Ivana Biočina: “Dok ne počnemo štititi svoje, teško ćemo vidjeti pomake”

Ivana Biočina po struci je magistra inženjerka tekstilne tehnologije i inženjerstva, projektantica i dizajnerica te jedna od prvih teoretičarki mode u Hrvatskoj. Autorica je i knjiga “Modus vivendi: Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi” (2014.) te “Tiranija mode: Ukrašavanje kao potraga za identitetom” (2016.). Od 2006. godine objavljuje tekstove o teoriji mode, kostimografiji, dizajnu, arhitekturi te o glazbi

Povodom izlaska njezine treće knjige “Proizvedeno u Hrvatskoj”, koja se bavi istraživanjem socijalne i ekonomske povijesti tekstilne industrije u Hrvatskoj, porazgovarali smo s autoricom o gorućim temama koje provlači kroz knjigu, a tiču se hrvatske tekstilne industrije. Zanimalo nas je i kako ona definira pojam suvremene mode te gdje vidi Hrvatsku tekstilnu industriju kroz par godina, kao i koje su najveće prednosti i mane sadašnje Hrvatske tekstilne industrije.

 

Stroj za reciklažu Wolfer iz 1954. godine

 

Radnice u Vesni

Citat autorice “tekstilna industrija, prema tome, može biti lijepa, inspirativna i golema, ali i okrutna, nepoštena i nečasna” savršeno utjelovljuje duh “suvremene” tekstilne industrije kojoj danas svjedočimo. Dok se tvornica Rana Plaza u Bangladešu srušila u jednom danu, i sa sobom odnijela 1134 života, hrvatske tekstilne tvornice rušile su se polako i u tišini te je posao izgubilo više od 110.000 ljudi. Ova usporedba zvuči jezivo, ali nije daleko od istine. U prvom slučaju ljudi su izgubili živote, a u drugom budućnost opstanka. No poveznica je jednaka: u oba slučaja radi se o tekstilnoj industriji, jeftinoj radnoj snazi i lošim uvjetima rada. “Teško mi je ne povući paralelu u odnosu na radnike tekstilne industrije i samog pojma fast fashion. Ako znamo da fast fashion u svom dubljem habitusu ima ulogu brze potrošnje, te još brže zamjene, ne bi nas trebali čuditi loši uvjeti rada i velika potplaćenost radnika u tekstilnoj industriji. I kada je riječ o velikim modnim imenima, čije si cijene ne može priuštiti prosječan građanin svijeta, a kamoli tekstilni radnik, uvjeti rada i mjesto izrade takvog odjevnog komada još uvijek nas neugodno znaju iznenaditi jer zbog poznatog brenda dobivamo privid luksuza u svim sferama proizvodnje. A tekstilna industrija, koju mnogi mijenjaju za modnu, sve je, samo ne luksuzna.”

Prvi radnici Regeneracije 1954.

 

Proizvodnja u Čateksu

Tema tekstilne industrije u Hrvatskoj je iznimno složena, kako ste i sami rekli, i ne možemo je gledati kroz samo jednu prizmu. Kada točno, i što je bio okidač za izdavanje posljednje knjige “Proizvedeno u Hrvatskoj – Tranzicija Hrvatske tekstilne industrije”?

Tema radništva i industrije prisutna je kroz moj rad od početka djelovanja. Posljednje poglavlje prve knjige, “Modus vivendi”, naslova “Radnice”, postalo je temelj za istraživanje. Početkom 2015. dobila sam stipendiju za pisanje Zaklade Robert Bosch, u suradnji s Literaturhaus Berlin i Hertom Müller. Bez stipendije se vjerojatno ne bih odvažila na pisanje knjige jer je tema složena i znala sam da će biti izazovna. Takvi poticaji za pisanje događaju se jednom u životu, a budući da je istraživanje trajalo tri godine, uspjela sam u to razdoblje ugurati još jednu knjigu, “Tiraniju mode”, koja je poslužila kao mali odmak i odmor od teme. No vjerujem da je i “Proizvedeno u Hrvatskoj” na kraju izvukla, oblikovala nadu i pozitivniji pogled na industriju.

Zbog potrebe istraživanja, obilazili ste i razgovarali s raznim djelatnicima tekstilne industrije, od radnika do direktora, čega je plod i ova knjiga. Postoji li neka priča tekstilaca koja Vam se jako urezala u pamćenje?

