Ljeto nam daje priliku da budemo prisutniji uz djecu i obitelj, bez svakodnevnog ritma škole, vrtića i poslovnih obaveza. No s više zajedničkog vremena dolazi i veći pritisak da ga iskoristimo “kako treba”, što ovaj period za mnoge roditelje čini emocionalno zahtjevnim
Mentalni load ne čine samo aktivnosti s djecom. To su i rezervacija smještaja, pakiranje, razmišljanje jesmo li ponijeli sve što je potrebno, organizacija obroka, planiranje izleta, usklađivanje različitih želja te neprestano donošenje sitnih odluka koje tijekom odmora gotovo nikad ne prestaju. U želji da vrijeme s djecom, kojeg konačno imamo malo više, provedemo na najbolji mogući način, javlja se i financijski pritisak, razočaranje kada aktivnosti ne prolaze onako kako smo priželjkivali i, u konačnici, krivnja da ne činimo dovoljno. Ljetni praznici nerijetko su razdoblje roditeljskog burnouta, stanja koje je puno intenzivnije od klasičnog umora.
Razgovaramo s Marinom Ecimović, psihologinjom i psihoterapeutkinjom iza savjetovališta za roditelje Svijet snova, o mentalnom loadu roditelja tijekom ljetnih praznika i na koji si način možemo olakšati.
Započeli smo pitanjem otkud pojačani osjećaj pritiska da djeci priuštimo savršeno ljetovanje, na što Marina objašnjava: “Uz društvene smo mreže tiho prihvatili narativ da težimo nečem što nije dostižno – biti savršen roditelj u svakom trenutku”, što, kako dodaje, stavlja značajan pritisak na nas kao roditelje, a indirektno i na samu djecu.
“Kad vidimo druge roditelje koji putuju i ljetuju s djecom, svi su pritom nasmijani i pršte od sreće – sve nekako djeluje idilično. Realnost života uključuje i prekrasne i izazovne trenutke. Isto je i u roditeljstvu. Nitko neće objaviti snimku djeteta dok ima tantrume, dok se djeca međusobno svađaju i ljute, a roditelj viče. A jedno i drugo je stvarnost”, govori Marina.
Zašto roditeljski burnout ljeti kulminira?
Prošlogodišnje istraživanje pokazalo je da 52 posto roditelja osjeća efekte burnouta prije kraja ljeta, a više od 72 posto potvrdilo je da su preplavljeni očekivanjima da uspiju prevladati sve organizacijske i logističke prepreke i očekivanja.
U odnosu na prethodne generacije, Marina objašnjava da su roditelji više mentalno i emocionalno iscrpljeni. “Glavni uzrok tome je ogromna količina informacija koju prosječna osoba unese dnevno. Mozak jednostavno ne može procesuirati toliku količinu informacija.” U kombinaciji s drugim faktorima, poput nemogućnosti predaha i uzimanja vremena za sebe, poslovnim prilikama i odnosima s partnerom ili roditeljima, nastaje recept za burnout.
Kada se tijekom godine nakupe umor i preopterećenost, godišnji odmor lako počinjemo doživljavati kao “spas” – razdoblje koje bi trebalo nadoknaditi sve ono što nam je nedostajalo. Time sami sebi stvaramo pritisak da će upravo ta dva tjedna biti savršena i da ćemo se u njima napokon potpuno odmoriti. Marina govori da je zato prvenstveno važno prilagoditi očekivanja od ljetovanja, posebno kad ga provodimo s djecom, ali i obratiti pozornost na svoje kapacitete tijekom cijele godine.
“Različiti su kapaciteti svake osobe i svatko bi kod sebe trebao prepoznati kada je došlo do stanja koje više nije samo povezano s umorom. No moram napomenuti da pritom treba uzeti sve faktore u obzir – nisu djeca jedini faktor koji iscrpljuje, daleko od toga. Smatram da je važno da tijekom godine roditelj, koliko može, brine o sebi i svojim kapacitetima te ima trenutke za sebe koji ga pune, kako ne bi došlo do preplavljenosti umorom koja može kod nekoga kulminirati tijekom ljetovanja.”
Što treba djeci, a što roditeljima i kako to može biti usklađeno?
Baš kao što su svačiji kapaciteti različiti, postoje i različiti tipovi odmora koji će nam biti potrebni, a važno je prepoznati koja nam vrsta odmora u kojoj sezoni života treba.
“Postoji sedam vrsta odmora (fizički, mentalni, emocionalni, socijalni, kreativni, duhovni, senzorni). Nije istinita tvrdnja da tijekom ljetovanja svima treba više sna. Da, nekima je potrebna fizička vrsta odmora. No mnogima je potrebna i mentalna, senzorna vrsta odmora. Nekima kreativna, duhovna… Sve ovisi o tome kakvi smo, kakvi su nam kapaciteti, što nas puni i što nas prazni. Svodi se na to da je važno da poznajemo sami sebe, kako bismo si mogli dati ono što nam treba, odnosno vrstu odmora koja nama treba”, dodaje psihoterapeutkinja.
Za početak, potrebno je sniziti ljestvicu očekivanja od samih sebe i podsjetiti se što je u konačnici djeci najvažnije.
“Djeci treba opuštenost, rasterećenje i dosada. Ne pretrpavanje aktivnostima, odlascima na sto izleta. Nakon što im organiziramo toliko toga, očekujemo zahvalnost, a povratna reakcija često dođe u obliku njihova umora i emocionalnih ispada pa se pitamo zašto su nezahvalni i što radimo krivo”, objašnjava. Minimalizirati planove ne znači odustati od svih aktivnosti, već ih dozirati s mjerom i dopustiti – i sebi i djetetu – ležernost, dosadu i dan bez točnog rasporeda.
Marina ističe i ulogu perfekcionizma u roditeljstvu, zbog kojeg lako ulazimo u spiralu emocija krivnje, srama i ljutnje prema sebi. Pritom nastojanje da budemo najbolja moguća verzija sebe i najbolji roditelji stvara sasvim suprotan efekt: “Djeca trebaju roditelja koji će pogriješiti, ali koji će nakon pogreške priznati tu svoju grešku. Ruptura i reparacija su vrlo važni za odnos roditelj-dijete. Na taj način smo djetetu zdrav uzor da je najnormalnije griješiti i da je sasvim u redu biti nesavršen i dovoljno dobar roditelj.”
Uz ležernije planove, smanjena očekivanja i obraćanje pažnje na vrstu odmora koja nam je potrebna, važno je i dijeljenje vlastitih emocija i mentalnog opterećenja. U želji da sve bude savršeno organizirano, često pokušavamo držati sve konce u svojim rukama. No podijeliti odgovornost s partnerom, bliskim osobama s kojima ljetujemo ili zajednicom koja nam je inače podrška važan je korak prema smanjenju opterećenja. Uz to, dijeljenje svojih emocija s djecom na način prilagođen njihovoj dobi korisno je za vlastito zdravlje, ali istovremeno pomaže u razvoju njihove emocionalne inteligencije i pokazuje im da su emocije sasvim normalan dio života.
Smanjiti mentalni load ne znači odustati od brige za djecu ni prestati stvarati uspomene, već prihvatiti da se kvaliteta zajedničkog vremena ne mjeri brojem aktivnosti, izleta ili fotografija. Puno je važniji osjećaj bliskosti i stvarnog odmora – i za roditelje i za klince.
Foto: Dupe photos, Pexels
