U sklopu našeg novog, tiskanog izdanja časopisa Grazia posvećenog važnosti društvenom angažmanu, razgovarali smo s ljudima čiji rad je ponekad nevidljiv, ali čini ogromnu razliku u društvu i kako se mi kao u pojedinci u tom društvu osjećamo. Ispričali su nam svoje priče, inspirirali nas, a nadamo se da će i vas. Među njima je i Luiza Bouharaoua iz udruge Skribonauti
Postoje neki ljudi koji se angažiraju oko područja kojih ostatak društva ne samo da se ne angažira, već čak nije ni svjestan da je angažman potreban. To je slučaj Luize , jedne divne književnice koja, čini se, svakom porom svojeg bića vjeruje da književnost može napraviti razliku, i to veliku. Luiza Bouharaoua jedna je od onih osoba koja, kako bi sladunjava rekli, razoružava. Ali kada je uistinu tako. Od njezinih radova, za koje je na primjer i nagrađena priznanjem “Prozak za najbolji neobjavljeni rukopis pisaca do 35 godina”, ili prve knjige koja je u nepunih godinu dana doživjela već drugo izdanje “Jesmo li to bili mi” do njezinog društvenog angažmana. O njezinom književnom radu možete čitati u aktualnom tiskanom izdanju Grazije, a ovom potonjem smo s njome pobliže razgovarali za ovaj intervju. Konkretnije, o njezinoj udruzi Skribonauti koja je osnovana sa željom da radi književne programe koji će odlaziti među ljude, posebice one koji u njima inače ne sudjeluju ili za to nemaju prilike. Ono što većini javnosti prvo upadne u oko od njihovih aktivnosti jest rad sa – zatvorenicima. “Na samom kraju fakulteta htjela sam se nastaviti aktivno baviti književnošću i zajedno s još četiri prijatelja i poznanika osnovala sam udrugu Skribonauti.
“Tako smo u prvih nekoliko godina organizacije radili u domovima za nezbrinutu djecu, domovima za djecu s problemima u ponašanju, domovima za starije i negdje po putu došli na ideju da bismo i takve programe mogli realizirali u zatvorskom sustavu. Inicijalno nismo znali ni kome se obratiti za ulazak u sustav, niti kakve će biti reakcije.” vodi nas Luiza kroz put svog društvenog angažmana.
“Prvu tribinu održali smo 2011. godine u kapelici Zatvora u Splitu ispred 30-ak zatvorenika. Odabir lokacije za književnu tribinu se čini čudan, ali je to zapravo bio nagovještaj onoga što ćemo kasnije saznati o zatvorima. Naime, oni oskudijevaju u prostoru, posebice u onom komunalnom – naši su zatvori zamišljeni tako da zatvorenici provode 22 sata u danu u višekrevetnim ćelijama i dva sata u danu u šetnji dvorištem. Na samom ulasku u misni prostor iz publike mi je mahnuo moj susjed. Mislila sam da je otišao raditi u inozemstvo, ispostavilo se da je otišao služiti zatvorsku kaznu.” otkriva nam nanovo Luiza jednu verziju stvarnosti koju svi znamo ali se mnogi pravimo da ne postoji. Kaže kako se ovakva vrsta prepoznavanja ponavljala gotovo svaki put kada su ušli u novi zatvor – netko od njihovih gostiju tamo je naišao na nekoga poznatoga. “Na samom kraju te tribine saznat ćemo da je zatvorenicima jedina kulturna aktivnost odlazak u knjižnicu u kojoj je najrecentniji autor „Josip Kozarac”. Iz tih informacija rodio se naš projekt “Pisce u zatvor”, turneja 18 hrvatskih pisaca po zatvorima u Hrvatskoj, te program sakupljanja knjiga za zatvorske knjižnice te započeo naš gotovo desetogodišnji rad u zatvorskom sustavu.”
