Kad govorimo o Hrvatskoj, stanovanje s cimerima uglavnom je sinonim za studentske dane, odnosno tranzitnu fazu između života s roditeljima i potpune samostalnosti. Međutim, danas se sve više ljudi u tridesetima odlučuje na co-living, ali uzimajući u obzir domaći mentalitet, ne možemo ne zapitati se je li to svjestan izbor modernog načina života i praćenja globalnih trendova ili nužno rješenje u vremenu kad su najam, a kamoli kupnja nekretnine – za mnoge nedostižan luksuz.
Kad privremeno rješenje postane dugoročna opcija
Ako ste ikad bili u inozemstvu na studentskoj razmjeni, profesionalnom usavršavanju ili možda samo u posjetu prijateljima, zasigurno ste primijetili da je u mnogim svjetskim metropolama co-living odavno postao uobičajen način stanovanja, a sve zato što fleksibilni zajednički prostori omogućuju mladim profesionalcima povoljniji i društveno bogatiji životni stil. No u Hrvatskoj, gdje se vlasništvo nad nekretninom tradicionalno smatra jednim od ključnih životnih ciljeva, dijeljenje stana nakon studentskih dana i dalje sa sobom nosi određenu stigmu.
Ipak, realnost je neumoljiva te je, nažalost, sve više odraslih s jasnom karijerom, obrazovanjem i stabilnim primanjima koji si, unatoč tome, ne mogu priuštiti samostalan život. Glavni problem leži u nerazmjeru između rasta cijena nekretnina i najmova te stagnacije plaća, a isto tako, tržište rada ne pruža financijsku sigurnost kakvu su imale prethodne generacije. U većim gradovima poput Zagreba, Splita ili Rijeke, prosječna stanarina često odnosi više od polovice prosječne plaće, a kupnja stana, uz visoke kamate, stroge uvjete i neprestani porast cijena kvadrata – za mnoge je tek slovo na papiru. U takvim okolnostima co-living prestaje biti pitanje izbora i postaje nužnost te je često jedina realna opcija za one koji žele živjeti u većim urbanim sredinama.
Za komentar na ovu temu razgovarali smo s Filipom Brkanom iz agencije za nekretnine Imperium Immobiliare, koji ističe da interes za co-living u Hrvatskoj ponajprije proizlazi iz nužde, a ne iz želje za modernijim i društvenijim načinom stanovanja. “Povećan priljev radne snage iz stranih zemalja doveo je do velike potražnje za ovakvim modelom smještaja. No sad vidimo da co-living postaje sve popularniji i među domaćim stanovništvom. Procjenjujem da je već oko 15 % stanova na tržištu prilagođeno za ovaj koncept”, kaže Brkan.
Dodaje kako je kroz godine vidljivo da cijene najma rastu neujednačeno u odnosu na rast prosječne plaće, što dodatno otežava pristup stanovanju, posebice mladima. “Najamnine najviše poskupljuju kada dolazi do usporavanja tržišta prodaje nekretnina, ali važnu ulogu ima i sezonalnost. Primjerice, ako se stan traži između lipnja i listopada, cijena može biti i do 10 % viša nego u ostatku godine. Definitivno je evidentno da rast plaća ne prati rast cijena najma, no nadam se da će nadolazeće stambene politike osigurati veći broj pristupačnih stanova za mlade”, zaključuje Brkan.
Zajednički život – bolja kvaliteta života?
No co-living nije samo pitanje financija – u zapadnim zemljama on je osmišljen kao cjelovit životni koncept. To znači da dijeljenje prostora nije samo način za smanjenje troškova nego je i prilika za umrežavanje, razmjenu iskustava i profesionalni rast. Mnogi co-living prostori u gradovima poput Berlina, Londona ili New Yorka nude dodatne pogodnosti poput zajedničkih radnih prostora, organiziranih događanja, odnosno sve što je potrebno za dobar networking.