Priče su raznovrsne. Cilj je i bio da se obuhvati što širi prikaz i različita razmišljanja. Najveći zaokret dogodio mi se odmah na početku jer sam u istraživanje ušla sa zaključcima i osjećajima iz međunarodnog projekta “Clean Clothes Campaign” 2013. godine, gdje smo se naslušali uistinu tragičnih priča. Kad smo posjetili tvornice na sjeveru Hrvatske, koje proizvode tehničke tekstilije, a ne konfekciju i lohn (kad brend sa Zapada šalje materijale i već iskrojene dijelove, a naša tvornica te dijelove šiva i spaja), kao da mi se otvorio jedan novi svijet. Potpuno me oduševilo pričati s direktorima koji razumiju tržište i industriju, uvidjeti da je reciklaža tekstila iznimno uspješna i prepoznata još 50-ih godina prošlog stoljeća kao nešto novo i progresivno, da postoje ljudi koji se bore i vjeruju u boljitak industrije. No nije bilo moguće izbjeći ni probleme radnika, lohn proizvodnje velikih modnih brendova koji, mnogi se znaju začuditi, imaju tvornice u Hrvatskoj (ako na odjevnom predmetu vidite oznaku Made in EU, to može značiti da je proizveden upravo u Hrvatskoj). Razgovori i iskustva iz knjige samo su dio razgovora i tvornica koje smo obišli. Bilo je i razgovora koje smo vodili, a znali smo da su neautentični, da su prikazi iskrivljeni, a opet, moram reći da su u nekim prikazima stvari cenzurirane i anonimne. Meni je stvarno bila želja da se što više usmjerim prema budućnosti i onome što je dobro, što je važno, a to je – proizvodnja u Hrvatskoj. Da se prikaže koliko je važna proizvodnja, da učimo iz prošlosti, da uvidimo koliko imamo potencijala, da smo unutar jednoga novog vala povratka proizvodnje u Europu i da ga ne smijemo propustiti. Mislim da je priča o tekstilnoj industriji vrijedna i treba poslušati ljude koji žive tu industriju svaki dan. Mogu izdvojiti priču osobe koja je u knjizi prikazana kao radnica Ana, njezin pravi identitet je izmijenjen i zaštićen. Ana radi za jedan svjetski poznati brend i mogu reći da mi je kroz istraživanje postala prijateljica te da se redovito čujemo. Ona je savršen prikaz svega što je problematično u industriji, ali i te neke nježnosti i optimizma. Najviše mi se urezalo u pamćenje kako radnici vole svoj posao iako je rutinski i žele pridonijeti uspjehu tvornice, ali isto tako priželjkuju biti saslušani, cijenjeni i žele da od svog rada mogu živjeti.

Proizvodnja tkanina u Čateksu

Spominjete da je Hrvatska tekstilna industrija žrtva dviju velikih tranzicija lokalne i globalne. Možete li nam to malo obrazložiti?

Lokalna tranzicija je ona iz potrošačkog socijalizma u neoliberalni kapitalizam, a globalna je premještanje proizvodnje na Istok (prvo u Kinu i JI Aziju, pa Bangladeš, Sjevernu Afriku, Vijetnam i Etiopiju), globalizacija i stvaranje slobodnog tržišta. Valja imati na umu da se tekstilna industrija naziva “najglobaliziranija industrija na svijetu”. Tranzicija traje i dalje, a započela je puno prije. Već 50-e i 60-e godine donose nove okvire industrije i polaganu pripremu za tranziciju koja je slijedila krajem stoljeća. Zagreb postaje jugoslavensko sjedište mode, buja konfekcija, domaći brendovi i tvornice na lokacijama usred grada (koje će biti jedan od presudnih čimbenika uništenja u privatizaciji). Krajem 60-ih i 70-ih započinje val premještanja industrije prema Istoku i stvaranje takozvane “brze mode”. Tekstilna proizvodnja Zapadne Njemačke smjestila se u Jugoslaviju te su započeli problemi jer je u konfekciji bilo sve više lohn poslova. Već tada smo, dakle, bili pod utjecajem Zapada. Kroz 90-e se urušava jugoslavensko tržište i provedena je privatizacija koja je uništila velik dio industrije. Nestala je primarna proizvodnja, a usporedno s tim, godine 1993., Kina preuzima proizvodnju tekstila. Zbog rata i uništavanja u privatizaciji izgubili smo dio potencijalnih poslova, a novo, 21. stoljeće opustošenoj je industriji donijelo prevlast Kine nad europskim tržištem. Zatim je 2005. uslijedilo suočavanje s novim globalnim poretkom, nedostatkom vizije države u industrijskoj politici, a potom i Svjetska financijska kriza 2007. godine. Industrija je do 2013. dotaknula samo dno. No, brojke su od 2014. polako počele ići prema gore, zaustavio se negativan trend, da bi 2016. donijela naznake povratka tekstila u Europu.

