Prisjećamo se filmova jednog od najboljih filmskih redatelja ikada, a jedno je sigurno – teško je bilo izdvojiti ih
Jean-Luc Godard je jedan od najslavnijih i najboljih redatelja svih vremenena. Redatelj novog vala, koji je preminuo u utorak u 91. godini života, snimio je više od 70 igranih, dokumentarnih, kratkih i TV filmova, od kojih se najmanje 20 smatra remek-djelima od strane kritičara, obožavatelja i ljubitelja francuskog filma. Neki Godardovi entuzijasti smatraju da je sve što je napravio bilo genijalno, do te mjere da će svako rangiranje njegovog opusa odmah donijeti velike kritike.
To ne čudi, jer njegov utjecaj na filmsku formu i jezik u proteklih 60 godina bio je zaista velik, ali Godardovi najbolji filmovi nisu muzejski primjerci za proučavanje: oni su živahni, energični, seksi, jednostavno – drukčiji i životni.
Filmski redatelj rođen u Švicarskoj ogolio je kinematografiju do njezine suštine – sve što trebate da ispričate priču na filmu je “djevojka i pištolj”, kako je slavno rekao, a bio je opsjednut filmovima, osobito holivudskim žanrovskim tendencijama, no mnogi će reći da je bilo kakva pravila naprosto bacao u smeće bez da ih je pročitao.
Pronalaženje riječi za opisivanje Godardovih filmova može biti teško, no ova se njegova djela najviše spominju kako bi se netko mogao upoznati s njegovom estetikom i zaista vidjeti na koje je sve načine preokrenuo kinematografiju naopačke.
Breathless (1960.)
Ovaj film je, nesumnjivo, Godarda učinio ikonom. Jean Seberg i njezina frizura, stil trčanja Jean-Paula Belmonda, odvažni vizualni stil i nekonvencionalna uporaba jump cutova… Utjecajan primjer pravog francuskog novog vala (nouvelle vague) filma koji je zbog svoje kreativnosti privukao međunarodnu pozornost. Nakon prvog prikazivanja u Francuskoj, film je privukao više od dva milijuna gledatelja. Od tada se smatra jednim od najboljih filmova ikada snimljenih, pojavljujući se u mnogim popisima najboljih filmova redatelja i kritičara.
Tout Va Bien (1972.)
Jane Fonda se udružila s Godardom i koredateljem/scenaristom Jean-Pierreom Gorinom za ovaj antiestablišmentski elaborat o štrajku u tvornici kobasica kojemu su svjedočili američka novinarka (Fonda) i njezin suprug Francuz (Yves Montand). Film predstavlja i propituje buržoaziju srednje klase, secirajući brak, potrošnju i kapitalizam u pop art bojama. Divno!
My Life To Live (1962.)
Godardov četvrti film je, kako ga voli opisati kritika, #MeToo film 55 godina prije #MeToo pokreta. Anna Karina glumi Nanu, parišku skitnicu koja se okreće seksualnom radu kako bi se uzdržavala. Zaista vrlo važan film aktualan i danas.
Two or Three Things I Know About Her (1967.)
Ova fikcija nalik na kolaž napravljena je s druga dva filma, La Chinoise i Weekend, u godini u kojoj se Godard transformirao iz redatelja novog vala koji je eksperimentirao sa žanrom i formom u otvoreno političkog filmaša koji će se uključiti u pobune u godinu dana nakon. Oovaj fragmentirani film ispunjen je zapanjujućim kinematografskim kompozicijama — zahvaljujući snimatelju Raoulu Coutardu, čije je oko vodilo mnoga najbolja Godardova djela — koje odražavaju potrošačku kulturu. Film je, ukratko, promišljen pogled na to kako sve u našoj kulturi, htjeli mi to vjerovati ili ne, ima svoju cijenu i kako je sva komunikacija na neki način – oglašavanje.
Alphaville (1965.)
Godard je bio pionir francuskog pulp fictiona novog vala s ovim remek-djelom, snimajući distopijski noir po stvarnim lokacijama u Parizu preko distopijske zvučne scene. Eddie Constantine glumi tajnog agenta Lemmyja Cautiona koji stavlja na sebe kaput i namjerava srušiti fašističku tehnokraciju. Pomaže mu Anna Karina kao građanka Alphavillea koja se budi u svojoj zlokobnoj diktaturi i pomaže srušiti Alpha 60, glavno računalo koje pokreće grad, iznutra.
Contempt (1963.)
Godardov technicolor ep briljantna je studija umjetničkog temperamenta i jedan od najgorljivijih filmova o raspadu braka ikada snimljenih. Michel Piccoli glumi scenarista kojeg je angažirao surovi američki producent kao scenarista na novoj adaptaciji “Odiseje”, a on je rastrgan zbog svoje supruge Camille, koja misli da je koristi za poticanje svoje karijere.
Pierrot le fou (1965.)
“Pierrot le fou” smatra se jednim od najljepših umjetničkih djela 20. stoljeća. Ferdinand, nesretno oženjen, nezaposlen, ostavlja ženu i djecu i bježi s bivšom ljubavnicom Marianne, krijumčarkom oružja, u potrazi za avanturom.
