Rodom iz Slavonskog Broda, Ernest već nekoliko godina uvjerljivo svojim dokumentarističkim okom bilježi događanja sa zagrebačkih ulica. Ali i ne samo zagrebačkih, već gdje god ga put nanese. Za njega, ulice su pune lijepih spontanih priča.
Ernest Mazarekić jedan je od najzanimljivijih street fotografa mlađe generacije, a njegove fotografije nose posebnu životnu atmosferu. Posljednjih nekoliko godina živi i radi u Zagrebu te je aktivan na skate sceni zbog čega taj svijet ima posebno mjesto u njegovim albumima. Također, nedavno je pokrenuo i mini brend Sweatshirta Push Harder o čemu smo vam pisali ovdje. Sada vas vodimo u realnost viđenu okom ovog mladog talentiranog fotografa.
Ako se vratiš na početak, kako i kada te zainteresirala fotografija?
Za fotografiju sam se zainteresirao još davne 2009. godine, naravno, potpuno amaterski. Sve je počelo jednim posuđenim digitalcem, u skejt parku u Brodu. Vrlo brzo sam zavolio taj momenat, lendanog trika ovjekovječenog fotkom.
Što bi definirao kao svoju najveću inspiraciju? Koga ili što najviše voliš vidjeti ispred svog objektiva?
Opet i opet, skate community. To je jedan poseban način života kojeg sam dijelom otkad znam za sebe pa ne mogu biti indiferentan i znam da ću zauvijek crpiti inspiraciju od te ekipe. Uličnu fotografiju isto jako volim – te tihe šetnje gradom i hvatanje iskrenih emocija potpunih stranaca. A na kraju dana, prečesto, snimljene fotke budu baš onakve kako se i sâm osjećam taj dan, moćno je.
Što je po tebi glavna uloga ili poanta fotografije?
Fotografija, ako nije profesionalna, je hobi, mnogima. I to je, po meni, ono najljepše. Svatko ju može istraživati, možeš se početi baviti fotografijom u bilo kojoj fazi života i uvijek te iznova potiče na učenje i kreativno razmišljanje. Mene fotografija inspirira da riskiram i živim više, a s druge strane me čini prisutnijim, jer moram paziti na fokus i kompoziciju, koliko god basic zvučalo, (smijeh).
Kako društvene mreže danas utječu na umijeće fotografije?
Društvene mreže su, po definiciji, brz i prilično pasivan alat za dosezanje tisuća, milijuna ljudi. Taj golemi doseg je, nimalo iznenađujuće, dramatično promijenio tipičan način dostavljanja fotografija javnosti, a s time i izvore prihoda na koje fotografi računaju. S druge strane, fotografija na društvenim mrežama je pomogla smanjiti svijet i međusobno ga povezati. I baš kao i svaki drugi alat, imat će svoje dobre i loše trenutke, ali…svijet će se prilagoditi. Ja uvijek kažem, ako si dobar, u bilo čemu, naći ćeš svoje mjesto, prije ili kasnije.
Fotografije u boji ili crno-bijele. Što voliš kod jednog, a što kod drugog i je li proces fotografiranja drugačiji?
Kod boje više volim neki veseli momenat i jake kontraste. A crno-bijela fotografija priča svoju priču, nekako dirne srce i dušu. Ne mogu reći da je proces isti jer sve ovisi kako se ja sâm osjećam toga dana, a onda i moja okolina.
Koji fotografi/fotografkinje su najviše utjecali na tebe i tvoj rad?
Puno ih je, ali evo, Tošo Dabac, Vladimir Milivojević poznatiji kao Boogie, Vivien Maier… Ali utječem i sâm na sebe, rekao bih, jer stalno kopam i istražujem. Dok fotkam, stvaram scenarij u glavi, kakvu fotku želim, nekad uspijem, puno puta ne, ali to su ta divna probijanja vlastitih granica.
Imaš li svoj omiljeni rad? Ako da, koji i zašto?
Omiljeni rad tek trebam stvoriti, a do tad “Push harder” (smijeh).