Proizvodnja košulja u Orljavi

Također spominjete i četiri faze kroz koje je Hrvatska tekstilna industrija prolazila. Koje su to faze?

Prva je početak tekstilne industrije od kraja 19. stoljeća do 1935., zatim nagli razvoj od 1935., stagnacija sredinom stoljeća, pad u tranziciji i prijelazu u 21. stoljeće. Još bih kao posebnu fazu nadodala posljednje desetljeće. Tekstilna se industrija u Hrvatskoj razvijala sporo zbog nedostatka tehnologije i stanovništva koje se većinom bavilo poljoprivredom. Nakon Prvoga svjetskog rata, industrija se razmjerno uspješno razvija, a tekstil se uglavnom smješta u Zagorju, oko Zagreba, Karlovca, Osijeka, Vukovara i Đakova. Jugoslavija je u to vrijeme bila treći najveći proizvođač kudelje na svijetu, a Hrvatska je bila drugi proizvođač kudelje u Jugoslaviji. Procvat i razvoj industrije u Hrvatskoj događa se nakon 1925., kad je uvedena zaštitna carina, čime se poticala domaća proizvodnja. Uvoz robe smanjen je za 73 posto, a domaća tekstilna industrija pokrivala je potrebu gotove pamučne i vunene robe do 90 posto. Od 1933. broj zaposlenih raste, da bi 1935. tekstilna industrija zauzela prvo mjesto po broju zaposlenih. Većina tvornica i dalje prerađuje domaću sirovinu, a samo su se četiri tvornice bavile konfekcijom. Nakon naglog razvoja industrija stagnira 40-ih godina zbog ekonomske krize, a 50-e i 60-e donose nove okvire, već spomenuto uzdizanje konfekcije, domaćih brendova i lohna. U 90-ima se situacija drastično mijenja, ali je u Hrvatskoj tekstilna industrija 1993. još uvijek bila jedna od najvećih izvoznih grana, zauzimajući jednu petinu ukupnog robnog izvoza. No iste godine Kina preuzima tekstil….

Tvrdite da je tekstilna industrija odlična polazišna točka za promišljanje i propitivanje elemenata sustava u kojem živimo naše moderne živote. Kako biste onda danas, s obzirom na viđeno, definirali sadašnje stanje?

Stvari su složene i nikad nisu crno-bijele. Puno je ostataka i tereta prošlosti, iskrivljenih viđenja, sanjanja o idiličnom svijetu iz sjećanja koji nikad nije postojao, ali je, s druge strane, prisutna i velika, radikalna promjena. No promjena je teška i spora jer treba izmiriti sva ta viđenja i svjetove, novo i staro, a sve u globalnim stremljenjima gdje je sve povezano. Mislim da treba duboko udahnuti, prenuti se iz drijemeža i shvatiti da neće doći do uzdizanja ako i sami nismo, kako kaže ona mudra Gandhijeva, promjena koju želimo vidjeti u svijetu. Treba pronaći ravnotežu unutar svijeta koji se može činiti nejasan i zbunjujuć, te shvatiti da imamo moć koju trebamo koristiti, ne zakapati glavu u pijesak i okretati glavu od činjenica. Moram naglasiti da, što se proizvodnje, rada i radništva tiče, nismo uspjeli riješiti osnovne probleme koji su se isticali od početka industrijalizacije. No valja ustrajati i vjerovati da bolji dani stižu, ali i početi djelovati jer se od čekanja ništa neće promijeniti.

Što biste naveli kao prednosti i mane sadašnje tekstilne industrije u Hrvatskoj?

Prednost je pozicija, dio smo Europske unije, nalazimo se na ključnome mjestu, “između” Istoka i Zapada, imamo znanje, umijeće, veliko tekstilno naslijeđe, dobre radnice i radnike. Mnoge tvornice prepoznale su globalna stremljenja još početkom stoljeća. Nedostaci su to što je kroz privatizaciju uništena primarna proizvodnja i u potpunosti ovisimo o uvozu sirovina, osim “Regeneracije” koja reciklira i ima sirovine lokalno; zatim konfekcija koja se uvelike prebacila na lohn, narušeno strukovno obrazovanje te breme i mutež prošlosti koji i danas koče mnoge tvornice i dijelove industrije. Povrh svega, država koja je digla ruke od tekstila i vodi se “poslovnom politikom” takoreći “nemiješanja u tržište” potiče strane ulagače i proizvođače, ali ne i domaće te ne provodi svoju osnovnu zadaću – kontrolu uvezene robe. Dok ne počnemo štititi svoje, teško ćemo vidjeti pomake.

