Arhitekturu po definiciji opisujemo kao umjetnost organiziranja i konstruiranja prostora, što je čini dijelom svakodnevice svakog od nas. Utječe na kvalitetu života, na zadovoljstvo i sreću, potiho doprinosi formiranju mentaliteta svojih stanovnika. Putujemo, posjećujemo mjesta i gradove jer nam pružaju dobar osjećaj, pune energijom šarenog živahnog kaosa uokvirenog u pažljivo planirane ulice, trgove, parkove. No zašto su kod susjeda parkovi zeleniji, trgovi uređeniji, naselja urbanija? Gdje smo pogriješili i želimo li zapravo išta promijeniti? Zanimalo me što misli struka, pa sam popričala s arhitektom Markom Dabrovićem iz 3LHD-a.
Jesi li imao neku drugu ideju što ćeš biti kad odrasteš ili si znao da želiš biti arhitekt? Je li presudio neki umjetnički smisao, jesi li super crtao?
Odrastao sam u obitelji u kojoj je otac bio inženjer građevine, a mama pravnica. Kao mali, super sam crtao i bio dobar u prostornoj geometriji, ali najviše su me zanimali kompjuteri. Mislio sam da s kompjuterima nema sjajne budućnosti; postali su dosadni jer su dostupni svima i sigurno će biti sredstva za neke zapisničare. Krajem srednje puštali su me kompjuteri, a prijatelji su utjecali pa sam odlučio ići u Zagreb na arhitekturu. Ocu je to bilo malo onako… Znaš li da je građevinarima arhitektura kao korak unazad?
Jesi li upao iz prve?
Upao sam iz druge. Prvo sam upao na višu. Nisam u srednjoj školi bio najgenijalniji učenik, nego poprilično nezainteresiran za školu.
Postojala je viša?
Da. Na višu su primali 50, a na visoku 150 studenata.
Mogao si se prebacivati?
Morao sam ponovno na prijamni, ali rodila se neka ambicija i društvo je utjecalo.
A probudio se i poduzetnički duh!
Zvuči smiješno kad tako kažeš, ali da, probudio se natjecateljski duh i ambicija. Godine 1989., prijatelj i ja osnovali smo RNA Studio, tvrtku za izradu 3D vizualizacija. Bavili smo se nečim što isprva nitko nije trebao, a poslije nije bilo moguće izaći na natječaj bez 3D vizualizacije. Radili smo za sve poznate arhitekte tog doba u Hrvatskoj, ali i po svijetu. Imali smo monopol na 3D vizualizacije! Godine 1994. udružili smo se Tanja Grozdanić, Saša Begović i Silvije Novak zbog natječaja za hotel na koji je Tanja bila pozvana. Ona je prethodno surađivala s jednim stolarom pa ju je preporučio.
Nisi još ni skupio sve potpise na faksu, a već si imao dvije tvrke. RNA Studio i novoudruženi 3LHD – Tri ljevoruka i hard disk, pri čemu si ti hard disk.
Nismo željeli nazvati tvrtku vlastitim imenima jer nismo bili sigurni u uspjeh. Napravili smo projekt, ali je tvrtka koja je radila hotel izgubila sredstva i odustala, a mi ostali s projektom i uredom, ali bez posla. Okrenuli smo se svojim znanjima i vještinama, posvetili malim projektima, interijerima, namještajem, kafićima, ja svojim vizualizacijama. Htjeli smo zadržati stvorenu vrijednost – tvrtku, ideju. Uskoro je došao i projekt, realizacija privatne kuće, kojom osvajamo nagradu “Vladimir Nazor”. Uz nagradu smo dobili i malo medijske pozornosti, javljali smo se na razne natječaje i dobili smo natječaj za Most hrvatskih branitelja u Rijeci. I tako je sve krenulo. Baš se u to doba nekako otvorila rupa na tržištu, veliki su biroi u tranziciji propali oslobodivši mjesto za mlade arhitekte, za moderniji pristup i tehnologije.
Koliko si inženjer, a koliko umjetnik?
Arhitekt je ponajprije inženjer koji koordinira puno struka. Arhitektura nije ono što svi zamišljaju: crtanje, biranje materijala i sl., već koordinacija velikog broja ljudi u zajedničku ideju. Bitan je koncept.
Ali arhitektura izaziva emocije, utječe na zadovoljstvo i sreću, ne samo investitora i korisnika nego i svih građana, svakog prolaznika kojem pruža doživljaj, inženjeru Dabrović.
