Autorski projekt Mala Frida inspiriran je djetinjstvom meksičke slikarice i jedne od najfascinatnijih umjetnica 20. stoljeća Fride Kahlo, a redateljica te autorica teksta i dramaturginja dale su nam uvid u stvaranje ove predstave koja progovara o prihvaćanju sebe i drugih
Priča Male Fride, koju ova predstava dovodi na scenu je izmaštana, no prepuna iskričavosti, temperamenta, boja i zvukova koje nam je ostavila jedinstvena Frida Kahlo, kažu u najavi ususret premijeri u petak, 17. prosinca u kazalištu Žar ptica.
Priča prati sedmogodišnju Fridu koja nas vodi u Meksiko, u Casu Azul – obiteljsku kuću Kahlo. Godina je 1914. Unutar plavih zidova Case Azul Frida pokušava ojačati svoju bolesnu nogu zbog koje je njeni vršnjaci izbjegavaju i zovu Frida Drvena noga. Dane provodi družeći se sa svojim roditeljima i životinjskim prijateljima majmunom Fulang Changom i crnim mačkom Perditom, a njena jedina ljudska prijateljica izmišljena je djevojčica Brisa.
No Frida ipak mašta i o stvarnim prijateljicama i prijateljima, ali onakvim koji joj se neće rugati i vidjeti u njoj samo njezinu bolest. A onda, jednoga dana u njen život ulazi jedan stvarni dječak Pablo, koji će tek uz Fridu spoznati što znači biti prijatelj.
Mala Frida je priča o prijateljstvu koje nas čini boljima, odlučnosti koja nas čini neustrašivima i zamišljanju koje sve čini mogućim. No prije svega Mala Frida priča je o prihvaćanju, sebe i drugih.
Dramaturginja i autorica teksta Jelena Kovačić te redateljica Anica Tomić otkrile su nam detalje ovog projekta koji nas je potpuno oduševio.
Iz kojeg ste se razloga odlučile prikazati baš priču o Fridinom djetinjstvu?
Anica: Kad kažemo Frida Kahlo svi imamo niz asocijacija, prvenstveno na njene slike i na nju kao ikonu kulture koja najveću slavu doživljava godinama nakon smrti. No, kada se duboko zapitamo tko je bila Frida shvatit ćemo da je njena veličina i snaga koju je izražavala kroz svoje slike davno prije već bila zacrtana u djetinjstvu i to ne samo zato što je ono obilježeno bolešću i nesrećama koje su je zadesile, nego i zato što je imala snažnu podršku roditelja, pogotovo oca koji su je osnaživali kako bi bez obzira na sve što joj se događalo na to gledala kao na poticaj, a ne prepreku, a upravo sve to će je odvesti daleko u budućnost i u naše divljenje njenom liku i djelu. Njena realnost nije bila san, stalno je govorila da ona nije i ne može biti nadrealist, jer slika svoju stvarnost, a ne svoje snove. Osude, prijezir, maltretiranja zato što je drugačija obilježili su njeno djetinjstvo, a kasnije i život. Važna rečenica naše predstave je: “Svi smo mi drugi među drugima”, tu misao ne smijemo zaboraviti.
Jelena: S obzirom na to da Fridom Kahlo nisu fascinirani samo odrasli, nego i djeca, bilo nam je zanimljivo ispričati priču upravo o njoj kao djevojčici, stvoriti lik s kojim će se dječja publika moći poistovjeti, te stvoriti situacije koje će prepoznati kao sebi bliske. No važno je reći da ovdje nije riječ o biografskoj drami, priča naše predstave korespondira s Fridinom životom kroz niz motiva, ali sam narativ je izmaštan, a priča fikcionalizirana.
Bilo nam je važno da današnja djeca vide kako je Frida Kahlo kojoj se danas divimo, jednom davno bila dijete, baš kao i oni, kako je njena priča započela već u djetinjstvu i kako je već kao djevojčica donijela neke odluke koje će obilježiti cijeli njezin život.
Kako se pojavila ideja da to bude jedna priča koja će poučiti o prihvaćanju i drugačijima?