U knjizi otkrivate da je Hrvatska za vrijeme Jugoslavije bila među većim proizvođačima tekstila na svjetskoj razini. Nada postoji, no koliko je realno da Hrvatska opet postane takva velesila?

Sve je moguće ako država počne mariti za svoju industriju, ako shvati da se ne može oslanjati na uslužne djelatnosti te realni sektor gurati u pozadinu i rubrike crne kronike. Važnost proizvodnje nije smanjena ni u razvijenim zemljama jer to znači pad izvoza, produktivnosti, kompetitivnosti i sporiji rast. Država mora imati jaku, dobru, snažnu, dobro plaćenu proizvodnju. Industrija tekstila u Europi je drugi izvoznik na globalnom tržištu, odmah iz Kine. Švedska potiče ulaganja u tekstil i daje specijalne državne poticaje za otvaranje tekstilne tvrtke, a Njemačka je industriju tekstila i odjeće identificirala kao jednu od vodećih industrija. Sve je stvar perspektive, volje i namjere. Ako smo spremni mijenjati se, sve je moguće.

Glavni razlog naglog razvoja domaće tekstilne industrije bilo je uvođenje zaštite granica 1925. godine, čime se poticala domaća proizvodnja, kao i jeftina radna snaga. “Ako su velike civilizacije izgrađene na leđima robova, industrijsko doba izgrađeno je na leđima radnika.” Oduvijek postoji jaka poveznica između radnika tekstilne industrije i jeftine radne snage. Koliko je realno očekivati promjene na tom polju?

To su upravo ti početni problemi s početka industrijalizacije koji se nisu promijenili do danas. U Hrvatskoj je teško proaktivno sindikalno djelovati u smjeru povećanja plaća jer je za minimalne plaće kriva poslovna politika i nedostatak strategije prema tekstilnoj proizvodnji. Također, u lohn proizvodnji svako povećanje plaća može inozemnog naručitelja preusmjeriti na tržišta s jeftinijom radnom snagom. Danas se u globalnim okvirima sve više govori o takozvanim living wages, plaćama od kojih radnik može živjeti. Unutar tog začaranog kruga, iz kojeg se naizgled ne možemo izvući, posebno su važni i potrošači jer svakom kupnjom oblikujemo budućnost proizvodnje, glasamo kako će se, što i gdje proizvoditi.

Gdje vidite Hrvatsku tekstilnu industriju za 10 godina?

Tekstilna industrija se u posljednjih 10 godina temeljito promijenila, a vjerujem da će se isto tako korjenito mijenjati i sljedećih 10 godina. Ako promatrate što se događa ove godine, jasno je da smo na početku novog ciklusa. U Americi se zatvara velik broj poznatih fast fashion brendova i poslovnica, europski potrošač je preplašen jer se najavljuje kriza, Europa se bori za zaštitu svoje proizvodnje i želi veći pristup kineskom tržištu. Industriju svakako čekaju veliki izazovi i kroz ekološke neprilike. Jedna izvanredna situacija može značiti kraj proizvodnje. Na primjer, kad je 2010. zbog poplava nestalo 25 posto obradivih površina pamuka, cijena pamuka se udvostručila. Masovni proizvođači zakupe sirovinu potrebnu za proizvodnju za sljedećih 50 godina, što male proizvođače dovodi u poteškoće. Slika industrije bit će odraz politike, a ekonomska kriza odraz je ekološke krize. Za budućnost industrije naglašava se personalizacija proizvoda, bolja kvaliteta, specijalizirana proizvodnja, manje serije, važnost inovativnosti i fleksibilnosti procesa, specijalizacija, održivost, razvijanje novih tržišta i proizvoda za tržišne niše s većom dodanom vrijednošću, a za hrvatsku tekstilnu industriju ističe se važnost ulaganja u brendiranje i tehnologiju te usmjeravanje na jasno ciljanu potrošačku skupinu.

Spominjete i proizvodnju lohn robe u Hrvatskoj. Mislite li da bi eventualni prestanak ili smanjenje takve proizvodnje u potpunosti uništilo Hrvatsku tekstilnu industriju, ili bi se Hrvatska mogla okrenuti i dizajnu te razvijati i taj vid poslovanja?