Istina. Arhitektura izaziva emociju i to dugotrajno, zgrade traju i po sto godina. Apsolutno je relevantno gdje živimo. Arhitektura i urbanizam formiraju i ljude. Drukčiji su ljudi u Milanu i u Rimu. Svaki grad ima svoja pravila i socijalne postavke. Ono što se dogodilo s gradnjom na periferiji je najlošije što se moglo odgoditi. Ljudi ne žive u prirodnom okruženju, nego na parkinzima i u zatvorenim zgradama. Zagreb se nevjerojatno proširio, preko svojih granica, a ostao prazan u centru. Ne mislim pri tom samo na ovaj uzak austrougarski dio središta grada, nego prostor do Save – Trnje ili Trešnjevka i svi ti dijelovi koji su ostali suburbani, a zarobljeni u centru grada.
Zato vi arhitekti jeste, odnosno trebali bi biti vizionari i umjetnici. Radiš nešto što će biti gotovo tek za pet do sedam godina, a utjecat će na prostor i ljude u godinama koje slijede.
Riječ “projektiranje” i dolazi od riječi “projekcija”, projiciramo nešto što će biti pa je u tom smislu potrebna sposobnost predviđanja stvari. Vizija je u današnje vrijeme još i bitnija zbog održivosti i ekologije. Naša industrija s proizvodnjom betona, čelika i ostalog građevinskog materijala čini oko 40 % zagađenja CO2 na svijetu. Sve više morat će se koristiti, adaptirati i obnavljati stare zgrade i kuće koje imaju zadržani CO2. Sve što danas radimo, u budućnosti će se jako teško smjeti rušiti.
Kad si već spomenuo Trešnjevku, ne tako davno bio je to kvart s obiteljskim kućama, cvjetnim okućnicama, vrtovima i stablima trešanja. Danas izgleda kao favela.
Mi smo privatizaciju potpuno krivo shvatili. Mislimo “moje vlasništvo = mogu što hoću”, struka je postala irelevantna, a novac relevantan. Arhitekti su postali ljudi koji daju papire, a papiri su jedini bitni i to do te mjere da je u zakonu jedino bitna građevinska dozvola, a idejni i izvedbeni projekti nisu, državu to ne interesira. Međutim gradovi trebaju planiranu infrastrukturu i točno se zna kakva infrastruktura može podnijeti koji broj ljudi, kroz koju ulicu može proći koliko automobila, zašto je neka ulica antropološki dobra za življenje, što znači udaljenost i prepoznavanje lica pa i emocije onog tko te gleda. Naša percepcija funkcionira tako da raspoznaje lica na 20 metara i u svakoj ulici široj od toga ne osjećamo se sigurno. Isto je s dijelovima u kojima ne funkcionira javna rasvjeta, gdje su noću zamračeni izlozi, tu ne šećemo, već te dijelove izbjegavamo. Ima gradova koji su zabranili lijepljenje naljepnica i plakata u prizemlju. Izlozi komercijalnih prostora moraju biti prozirni, osvijetljeni kako bi se ljudi osjećali sigurno.
Kome je zapravo u interesu nepoštovanje pravila, mulj?
Pojedincima.
Koji donose pravila?
A da. Devedesetih se srušio sustav koji je bio neodrživ, koji je branio društveni i zajednički interes, a društvu je interes bio jamčiti stanovnicima tranziciju sa sela u gradove, s poljoprivrede u tvornice, niču zgrade, niču cijeli gradovi od nule u kojima ljudi dobivaju stanove. Sustav je krahirao 70-ih kad država više nije mogla graditi stanove za doseljenike pa je dozvolila da nekontrolirano sami grade kuće po periferiji. To je bio početak kraja. Tu su korijeni nereda: dolazak sa sela na periferiju grada, država dozvoljava gradnju jer ne može obećati socijalni mir, događaju se “bastradi” na periferijama koje se naknadno integrira građenjem škola, vrtića, crkava itd.
No ušli smo u novo stoljeće, u digitalnu eru, povezali smo se sa svijetom, usvojili tehnologije, a kao da smo civilizacijski zaostali za europskim gradovima s kojima smo u uniji.
Slažem se. Nismo “gradogradbeni”, nego “gradodestruktivni”.
Mi smo i “selodestruktivni”!
Upravo tako. Nemamo ni selo, ni grad. Htjeli smo državu, državu smo dobili, ali država je samo okvir, bitni su gradovi. Ne živiš u cijeloj državi, živiš u gradu. Kad grad nema viziju razvoja, nastaje tragedija. A rješenje postoji i svi za njega znaju – a zove se urbanističko planiranje. To nije arhitektura – arhitektura je građenje lijepih ili ružnih kuća na nekoj parceli, radi se o postavljanju pravila igre u gradu: visina, gustoća, odnosi između privatnog i javnog, gdje će biti škola, gdje vrtić, koje kvartove razvijati, koje ne razvijati – time se bavi urbanizam.
