Serijalom razgovora Firsthand htjeli smo otvoriti prostor za uvid u razna životna iskustva i svakodnevicu kreativnih imena na neposredniji, ležerniji način, udaljen od tendencija društvenih mreža koje često naginju poliranju stvarnosti. Osmišljen kao niz razgovora s kreativcima kroz koje nam pokazuju od čega su satkani njihovi profesionalni, ali i privatni dani – Firsthand nas vodi izravno u njihov camera roll
Godinama pratimo rad Klasje Habjan, ilustratorice, grafičke dizajnerice i autorice. Razvila je prepoznatljiv autorski potpis zahvaljujući kojem njezine radove prepoznajemo na prvi pogled. No ono što je kod Klasje posebno zanimljivo jest činjenica da, unatoč snažnom autorskom identitetu, sa svakim novim projektom koji dođe do publike iznova reinventira barem jedan segment svojega rada.
Taj se scenarij ponavlja i s novom samostalnom izložbom “Krug” koja se otvara 17. lipnja u novom prostoru zagrebačkog Kolekcionarta u Ulici kralja Držislava. U središtu ove serije radova oslikane su pločice koje predstavljaju još jedan iskorak u umjetničkoj praksi. Ilustracija, kao primarni medij, ovoga puta ustupa dio prostora slikarstvu i prostornoj instalaciji, no ono što ostaje konstanta jest tekst kao polazišna točka stvaranja. “Krug” je proizašao i Klasjine poezije, konkretnije iz njezine pjesme od 12 stihova o odnosu djevojčice i psa. Djetinjstvo, dječja perspektiva, fascinancije i nježnost motivi su koji već godinama prožimaju Klasjin rad, a ovog je proljeća predstavila i knjigu “Moja baka zove se kao čokolada”.
S umjetnicom smo razgovarali o procesu nastanka izložbe, ali i o životu izvan ateljea, stvarima i ljudima koje je inspiriraju i promjenama koje su obilježile njezin rad.
“Iza “Kruga” stoji općenita misao: svi smo na neki način prvo nošeni, pa nosimo, zatim opet ukrug. Ciklus života.”
Razgovaramo nekoliko dana prije nove samostalne izložbe u Kolekcionartu, koja je posebno zanimljiva jer se njome odmičete od ilustracije. Otkud je krenula ideja za “Krug”?
“Krug” je i dalje ilustrirana pjesma, ali na pločicama. Šest prizora prenosi priču o rastanku, ali prije svega o kruženju, o prolasku vremena i zamjeni uloga. Ideja je proizašla, kao i većina ideja, iz vlastitog života i kruženja oko Jarunskog jezera s već drugom kujicom koja prelazi dvoznamenkasti broj godina. Nedavno sam bila klinka koju na rolama vuče mlada ovčarka, a sada ona treba kotače kako bi vidjela drugi kraj jezera. Jedna je to vrlo općenita misao, svi smo na neki način prvo nošeni, pa nosimo, zatim opet ukrug. Ciklus života.
Ručno izrađene keramičke pločice koje su ovoga puta podloga također zvuče kao specifičan dio rada. Koje izazove, a koju igru Vam taj materijal dopušta u procesu stvaranja?
Oslikane pločice polako osvajaju svoj prostor i otvaraju nove mogućnosti. Za sada, jedini su medij na kojem mi sjaj odgovara, kao i utilitarni karakter. Sviđa mi se što lakoća kista i poteza ostane zabilježena trajno, pomalo trodimenzionalno. Zanimljivo je trenje površine u procesu koja upija drukčije i brže od papira, ali više od svega privlači me vlastita nemoć predviđanja završnog rezultata. Pečenje pločica također sadrži nešto uzbuđenja iz djetinjstva, kad čekaš kolače izmišljenog recepta, nadaš se i malo strahuješ. Pogreške se skupo plaćaju, ali ako uspije, veselje je veliko.