Budućnost hrvatske tekstilne industrije i konfekcije svakako nije lohn proizvodnja, a smanjenje može samo značiti razvijanje i bujanje jer je upravo lohn zaslužan za priče iz crne kronike. Tvornice koje su još 2005. u potpunosti ukinule lohn doživjele su preporod i danas su među uspješnijima u Hrvatskoj. No i unutar lohna postoje različiti poslovi. Recimo, Kotka radi lohn te postiže dobre cijene u proizvodnji odjeće visoke kvalitete i velike dodane vrijednosti, a lohn može pomoći i da se prebrode krizna vremena te biti dio proizvodnje ako se ne stvara potpuna ovisnost o njemu jer to postaje utrka prema dnu. Budućnost je, kao što sam već navela, u poticanju i promoviranju kvalitetnog tekstila i zdravog tržišta, inovativnosti, održivosti, specijalizaciji… Što se konfekcije tiče, potrebno je okrupnjavanje tekstila, da proizvođači postave zajednički hrvatski brend kompletnog odjevnog outfita i naprave strategiju prema kanalima distribucije.

Vesna kolekcija

Tvrdite da je kvalitetan menadžment odlučujući čimbenik u poslovanju i razvoju, i da se u proizvodnju stalno treba ulagati, razvijati, poticati i isticati kvalitetan tekstil jer se time gradi važnost zdravog tržišta. Kolika je uloga dizajna u svemu tome?

Naravno da je dizajn važan, ali kao što su se neke tvornice uvjerile kroz istraživanje te su teoriju pretočile u praksu, bez stvaranja jakog, prepoznatljivog brenda, bez ulaganja u marketing ne mogu konkurirati i biti prepoznate na svjetskom tržištu bez obzira na to što imaju kvalitetan proizvod. Budući da je istraživanje trajalo tri godine, određene tvornice posjetili smo više puta te je, na primjer, Kroko kroz rad i iskustvo shvatio upravo navedeno pa su u drugom posjetu pred izlazak knjige bili usred brendiranja, velike promjene identiteta tvornice.

Objašnjavate razlike između konfekcije i tekstilne industrije te ističete kako potrošači često tekstilnu industriju poistovjećuju s modom. U kojoj mjeri moda, tj. dizajn utječe na prosperitet tekstilne industrije?

Mislim da je moda najzaslužnija za to što je tekstilna industrija zadobila tako lošu reputaciju i iskrivljeno viđenje. Dana 23. travnja obilježit ćemo šestu godišnjicu najveće i najsmrtonosnije nesreće urušavanja tvornice u modernoj povijesti – u Rana Plazi, u Bangladešu. U tih šest godina situacija se donekle poboljšala, ali su europski i svjetski modni proizvođači također svoje tvornice uvelike preselili u Vijetnam i Etiopiju (pa se opet vraćamo u začarani krug izbjegavanja regulativa premještanjem proizvodnje). Rana Plaza stvorila je pritisak na proizvođače i pobudila potrošače te se nadam da ipak pomalo koračamo prema naprijed. U Europi je najjače tržište tehničkih tekstilija i proizvodnja odjeće visoke kvalitete i velike dodane vrijednosti, a pretpostavljam da biste voljeli čuti kako će moda i dizajn izvući industriju. Ja bih vas zapitala znate li što je danas dizajn u modi, točnije najvećim modnim brendovima? To je kopiranje, krađa i precrtavanje, nema tu dizajna kako zamišljamo u iluzijama i viđenjima u filmovima. Najvažnije je iskopirati već postojeći, skuplji brend i napraviti desetak malih razlika, da se zaštitite od tužbe. Po tome se moda nije promijenila od početnog značenja u renesansi i od raspada feudalnog sustava, a to je – oponašanje.

Vesna haljina

Što je za Vas moda?

Moda je za mene odraz i dio sustava, industrija, a kao pojam odjeća koja se mijenja u vremenu.

Tko Vam je najviše pripomogao u istraživanju?

Kolege i prijatelji Jovica Lončar i Bojan Nonković iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID). Jovica je osoba iz sjene koja sve pokreće, oslonac i velika podrška, a Bojan je bio moj sidekick tijekom cijelog istraživanja. Zajedno smo obilazili tvornice, institucije, stručnjake, radnike, sindikate. Bojan je ekonomist pa smo bili savršena kombinacija, trebala mi je potpora nekoga tko razumije tu stranu priče i može postaviti prava pitanja. Oni su veliki borci i pomažu da se slika proizvodnje, rada i radništva uzdigne i popravi, i to ne samo tekstilne industrije. Najljepše je zajedno djelovati, učiti i stvarati, združeni možemo sve!

 

mm
Daria Klobučar-Vukovinski

Modna novinarka