Kad je sve prilično jasno, zašto nitko ništa ne čini? Ne znamo kako, ne želimo ili “nemamo dovoljno sredstava”?
Ne znamo i ne želimo. Teško je naći političara koji razumije tu tematiku. Urbanizam je jako spor alat, rezultati pravila koja postaviš danas, vidjet će se tek za 10-20 godina. Netko mora podvući crtu, no nikako da se to dogodi. Imam sreće raditi u velikom birou pa tako i sudjelovati u puno urbanističkih natječaja za razvoj gradova, ali se ti planovi ili nisu razvijali ili se nisu u potpunosti ostvarili. U svakom gradu imamo mini intervenciju kojom smo htjeli doprinijeti pa tako i Program+, odnosno kako u Zagrebu razviti Gredelj, u Rijeci Deltu, u Dubrovniku staru bolnicu… Za planiranje uvijek treba novaca, ono je zapravo nevjerojatno jeftin alat. Problem leži u nesuradnji između političara na različitim razinama vlasti. Drugi veliki problem jest i prenamjena zemljišta, koja predstavlja najjednostavniji način zarade.
Možda je vrijeme da u politici arhitekti zamijene doktore… Koji bi grad mogao istaknuti kao primjer dobro osmišljenog i uređenog?
Barcelona je odlično isplaniran grad, idealne je gustoće koja je raspoređena po svim svojim blokovima. Iako, savršeni gradovi ne postoje. Postoje gradovi koji se dobro transformiraju. Beč, Oslo, München, Hamburg, koji se transformirao iz luke koja je izgubila značaj u HafenCity gdje je od bivše klaonice nastala opera, a od bivših dokova cijeli grad.
Dodala bih na taj popis i Ljubljanu. Tako blizu, a tako ispred nas.
Ljubljana apsolutno! I Madrid, Pariz, London… Atena upravo radi na transformaciji bivšeg aerodroma u novo urbano područje. Gradovi su to koji razumiju da im industrijska baština gubi smisao, da više ne žive od nje, prepoznaju potencijal prostora i mijenjaju ga. Transformacija mudro počne umjetničkim intervencijama. Primjerice, u Münchenu je bivši istočni kolodvor postao umjetnička kolonija, potom centar noćnog života s brojnim klubovima, da bi danas bio poslovno središte gdje i Google ima sjedište.
Je li Zagreb jedini grad koji živi na rijeci, ali tu rijeku ignorira, ne koristi, ne doživljava osim kad je poplava?
Mi ne živimo ni u gradu! Lako ćemo doći do rijeke, samo da savladamo grad.
Hajdemo još malo natrag do centra. Postaje li on hotelsko naselje?
Još mi je drago kad se dogodi hotel, ali ljudi uništavaju urbanost stavljajući vlastite stanove u funkciju Airbnba. Stambene zone nisu predviđene za poslovnu djelatnost jer kad živimo u istoj zgradi i dijelimo sustanarstvo, prvo nije u redu da tu netko živi, netko drugi radi, a svi plaćaju jednako i režije i pričuvu i još ne plaćaju ni porez na tu svoju djelatnost.
Neodržavanje zgrada je praktički standard.
Tu smo baš u groznom stanju. Tu je Zagreb propao, ne samo od potresa, više od dijeljenja stanova u komunizmu. Stanovi su se dijelili šakom i kapom, ti ljudi nisu bili vlasnici te imovine, uvijek je postojala mogućnost da će ih netko iz nekretnine izbaciti pa nisu ulagali razmišljajući: “Zašto bih ulagao kad nije moje?”. U 90-ima se dogodila iduća pogreška, odnosno ta se imovina podijelila ljudima za neke smiješne novce i stvorila se opet nova vrsta nepravde. Umjesto da je država zadržala te stanove, danas bi imala golemi stambeni fond kojim bi mogla upravljati cijenama i uvjetima stanovanja. Moglo se tako raditi na pomlađivanju stanovništva, useljavati mlade, potentnije, a reguliranom cijenom komunalija pomičeš stanovništvo u druge dijelove, prema jeftinijem stanovanju. Ne smije se dovesti do toga kao primjerice u New Yorku gdje je stan rezervoar kapitala. Bogati ljudi kupuju stanove, nikad u njima ne žive, svjetla su ugašena, ali njima je tu novac sigurniji nego u banci. U takvim slučajevima veliku ulogu imaju ti društveni stanovi putem kojih se regulira cijena i smanjuje vjerojatnost gentrifikacije.
