Većinu poslova danas krasi nehumani tempo prožet očekivanjima koje je gotovo nemoguće zadovoljiti. Radni dani ispunjeni su kilometarskim to-do listama čije je zadatke teško realizirati u predviđenom roku, čak i s prekovremenim satima na leđima, sve se čini hitnim iako to nije, a svaki dan doima se kao da trčite sprint i baš nikada ga ne istrčite dovoljno brzo. S gomilom neprekriženih stavki na listi svakog dana, polako se nakupljaju nezadovoljstvo i frustracija, ali i osjećaj da vrijeme za opuštanje i zabavu niste zaslužili. I to iz jednostavnog razloga – jer niste bili dovoljno produktivni.
No, karijere nisu sprintevi nego maratoni. Građenje karijere ne događa se u trenu niti je izgledno sagorijevate li na radnom mjestu svakog dana. Karijera zahtijeva posvećenost na duge staze, vrijeme da se od nje tu i tamo i odmorite, da povratite motivaciju, žar s kojim ste krenuli i želju za radom. Histerično križanje stavki s to-do liste koja vas svakog dana ostavlja nezadovoljnima jer se osjećate beskorisno i nesposobno, nije put prema uspjehu nego put prema burnoutu, narušenom mentalnom, a vrlo vjerojatno i fizičkom zdravlju. I u konačnici, manjku motivacije zbog čega ćete se osjećati još gore i još manje produktivno. No, nezadovoljstvo na poslovnom planu neće zasigurno ostati samo iza uredskih vrata već će odraziti i na privatni život unoseći u njega nemir i narušavajući odnose.
Nadahnut hektičnim poslovnim životima u kapitalističkom svijetu, autor knjiga “Deep Work” i “A World Without Email”, Cal Newport, u svom je tekstu za New Yorker skovao termin “spora produktivnost” (slow productivity). Newport je argumentirao kako četverodnevni radni tjedan nije rješenje problema ako obujam posla koji zaposlenik treba obaviti ostaje isti. Dapače, Newport smatra kako bi takva radna shema mogla prouzročiti dodatni stres jer je istu količinu posla potrebno obaviti u manji broj sati. Rokovi postaju kraći, a zadaci se ne mijenjaju. Na tom tragu, rješenje vidi u smanjivanju broja zadataka i dužim vremenskim okvirima, a produktivnost vraća ideji da je kvaliteta važnija od kvantitete. Na taj način, svakom bi se zadatku mogli posvetiti s punom pažnjom, bez jurnjave da skačemo s jedne stavke na drugu samo kako bismo ih prekrižili čim više do kraja radnog dana, zanemarujući pritom kvalitetu izvedbe.
Trend spore produktivnosti dio je šireg trenda koji nastoji učiniti vrijeme provedeno na poslu svjesnijim, bez da se trošimo do iznemoglosti i ulažemo sve mentalne napore u tu sferu naših života. Život i izvan posla je ponekad stresan, a kada se to dogodi, poslovni zadaci bi trebali biti dovoljno ugodni da ispunjavajući ih ne sagorijevamo dodatno. S druge strane, autorica i konzultantica Karla Starr za Medium je objasnila kako smatra da spora produktivnost neće smanjiti postotak ljudi koji pate od sindroma burnouta jer količina posla nije jedini faktor zašto sagorijevamo, a razloga za to je pregršt, od premalih plaća, nemogućnosti napredovanja, nepristojnih šefova i kolega koji ne surađuju.
Poanta nije u tome da radimo manje kako bismo izbjegli stres, već u tome da se čitava radna kultura promijeni tako da umjesto hustlea više cijeni mindfulness. Naravno, da bi se to postiglo, nije dovoljno da se odjednom, umjesto deset stavki metodički posvećujete samo jednoj, već da čitavo radno okruženje, kao veliki organizam, nastoji usvojiti isti pristup. A za takve kapitalne promjene treba mnogo samosvijesti i mnogo vremena.
Foto: Pexels, Unsplash
