Serijalom razgovora Firsthand htjeli smo otvoriti prostor za uvid u razna životna iskustva i svakodnevicu kreativnih imena na neposredniji, ležerniji način, udaljen od tendencija društvenih mreža koje često naginju poliranju stvarnosti. Osmišljen kao niz razgovora s kreativcima kroz koje nam pokazuju od čega su satkani njihovi profesionalni, ali i privatni dani – Firsthand nas vodi izravno u njihov camera roll
U novom izdanju rubrike razgovaramo s Mirnom Mihoković, osnivačicom i kreativnom direktoricom brenda Atelier Mirna. Nakon školovanja na pariškom fakultetu College of Arts i iskustva stečenog kroz film, kazalište, modu, styling i vlastiti brend Candybalism, Mirna je svoj kreativni fokus usmjerila prema održivoj modi, ručnom radu i sporijem pristupu stvaranju.
U njezinu ateljeu nastaju male serije unikatnih komada koji inspiraciju crpe iz suvremene mode, ali i fascinacije povijesnim kostimima, prirodom, glazbom i svijetom mašte. Razgovarali smo s njom neposredno prije lansiranja nove kolekcije Reveries, koju će predstaviti ovog vikenda. Mirna nam govori da je inspirirana “hvarskim zalascima, bojama koje nestaju s horizonta, kulturnim naslijeđem ručnog rada, i romantikom prisjećanja.” Među materijalima ponovno dominiraju svila i organza, a kolekciju čine vjenčanice te večernje i koktel haljine koje funkcioniraju “negdje između svadbene ceremonije i sanjarenja – kao emocionalni objekt: nešto što se nosi, pamti i ostaje.”
Tijekom karijere radili ste na brojnim projektima – od vlastitog brenda Candybalism do rada na setovima, u kostimografiji. Kako su sva ta iskustva oblikovala današnji Atelier Mirna?
Sa svakim novim i drukčijim iskustvom nauči se nešto. Rekla bih da mi je dugogodišnji rad na setu pomogao u poznavanju organizacije i provedbe snimanja i poznanstvu raznih profesionalaca drujčijih pozadina i sektora. Što se tiče dizajna povijesnih kostima – tu definitivno raste iskonsko znanje povijesnih krojeva i inspiracije kako se nešto može iskoristiti na suvremen način. Candybalism je moja prva ljubav koja je imala razna lica kroz godine i na momente i ulazila u sferu ovoga što MIRNA jest danas.
Kako danas izgleda jedan Vaš dan u ateljeu? Koliko vremena tamo provodite, kakva je atmosfera i što Vam je važno u prostoru u kojem stvarate?
Dan u ateljeu nikad nije isti jer ovisi o opsegu posla i vanjskim projektima. Ponekad sam tamo nekoliko sati, a nekad cijeli dan i noć. Jako mi je bitno da mi je prostor vizualno stimulativan – kad krećem raditi da je uredan, a kad radim da u tom kreativnom neredu točno znam gdje se što nalazi u svakom trenutku. Izuzetno mi je bitno i da imam puno dnevne svjetlosti.
Kako izgleda proces pronalaska i biranja tkanina? Što Vas privuče određenom materijalu i kako odlučujete čime ćete raditi?
Mora mi “pričati” nešto. Ulazim s određenom emocijom iza kolekcije, a ponekad nužno nije još ni elaborirana do kraja. Gledam da su svile ili blendovi svila, i da ima teksturu, boju i/ili pad koji mi se sviđa. S obzirom na to da otkupljujem ostatke od luksuzne modne industrije, opcije su ograničene na ono što je dostupno u trenutku. Ponekad ima izvrsnih tkanina u velikoj metraži jer imaju neke nedostatke poput mrljica, što ja rado otkupim i bojim preko njih. Prikupljam i naše tradicijske ručne radove od pamuka i svile, kukičane stolnjake i tabletiće i od njih radim novo ruho. Smatram da ima nešto prekrasno u ručnom radu koji je dugo i predano bio proizvođen, a danas se više ne koristi u formi u kojoj su ga izrađivale naše bake, pa zašto od tih vrijednih komada ne stvoriti nešto novo i lijepo? Glavno mi je da je izuzetna kvaliteta i da prenosi emociju koju želim prikazati.