Stvaranje promjena na puno radno vrijeme
Luiza kaže kako je prvih pet godina njezin angažman u Skribonautima bio sasvim volonterski, da bi ovih drugih pet godina bila zaposlena u organizaciji – prvo na pola radnog vremena, a od 2017. na puno radno vrijeme zajedno s još jednom osnivačicom, Paulom Zore. “Rad u Skribonautima zauzima mi puno radno vrijeme, a vrlo često i čitav dan jer su kaznionice u kojima danas radimo locirane na udaljenim mjestima, loše povezanima javnim prijevozom, tako da veliku količinu vremena provodimo na putu.” No bez obzira na nekad iscprljujuće dane i situacije, svjesna je da u Hrvatskoj nije bilo niti ima ijedne slične inicijative. “U samom zatvorskom sustavu je i dan danas, gotovo 10 godina od našeg osnutka, jako malo organizacija koje se bave kulturom i umjetnošću osim Skirbonauta. Ono najvažnije što komuniciramo svojim radom je to umjetnost pripada svima, da svi imaju pravo sudjelovati u njenoj produkciji i recepciji, ona nam omogućava da bolje razumijemo sebe i svijet i u njoj, usprkos svim okolnostima našeg života, možemo uvijek pronaći prostor slobode i ljepote. Umjetnost je jezik kojim komuniciramo sami sa sobom i s drugima, čak i s onima s kojima nočigled nemamo ništa zajedničko.“
Istovremeno, želi javnosti poručiti da žene i muškarci u hrvatskim kaznionicama u premoćno visokom broju služe kratke kazne od tek nekoliko godina, što znači da će se jako brzo vratiti u svoje zajednice. “Stoga je neopisivo važno da im se omogući da iz zatvora izađu spremni na ponovni konstruktivni život u zajednici.”
Kao jedan od najvećih prepreka u nijhovom radu navodi zakonski okvir – točnije članak zakona koji brani zatvorenicima istupanje u medijima. “Ta se odredba vrlo široko tumači i u praksi zapravo prevodi na način da se zatvorenike i zatvorenice ne smije snimati – ni videom ni audiom. To u našem konkretnom slučaju znači da nam je trebalo tri godine da realiziramo radionicu dokumentarnog filma u kaznionici u Lipovici s mentorom Igorom Bezinovićem i dobijemo dozvolu da javno prikažemo omnibus „Slobodni vikend”, kojeg su kao završni rad na radionici snimili zatvorenici. Isto tako, sve radove nastale na radionici kreativnog pisanja smijemo učiniti javnima samo pod pseudonimom, a radijski program „Uvjetnog radija” kojeg su osmislili i snimili zatvorenici u Kaznionici u Lipovici, pod mentorstvom Ljubice Letinić, ne smijemo nikome i nigdje pustiti.” navodi nam Luiza neke prepreke na koje je naišla po putu. No koje je morala skupiti truda i volje prevazići, jer rijetko bi tko htio isto raditi na njezinom mjestu.
“Zatvorenici su poseban oblik marginalizirane skupine – oni su nevidljiva marginalizirana skupina koja je istovremeno izrazito stigmatizirana. Na samom početku našeg rada, nekolicina ljudi je dovodila u pitanje bavljenje zatvorenicima ne uzimajući pritom u obzir da zatvorenici imaju obitelji koje također izdržavaju kaznu iako nisu počinili kazneno djelo i to da će se sami zatvorenici uglavno vrlo brzo vratiti natrag u svoje zajednice.” vrlo jasno rezimira Luiza problematiku i važnost da se netko uhvati u koštac s time i angažira.
“S druge strane, odaziv zatvorenika, umjetnika i umjetnica iz najrazličitijih disciplina – od književnosti do filma, reakcije osoblja zatvora i kaznionica, čak i kritike je bio izrazito pozitivan i podržavajući. Ono nama možda najljepše je to što susrećemo bivše polaznike na književnim i filmskim događanjima, što nam se javljaju, što rade i čitaju.” oduševljena je Luiza recepcijom te kaže kako joj je jedna od osobno najljepših stvari koja se desila bila to što je jedan bivši polaznik nakon izlaska iz zatvora kupio njezinu knjigu. i prije nego ju je sam stigao pročitati, uzela mu je njegova kćer tinejdžerica i pročitala je od korice do korice. “To je bila prva knjiga koju je u životu pročitala.“ podijelila je Luiza s nama ovu anegdotu i vjerojatno jedan od razloga za ići dalje kada neki danu postanu teži od drugih.
“Nitko od nas nije na ovoj zemlji da bio objekt već subjekt vlastitog života. Sve ono što danas prepoznajemo kao lijepo i vrijedno u svom životu rezultat je nastojanja i borbe generacija prije nas. Na nama je da živimo ispunjen život, onaj u kojem istinski sudjelujemo u svijetu koji nas okružuje, svjesni sebe i drugih koji s nama taj prostor dijele, i pritom bivamo silom koja svijet čini boljim mjestom. “ kaže nam Luiza, i kao što smo rekli na početku. Razoruža. Nemamo ništa za dodati.
flash!
Luizin rad možete pratiti na Skribonaut web stranici ili na njihovom Facebook profilu.
Fotografije: Filip Koludrović
Make-up: Mirta Pejić
Frizure: Sara Rabotski za Salon Glamour
Produkcija: Andreja Pančur i Petar Trbović
Asistent stilista: Laura Bošnjak