Tko ne bi volio živjeti u uvjetima Parka Kneževa? Postoji li regulativa koja bi to omogućila mladim ljudima, ali u smislu priuštivog stanovanja?
Možda ne u Parku Kneževa, ali moglo bi se omogućiti stanovanje u sličnim uvjetima. Uzmimo za primjer Zürich, Lyon ili Beč, u tim gradovima brojni ljudi žive u socijalnim stanovima. U strogom centru Beča, oko Erste kampusa i novog južnog kolodvora, izgrađen je golemi kvart upravo iz tog razloga. Možemo li prepisati neke zakone i stvoriti kod nas preduvjete za isto? Bilo kojeg poduzetnika može se motivirati da na određenoj lokaciji napravi stambene zgrade i da određeni dio stanova, recimo u zgradi “B”, budu stanovi prilagođenih cijene za priuštivi najam. Takav najam jamči mladima mogućnost života u gradu dok ne steknu imovinu, financijske uvijete ili uvjete za kredit. Zato je u Zagrebu idealan prostor zone Gredelj, u gradu je, a toliko je velik da ima prostora za sve. Tu bi grad mogao imati sigurno ¼ stanova za najam. Naši su mirovinski fondovi prepuni novca, a nemaju ga gdje aktivirati. Upravo njima trebao bi idealan stambeni fond koji ne gubi vrijednost, trajna investicija. Promjena porezne politike, ukinuti porez na dugoročni najam, oporezivati kratkoročni, penaliziranje onih koji drže prazne nekretnine i sl. doprinijelo bi urušavanju cijena nekretnina te povećanju ponude stanova.
Gledajući završene projekte na kojima si radio, razmišljaš li katkad što bi danas drukčije?
Na sve gledam kritično i svaki put razmišljam o poboljšanjima. Arhitektura je spora. Od početka do kraja projekta prođe od pet do sedam godina, u tom se periodu sve može promijeniti čak i društveni sustav, ali kad jednom napraviš troškovnik – projekt je teško mijenjati.
Okrenimo se budućnosti, ili je budućnost već tu, samo nije ravnomjerno raspoređena? Gdje je ekologija u arhitekturi? Možemo li uskladiti ekonomično s ekološkim?
Možemo, ali i tu je sve u rukama regulatora. Imamo poreznu politiku koja može različito tretirati nekoga tko zagađuje, loše gradi. Vjerujem da bi se to moglo dogoditi, i to brzo kad bi se primjenjivali već postojeći dobri zakoni. Arhitekti su kreativni, imaju ideje i volje.
Tako ste kreirali aplikaciju VOLUM-3. Što ona radi?
Bez obzira na to što su alati koje u struci koristimo suvremeni i što je puno toga digitalno, način na koji se cijeli proces odvija je jako retro. Nacrte printamo, specifikacije proizvođača prepisujemo, sve ponovno printamo i tu ima prostora za transformaciju, uštede i pojednostavljivanje procesa. Ideja je omogućiti da proces projektiranja, gradnje i održavanja zgrada bude protočniji, da učinkovitije funkcionira. U 3LHD-u smo sve komunikacijske probleme rješavali pišući komade softvera koje smo onda objedinili na jednome mjestu, dobili smo nešto novaca iz EU-a i pokrenuli spin-off tvrtku koja radi aplikaciju u službi arhitekture, projekta i svih uključenih u projekt.
Arhitekti često imaju izražen stil i specifičan smisao za modu. Kakav ti imaš odnos s modom? Ne baš strastven?
Nemam interaktivan odnos s modom. Pažnju i odluke volim usmjeriti na projekte, a ne na sebe. Mogu ti reći da s veseljem gledam mlađe kolege, oni su danas puno opušteniji, nisu više onako zapeti u crnom ili crno-bijelom.
A odijelo i kravata?
Gotovo nikad, samo po kazni. Kravatu ne znam ni vezati.
Što reći klincima koji sanjaju i pripremaju se postati arhitekti, što ih očekuje? Koji savjet bi im dao?
Moraju biti timski, a ne solo igrači. U tome je i ključ uspjeha 3LHD-a. Arhitektura je spora Svi mi imamo svoje oscilacije, kad ti se čini da si na vrhu, počinješ kretati nizbrdo pa je dobro u tom trenutku imati nekoga tko se diže. Drugo, prihvatite tehnologije da ne bi one prihvatile vas, a dobro bi bilo imati prijatelje među drugim strukama i da budu društveno aktivniji/angažiraniji jer jedino tako mogu aktivno mijenjati okolinu.
Foto: Zvonimir Ferina