Atelier Mirna posvećen je malim kolekcijama i sporijem procesu stvaranja. Kako kod Vas nastaje jedna kolekcija – od prve ideje i skica do finalnog komada?
Zapravo stvarno kreće od misli, emocije i tkanine. Nakon toga iskristaliziraju se modeli shodno tome koje su mi tkanine dostupne i kakvu priču želim ispričati. Kad stvaram “za sebe”, dopuštam si taj moment spontane kreativnosti da se putem otvaraju ideje i da ih, ako mi tako dođe, putem i mijenjam bez prethodnog plana. Tu se nalazi sloboda u kreiranju kad si još malen i kad je sve u tvojoj kontroli – a to, kad si dio većeg kotača s raznim odrednicama industrije ili stakeholdera, ne možeš si priuštiti. Tu leži sloboda – u spontanosti i mogućnosti da stvaram u trenutku kako mi tkanina priča dok je oblikujem. Takve ideje i kreacije najčešće budu najbolji komadi u kolekciji, a one su u potpunosti nemoguće za isplanirati i nacrtati unaprijed.
Možete li se prisjetiti prvih komada koje ste dizajnirali? U čemu se Vaš odnos prema modi i stvaranju danas najviše razlikuje od tog perioda?
Da! Počela sam s upcyclingom još na faksu. Tada je nastao Candybalism – stvarala sam s partnerom i prepravljali smo traperice, slikali po njima, mijenjali krojeve, izbjeljivali i dodavali modne dodatke. Osim toga, stvarala sam haljine s predimenzioniranim mašnama, velikim apliciranim točkama i uvijek je neka geometrija bila provedena kroz priču. Prva kolekcija koja je išla na natjecanje bila je vrlo avangardna – od umjetne kože slagali smo pelerine i kapute koji su podsjećali na armadillo bube i korzete s krinolinom. Ali čak i tad vidim u izboru boje tkanine za haljinu tu svoju afekciju prema plavo-zelenim tonovima i morem, koje mi je vječna inspiracija. Samo tada nisam stvarala sama nego u duetu pa su i rezultati bili drukčiji.
Nedavno ste uselili u novi prostor ateljea. Kako je izgledao proces pronalaska prostora i što Vam je bilo važno da bi on postao “Vaš”?
Bilo mi je jako važno da bude osvijetljen, da bude ili open space, ili da ima više prostorija kako bih mogla imati i showroom gdje mogu zaprimati klijentice za probe i kupnju. Volim stanove koji su stariji, da imaju visoke stropove, ali najviše volim kad je to spojeno u suvremeno ruho – što je upravo ovaj prostor. Imala sam cijeli popis prioriteta i ovaj stan ispunio je 95 %, što je odličan ulov! Tražila sam nekoliko mjeseci dok nisam našla što sam htjela. Bilo mi je i bitno da se i klijentice osjećaju ugodno i da je intimno, a opet prostrano.
Održivost i spora proizvodnja važan su dio identiteta Atelier Mirna. Što taj pristup konkretno podrazumijeva u Vašem radu – od nabavke materijala do samog procesa bojenja i izrade?
Znači da je sve promišljeno, da od početka pristupam svakom odjevnom predmetu kao umjetničkom djelu, čak i onima koje je moguće serijski napraviti. Istražujem, testiram i kada dođe do bojenja, nema natrag – jer bojim ledom i taj je dio neponovljiv da bude identičan. Kad bojim tkanine, trebam 48 sati da dođem do finalnog komada. Često spajam rubove ili podstavu ručno, ručno se izrezuju komadi čipke i tila i ručno se prišivaju prozirnim koncem kako bi finalno izgledalo što ljepše i nježnije. Sve to zahtijeva svoje vrijeme i takav pristup porubljivanju tanke svile zna potrajati po dan do dva radna dana samo za porub. Ali u tome je ljepota – da kad se vijori, vijori se na sve strane i izgleda jednako lijepo iznutra i izvana.