Anica: Svoje mlađe dijete, suprug i ja smo još prije devet godina nazvali prema njoj, kod mene je očito nesvjesno ideja već dugo postojala, a onda se poklopilo da i Jelenin privatni život ima podudarnosti s njenom pričom, pa smo nekako zaključile da je vrijeme da napravimo fikcionalnu priču o jednom događaju iz djetinjstva Fride, koji će funkcionirati kao sinegdoha, ili taj djelić priče bit će nešto što će se ispreplitati i pratiti je kasnije kroz cijeli život. Uvjerenja sam da se ništa ne događa slučajno, i da je zapravo Frida pronašla nas još davnih godina.
Kada me je ravnatelj Drago Utješanović nazvao, sad već davne 2018. kad su i krenuli pregovori, instinktivno sam znala da upravo tu temu moramo predložiti Žar ptici, jer tamo postoji jedna sjajna glumica velikog dramskog kalibra za koju je i pisan lik Fride i koja je toliko autentična u igri, da se ponekad i ja nekad zabunim nije li to prava Frida. Pogađate, radi se o Amandi Prenkaj, u koju sam se doslovce zaljubila, njena zaigranost, pounutrenje, ali opet i taj brehtijanski odmak, od male Fride učinile su veliku Fridu.
Jelena: Frida je već kao djevojčica osjetila što znači biti drugačiji, njena bolest obilježila je njeno najranije djetinjstvo, kao da ju je život već tada pripremao na sve ono što tek dolazi. Mislim da su lekcije o prihvaćanju sebe i drugih najvažnije lekcije koje trebamo naučiti o životu, jer se upravo u njima nalazi sav onaj potencijal empatije i ljubavi prema sebi i drugima bez kojih je iskren i zdrav suživot nemoguć.
Kako je trajao cijeli proces, kako ste prilagodili priču za mlađe uzraste, za koga biste rekli da je predstava? S obzirom na to da su brojni upoznati s Fridinom pričom, koliko je Mala Frida drukčija od one o kojoj smo navikli slušati?
Anica: Ne postoje procesi ili priče za male ili velike uzraste, to je jedna velika predrasuda s kojom se uvijek srećemo kad radimo u kazalištu za djecu i mlade, postoje samo dobro ili loše ispričane priče, koje gledamo podjednako u kazalištu za odrasle ili u kazalištu za djecu.
Osobno, uvijek to ponavljam, za mene ne postoji razlika u samom procesu i odnosu prema radu, dapače kako mi nikad ne podilazimo dječjoj publici, ti procesi su ponekad i teži, jer tražimo način kako da sav dramski potencijal kojeg nosi određena scena uistinu dopre do publike. Naše predstave za djecu uvijek su i za odrasle.
Odrasli se prepoznaju u njima, i to ne samo kroz sebe kada su bili mali, nego prepoznaju i svoje zablude i greške koje čine prema vlastitoj djeci. Kazalište za djecu je izuzetno važno da bude ozbiljno, dramsko i režirano vrhunski, jer u tim godinama ljudi se ili zaljubljuju u kazalište ili ga odbacuju, danas kada je djeci sve dostupno mislim da dječje kazalište treba biti najozbiljnije što može biti i posvetiti djeci ne samo vrijeme, nego i iluziju koje kazalište stvara.
Jelena: Kada radimo za djecu i mlade uvijek inzistiramo na tome da te predstave korespondiraju sa životom koje njihovi gledatelji uistinu žive. Niti jedno djetinjstvo nije idealno i svako se dijete već u najranijoj dobi susreće s najrazličitijim rasponom situacija i emocija i naravno živi u nekom kontekstu koji je vrlo realan, zato i kazalištu za djecu, kao i onom za odrasle, pristupamo problemski.
U predstavama koje smo radili za djecu bavile smo se različitim temama, od napuštene djece do djece migranata. Fridina priča nosi u sebi isti potencijal jake i važne priče, djeca vole i zaslužuju da ih se tretira kao ozbiljne i ravnopravne sugovornike, da se njihov svijet i njihovi problemi shvate ozbiljno.
Cijela ekipa predstave rezonira o kazalištu za djecu i mlade na isti način kao i mi i zaista nam je bio nevjerojatan užitak provesti s njima dva mjeseca, bio je je to jedan od najljepših kazališnih procesa ikad. I na tome smo im beskrajno zahvalne.