Naravno, u Hrvatskoj još uvijek ne postoji razvijen co-living sustav kakav se može vidjeti u svjetskim metropolama, ali koncept zajedničkog stanovanja postaje sve prisutniji. Tome svjedoči i sve veći broj kvalitetnih co-working prostora, koji su se posljednjih godina uspješno etablirali u većim gradovima. Baš kao što su co-working prostori promijenili način na koji radimo, nudeći fleksibilnost, zajednicu i dijeljenje resursa, co-living bi mogao donijeti slične prednosti u segmentu stanovanja. Iako još uvijek nismo na razini gdje postoje organizirani co-living kompleksi s dodatnim pogodnostima, sve je više primjera gdje se odrasli sličnih interesa odlučuju na zajednički najam stanova ili kuća – ne samo iz financijskih razloga već i zbog osjećaja zajedništva i podrške koji takav način života može pružiti. Pitanje je samo hoće li se ovaj trend u budućnosti razviti u strukturiraniji model ili će ostati improvizirano rješenje nastalo iz nužde.
Možda je odgovor kombinacija oba – dok jedni u njemu vide priliku za dinamičniji i društveno bogatiji život, za druge je to jedini način da si osiguraju pristojne životne uvjete.
Ako govorimo o najmu, realno je da si mlada zaposlena osoba može, sukladno svojim financijskim mogućnostima, priuštiti najam nekretnine. “Naravno, više nije moguće pronaći stan na Knežiji za 500 eura, ali uz prilagodbu kriterija, primjerice odabirom manje kvadrature ili lokacije, još uvijek je moguće pronaći stan za petstotinjak eura. Ključ je u kompromisu”, objašnjava Brkan. Ipak, kad je riječ o kupnji nekretnine, Brkan govori da je situacija znatno složenija jer banke iz godine u godinu postavljaju strože uvjete za kreditnu sposobnost. Zbog toga mladi imaju sve manje mogućnosti za samostalnu kupnju nekretnine pa nije rijetkost da im u tome financijski pomažu roditelji ili životni partneri kako bi ostvarili svoj san o vlastitom domu.
Nove generacije i novi prioriteti
Za razliku od prethodnih generacija, koje su imale jasnu životnu putanju – obrazovanje, stalan posao, nekretnina – današnji 30-godišnjaci suočavaju se s potpuno novom realnošću. Stabilan posao više ne znači financijsku sigurnost, a posjedovanje nekretnine uglavnom je samo ideja. U tom kontekstu, sve se češće postavlja pitanje kako mladima olakšati put do samostalnog stanovanja i smanjiti potrebu za co-living rješenjima.
Jedan od potencijalnih odgovora su financijski modeli i subvencije, poput onih predviđenih novom stambenom politikom. Povrat 50 % iznosa PDV-a, oprost 3 % poreza na promet nekretnina i subvencioniranje stanova za najam na prvi pogled djeluju kao pozitivni koraci. No ključno je pitanje koliko će te mjere uistinu pomoći, a koliko će dodatno utjecati na rast cijena. Brkan govori da je upravo kreditna sposobnost mladih najveći izazov. “Subvencije mogu pomoći, ali ako mladi i dalje ne ispunjavaju uvjete za kredit ili se suočavaju s visokim kamatama, te mjere neće imati pravi učinak. Također, dosadašnja iskustva pokazuju da svaka državna intervencija u stambeno tržište može izazvati porast cijena, što dodatno otežava situaciju za kupce”, objašnjava Brkan.
Stoga ostaje otvoreno pitanje hoće li najavljene mjere mladima doista omogućiti lakši put do vlastite nekretnine ili će, kao što se već događalo, povećana potražnja samo dodatno podići cijene i dodatno otežati samostalan život. U tom kontekstu, ključno pitanje glasi – je li co-living privremeno rješenje na putu prema financijskoj stabilnosti ili novi standard stanovanja koji ćemo morati prihvatiti?