Koliko vremena zahtijeva nastanak jednog komada kad se radi ručno i u malim serijama? Kako taj proces izgleda kod specifičnih komada poput vjenčanica?
Za jednu sam vjenčanicu nekoliko tjedana samo radila plisiranje organze i prišivanje ručno slaganih komadića čipke i stvaranje motiva iz njih. Sve skupa za jednu vjenčanicu – od trenutka kad mi se javi mladenka do finalnog proizvoda – volim imati tri mjeseca zbog proba i rasporeda. Dolaze mi i djevojke koje ne žive u Hrvatskoj – u tom slučaju imamo i šest mjeseci za proces jer ih saslušam, upoznam ih malo bolje, kroz razgovor saznam što bi željele i onda idem u istraživanje, konceptualizaciju, crtam ideje, pa odaberemo najbolju opciju i s njom idemo u izradu. U pravilu imamo tri probe prije nego što je vjenčanica gotova. Uživam u tom procesu i u nastajanju nečeg posebnog.
Kad radim male serije, najčešće napravim prototip i dam krojačici da kopira iako i ja sama mogu i znam raditi taj dio, ali mislim kako je bolje da se posvetim drugim stvarima.
Budući da Vaš rad povezuje modu, kostimografiju, film i vizualne umjetnosti, što Vas trenutačno najviše inspirira i postoje li umjetnici, filmovi ili estetike kojima se često vraćate?
Priroda me uvijek inspirira – voda, odrazi svjetlosti i vode na površinama. Inspirira me zapravo jako puno toga, a često se vraćam francuskom novom valu. Glazba kad je slušam dok radim puno utječe na to što radim, pogotovo kad slikam ili plisiram tkaninu. Stoga biram što slušam dok radim. Inspirira me i povijesni kostim, tradicijski zanati i mitovi. Jeste li znali da postoji najviše vila u našoj slavenskoj mitologiji? I to vodenih!
Imate li rituale, navike ili male trenutke bez kojih ne možete zamisliti rad u ateljeu?
Apsolutno, kava s bademovim mlijekom i uz to si u posljednje vrijeme iscijedim naranču. Taj ritual znači da započinjem radni dan. Volim slušati i podcaste dok radim jer na taj način učim o raznim temama i slušam ljudske glasove pa ti sati samostalnog rada prolaze drukčije. Razlog zašto volim to što radim su trenuci kad mi se dogodi nešto spontano – zaronim u taj val kreacije i kad isplivam na drugu stranu, imam onaj “wow” moment u kojem gledam u to što sam napravila kao da nisam to ja sama radila – ti momenti izuzetno me pune.
Kako biste opisali vlastiti stil izvan ateljea? Što Vas privlači kad birate komade koje sami nosite?
Moj stil jako ovisi o tome kako se osjećam, koje je doba dana, mjeseca i godine i koliko vremena imam. Odjeća mi je na svaki način medij kroz koji se izražavam tako da je spektar odjeće širok. Od “basic bitch” bijelog tank topa i traperica do potpuno maksimalističkog stajlinga u svakom smislu. Jedino što je bitno je to da mi je udobno.
Kad niste u ateljeu, što Vas inspirira, kamo volite odlaziti i kako provodite vrijeme?
Volim šetati sa svojim psom, to mi pruža vrijeme za opuštanje i razmišljanje, ideje i provođenje vremena u prirodi. Moja Piccula izuzetno je smiješan pas, tako da je nerijetko i puno smijeha u tim trenucima. Provodim što više vremena sa svojim voljenima, uz fino papanje i ispijanje najbolje kave. Jutra su mi ispunjena rutinom – dnevnik, meditacija i trening, a večeri ovisi kakav mi je raspored. Voljela bih uklopiti ples opet u svoju rutinu.
Jako volim putovati, volim spontane izlete van grada ili negdje dalje. Ova godina do sada nije pružila puno tih trenutaka, no bit će još momenata kad ću moći par puta mjesečno nekamo ići planinariti ili šetati.
Foto: atelje/Marina Uzelac, Candybalism/Zvonimir Ferina, Reveries kolekcija/Zara Hrvatin, privatna arhiva