Imate i zanimljivu priču vezanu i za plakat predstave Mala Frida. Oduševila nas je ideja da djeca kreiraju plakat, i to od 6 do 11 godina. Možete li nam reći kako to da ste se odlučili za natječaj?
Anica: Mi smo samo podržale sjajnu ideju koja je došla iz prijedloga Amande i sjajne šefice marketinga kazališta Žar Ptica Milanke Čolović. Nama je bilo bitno integrirati djecu u sam projekt, jer je važno da se djeca osjećaju važno i da doprinose stvaranju predstave.
Jelena: Kao što je Anica rekla, mi smo podržale jednu sjajnu ideju koja zapravo jako korespondira sa samom pričom predstave. Naime, u našoj priči Frida se najviše druži sa svojim životinjskim prijateljima i sa svojom zamišljenom prijateljicom, dok istovremeno mašta o stvarnim prijateljima koji joj se ne rugaju zbog njene bolesti. Silina crteža koja je pristigla na natječaj na neki način pokazuju da je njena želja ispunjena, da Frida danas ima zaista puno prijatelja i prijateljica.
Lica ste sveli na Fridu, njezine roditelje i mali krug prijatelja, kako ste se odlučili baš na te odnose?
Jelena: Temeljni motiv priče bio je svakako činjenica da je Frida Kahlo kao djevojčica oboljela od dječje paralize i da je ta bolest kao i njene posljedice uvelike utjecala na njen život i okolnosti s kojima se susretala. No bilo nam je važno povezati nekoliko linija priča, odnos s roditeljima, njen odnos prema životinjama, njenu fascinantnu imaginaciju, ali i hrabrost i odlučnost njenog karaktera i zaraznu životnu energiju koju u sebi nosi. Da bismo to sve objedinili, da bismo ispričali priču o djevojčici koja je odlučila da će bez obzira ne sve prepreke koje joj život donosi u njega zakoračiti bez straha bili su nam potrebni upravo ti likovi, koji zajedno s njom žive tu priču.
Što vam je bilo najvažnije naglasiti, a što najteže dočarati kad ste radili na Maloj Fridi?
Anica: Važno je bilo obuhvatiti cijeli svijet koji joj je pripadao. U samom startu i prvom razgovoru sa scenografom Igorom Vasiljevom znala sam da želim da se prostor trapezasto sužava i da njena zamišljena prijateljica bude dio zida. Iz te ideje je nastalo ono što vidite na sceni. Kako ja teatar uvijek mislim vizualno i scenografski, uvijek mi je bitno da u dijalogu sa scenografom zajedno nađemo ključ koji će nam otvoriti vrata za proces.
Nadalje, veliku ulogu je odigrao i šef tehnike Goran Jurković koji se danonoćno domišljao kako da mehanizam proradi i kako da scenografiju do kraja mogu izmaštati i prilagoditi svijetu kojeg stvaramo. Tu je i sjajna glazba našeg stalnog kompozitora Nenada Kovačića s kojim već toliko dugo radimo da zna kako glazbu koristimo kao lik, a ne ilustraciju. I naravno bard(ica) hrvatske kostimografkinje s kojom sam radila mnoge predstave jedinstvena Doris Kristić, koja koloritom, autentičnim haljinama i ostalim kostimima, u koje spada i priča o pravoj meksičkoj košulji koju je Doris dobila na poklon davnih godina, i u kojoj Amanda igra doprinijela i tom zarezu koji čini da predstava stvori jedan svoj autentični svijet.
Kazalište su uvijek svjetovi, u njemu nema težih ili lakših stvari, ako uspijete uhvatiti svijet ,onda vam je u procesu sve podjednako lagano, ali i teško, ako nemate svijet, onda nemate ni proces, pa je težina konstantna.
Radite li trenutačno na još kojim projektima? Što je sljedeće?
Jelena: Trenutno se pripremamo za projekt o Milevi Marić Einstein koji sljedeće godine radimo u sklopu EPK Novi Sad.
Sve detalje o terminima izvedbi i cijeni ulaznice možete pronaći ovdje.
Foto: Mare Milin