Znamo i da Vam pločice nisu strane – kako je započela ta fascinacija i kako se nastavila kroz suradnju s bratom Jakovom, inače produkt dizajnerom, u sklopu tandema Klasjakov?
Prije nekoliko godina, primila sam poslovni upit, trebala sam poslati crtež u portugalsku tvornicu Viúvu Lamego kako bi ga ručno preslikali na pločice. Zatim je slijedio posjeti tvornici gdje sam prvi puta pomislila da želim sama crtati, kao što to i puno umjetnika tamo čini, što se dogodilo godinu kasnije, kad su otvorili poziv na rezidenciju. Vraćajući se u Zagreb s više kila pločica nego što sam sama teška, ideja da brat Jakov, produkt dizajner, nešto s njima učini, da im nađe svrhu ili nadogradnju, bila je prirodna. Izložili smo nekoliko stolova s pločicama prošlog proljeća u Orisu i nikad nisam bila ponosnija.
I pločice su Vam jednom bila novina. Kako se u umjetnosti snalazite u stvarima koje radite prvi put?
I dalje su mi novina, ne poznajem dovoljno procese, glazure i boje. Serija “Krug” ne bi nastala da nije bilo studija Pločica, Lorene i Mihaela. Njihovo tehničko znanje, profesionalna i prijateljska podrška ključan su dio projekta. Važno je napomenuti da su oni zaslužni za same pločice kao podloge, za miješanje boja i pečenje pločica. Dogovorili smo se oko nijansi i primjerice efekta sjaja, ali s tehničke strane, držali su kormilo. Što se tiče novina generalno, mislim da su ključan sastojak procesa, da bez eksperimenta radim na autopilotu.
“Prošlost nas određuje, ali ostaje neuhvatljiva, gotovo kao da smo je izmislili.”
Tema djetinjstva okosnica je i Vaše nedavno objavljene knjige Moja baka zove se čokolada. Zašto se vraćate djetinjstvu i dječjoj perspektivi?
Zanimljivo pitanje na koje nije lako odgovoriti. Vraćam se osjećaju boli da ga shvatim, da ga ugradim u sadašnjost. Prošlost nas određuje, ali ostaje neuhvatljiva, gotovo kao da smo je izmislili. A opet, tamo smo, sami sebi možda i najprepoznatljiviji. Kad odrastemo, vrijeme se ubrza, osjećamo manje; možda se zato vraćam, da to poništim ili barem usporim.
Gdje nastaju Vaši radovi, koliko vremena provodite u ateljeu i kako izgleda Vaš radni dan?
Nova se rutina upravo gradi budući da sam se nedavno preselila u novi stan koji je ujedno i atelje. Jako sam sretna i uzbuđena jer ima puno svjetla, pogled na krošnje i velik radni stol. Grafički dizajn i dalje nastaje u uredu u centru, gdje radim sa Zitom Nakić i dijelim prostor s još petero krasnih kreativaca. No ovdje u stanu osjećam mir potreban za stvaranje autorskih radova i možda se po prvi put veselim zimi i nekoj vrsti izolacije.
Dok stvarate, što možemo čuti u pozadini – slušate li glazbu ili nešto drugo, imate li određene rituale?
Ako ne slušam ptice (kakav klišej, znam), slušam glazbu ili podcaste. Što se rituala tiče, rano ustajem, pijem previše kave, napišem popis i onda križam.
Kako izgledaju pauze između stvaranja ciklusa i uzimate li ih uopće m? Odmor se u današnjem društvu često smatra suvišnim. Umjetnički rad nije lišen kapitalističkog konteksta, a paralelno ni kreativnih blokada. Kako se nosite s tim?
U posljednje vrijeme nije bilo pauze ili zatišja od projekata, izložbi i knjiga. Poklopilo se par stvari, na neke nisam mogla utjecati, a uz sve projekte, bavila sam se uređenjem stana i preseljenjem. Obećala sam sama sebi da ću usporiti i da ću od jeseni pametnije slagati rasporede. Hiperprodukcija nema smisla. Zdrav održiv ritam podrazumijeva odmor, prazni hod, čitanje. Toliko sam malo čitala posljednjih godinu dana da me sram.
