Našu novu rubriku #fotocrush otvaramo s fotografom Tomislavom Marcijušom jer su nam njegove fotografije odavno upale u oko. Njegov prepoznatljivi senzibilitet i mogućnost pronalaženja ljepote u svakodnevnim trenucima, detaljima i prostorima, brzo su ga smjestili na našu listu omiljenih fotografa. Upoznajte se s njegovim radom
Kako i kad vas je zainteresirala fotografija?
Često se zbog ovoga pitanja znam vraćati u prošlost i kako sve više vrijeme prolazi, siguran sam da je fotografija došla potpuno spontano i ostala uz mene do dan danas. Kada sam bio mlađi, često sam išao na velike inozemne festivale i koncerte i cijeli taj način života me oblikovao i formirao kao osobu. Uvijek sam bio dio neke alternativne scene i sretan sam što je taj period života bio takav, pomalo kaotičan, ali lijep.
Fotografija je tu bila da isprati taj put. Ja sam tada manično fotografirao i imao sam potrebu sve bilježiti, a želim naglasiti da tada društvene mreže nisu bile aktualne. Tek se pojavio Facebook, a za nas fotografe je to bio Flickr. Na toj društvenoj mreži sam otkrio i upoznao jako drage ljude i fotografe i dan danas se pratimo. Nakon nekoliko godina, kada sam vidio da je fotoaparat alat s kojim se ja izražavam, dao sam si zadatak da krenem od početka, nešto kao sama povijest fotografije, i krenuo sam fotografirati na film. Upravo zbog te prve rolne, ja sam danas sugovornik ovog intervjua.
Što ili tko vas najviše inspirira? To jest, što ili koga volite najviše vidjeti ispred objektiva?
Fotografska industrija je jako velika i postaje sve okrutnija. Imam mogućnost birati što je u toj industriji najbolje za mene i gdje se mogu najbolje izraziti. To je dakako privilegija jer ponekad nisi u mogućnosti birati. Vodim dva profila koji za mene predstavljaju dva potpuno odvojena svijeta i tu je uključeno jako puno toga. Nemam definirano što najviše volim fotografirati. Znam da me najviše inspirira svakodnevni život kojeg prilikom fotografiranja uopće nisam svjestan. Dugo mi je trebalo da to shvatim. Sve što radiš, gledaš ili slušaš, nesvjesno utječe na tvoj rad i taj proces mi je odličan, nekako uživam u njemu.
Po čemu odlična fotografija odskače od prosječne fotografije i što uopće smatrate kvalitetnom fotografijom koja vama upadne u oko?
Oduvijek se u životu vodim svojim nekim osjećajem i instinktom. Nakon više od 10 godina fotografiranja već znaš što je za tebe dobro, a što ne. Ne volim klišeje i volim fotografirati svakodnevne situacije na koje apsolutno nitko ne obraća pozornost. Odlična fotografija će vas uvijek uvući još dublje dok je gledate i počet ćete osjećati njezinu atmosferu, odnosno atmosferu trenutka i prostora u kojem je nastala. Meni je to osobno najbitnije. Bitno je zabilježiti atmosferu trenutka i da poželite živjeti u toj fotografiji.
Koja je po vama uloga fotografije?
Univerzalni jezik, način izražavanja, način života. Za mene ona predstavlja bezvremenski prostor u kojem mogu ostavljati sve svoje uspomene vezane za mjesta i ljude i vratiti se tim ljudima i mjestima kad god ja poželim. Osim vječne uspomene, fotografija je jedino što nam preostaje od nekog značajnog trenutka il događaja.
Kako po vama društvene mreže danas utječu na umijeće fotografije?
Svaki period donosi svoje pozitivne i negativne strane. Sve je stvar nekog vlastitog izbora. Društvene mreže su zatrpane raznim sadržajem i informacijama koje nekima mogu postati opterećenje. Ali to je okej, uvijek možeš uzeti pauzu i otići. Ili pratiš isključivo ono što te čini sretnim. Društvene mreže su korisnicima omogućile lakšu dostupnost svemu i ponekad imate dojam da svi fotografiraju. Upravo to te može natjerati da više razmišljaš što ćeš fotografirati kako bi se tvoj rad mogao istaknuti. Nije lako, svakim danom je sve teže i teže, ali zato je i zanimljivije! Ne znam što će biti za deset godina, možda bude još kompliciranije.
Fotografije u boji ili crno-bijele. Što volite kod jednog što kod drugog i je li proces fotografiranja drugačiji?
Za mene je proces potpuno isti, volim i jednu drugu fotografiju. Kakve god da bile, i dalje je to u pitanju fotografija. Neke svakidašnje scene, trenutke i arhitekturu vidim češće u bojama, dok ljude u nekim spontanim trenucima više vidim u crno bijeloj fotografiji jer ona makne višak s fotografije i ostanu samo emocije. U zadnjih nekoliko godina više volim color kada fotografiram na film jer mi je nekako zanimljivo kakve ću dobiti boje, a da nije nešto što mogu napraviti u postprodukciji.
Koji fotografi/fotografkinje su na vas najviše utjecali?
Često pitanje na koje sam kroz godine također različito odgovarao, ali kako si stariji, postaješ odlučniji i ne mijenjaš često svoje mišljenje i stvari koje voliš i pratiš. Za mene su to, već zadnjih nekoliko godina, i dalje Ernst Haas, Luigi Ghirri i Henry Gruyaert. Njihov rad nije toliko utjecao na mene direktno jer sam ih sve otkrio naknadno. Više su mi njihova djela dala potvrdu da sam na dobrom putu jer sam atmosferu svog rada pronašao u njihovim fotografijama koje su stvarali potpuno neopterećeno te prema vlastitom instinktu. Ne trudim se previse otkrivati nove fotografe, jer mislim da današnja situacija dozvoljava jako malo da se u potpunosti izraziš i da stvoriš prepoznatljiv stil,a to znači da se u potpunosti moraš posvetiti sebi. Naravno, drage kolege fotografe i poznanike ću uvijek ispratiti i podržati, ali nisam jedan od onih fotografa koji besciljno traži fotografije i fotografe kako bi pronašao inspiraciju za neki kadar.
Imate li svoj omiljeni rad? Ako da, koji i zašto?
Svaki moj rad za mene ima zasebnu priču i sve se veže jedno s drugim, i moj komercijalni i osobni rad. To je balans bez kojeg ne mogu zamisliti stvaranje. Ako bih vam definirao koji je to rad ili ga pojedinačno imenovao, većina bi se za njega vezala, a ja želim da ljudi pamte moju cjelokupnu viziju.
Fotografije: Tomislav Marcijuš