Živimo u eri u kojoj pokušavamo odvojiti poslovni i privatni identitet. Je li to u Vašem slučaju moguće i koliko se ti svjetovi isprepliću?
Razmišljala sam o tome, kao i o prezentaciji vlastitog identiteta, primjerice, na mrežama; točnije, koliko puštam druge u svoj svijet i je li spoj tih svjetova kod kreativnih profesija zamućenijih granica ili su to samo egoistične izlike. Svi gradimo svoje male kule koje onda rado pokazujemo, zovemo druge da se tome dive i ima u tome puno problematike, ali je ljudski. Još uvijek tražim odgovor. Slobodni smo izraziti ili pripovijedati o čemu želimo, na način na koji želimo, a privatni su životi umjetnika, čini mi se, uvijek povezani sa stvaralačnim radom. Međutim, voljela bih jasnije postavljati granice i samoj sebi lakše odgovoriti tko sam ako ne stvaram, ili ne pokazujem da stvaram.
“Voljela bih jasnije postavljati granice i samoj sebi lakše odgovoriti tko sam ako ne stvaram, ili ne pokazujem da stvaram.”
Kakvi ste s pravilima i disciplinom kad govorimo o radu, odmaku od uvriježenih tehnika, ali i privatno?
Iako radim uz puno spontanih odluka, posvećena sam i disciplinirana. Često robujem rasporedu i ponekad pomislim da sam ovisna o stresu i adrenalinu u projektima. Privatno sam slična, oprečna. U teoriji, danas bih spontano popodne pobjegla na more, i stvarno mogu otići kamo god s jednim malim ruksakom na leđima, ali u praksi, ovog lipnja imam dvije izložbe i dvije promocije te maltretiranje prijatelja da mi se u tom ludilu pridruže.
A kakvi s odustajanjem i ustrajanjem? Imate li radove koji stoje sa strane i čekaju da ih dovršite, koliko lako od ideja i odustajete?
Pustiti, promijeniti skroz smjer, odustati i krenuti ispočetka, čini mi se lako i prirodno u radu, što se materijala i tehnike tiče. No s idejama – ili osjećajima, to je već teže. Oni se vraćaju, kruže i recikliraju. Tako da ću prije istu priču ispričati sto puta drugim tehnikama, baciti jako puno loših crteža i prešaranih zapisa, zaboraviti je na par godina, pa razmišljati da postane animirani film. Ladica je puna nekih ideja koje čekaju svoje vrijeme ili medij.
Što Vas inspirira i koja su to mjesta, situacije i ljudi na koja odlazite kad vam treba nešto novo, resetirajuće?
Jednako me mogu inspirirati veliki gradovi kao i mala sela u prirodi, ili priroda bez civilizacije, ovisno o fazi ili o tome čega mi nedostaje. Ili tko je sa mnom, ako nisam sama. Iako me donedavno bilo strah putovati sama, otkrila sam koliko je to osnažujuć i zanimljiv osjećaj, koliko se drukčije percipira grad kad po njemu imaš vremena i volje lutati sam. Zadnja takva doza inspiracije bila je Barcelona. A što se tiče ljudi, tu nema parametara, to su moji najbliži ljudi i rasprave s njima koje i kad nikamo ne vode, odvedu nas daleko.
Dolazi ljetna sezona – kako je planirate provesti?
Mislim da će ovo biti mirno i jednostavno ljeto. To je sve što mi treba. Ljetujem na Pagu, u maloj ljetnoj komuni koja nalikuje kampu. Veselim se vidjeti neke prijatelje iz Francuske koji će ponovno doći ove godine. Nadam se da ću trčati i crtati uz obalu, i da ćemo navečer do kasno pričati, uz lampice i tarot.
Foto: Jelena Janković, privatna arhiva
