Kreativna direktorica brendova Hippy Garden i From Croatia with Love , osnivačica modne udruge HMU Kombinat, idejni začetnik Modnog Adventa Oktogon… samo su neki od uspjeha s liste Đurđice Vorkapić koja naizgled barata s 28 sati u danu, a ne s 24 sata poput nas ostalih. Svoje profesionalno usmjerenje koje je dobila na Fakultetu prometnih znanosti nadograđuje dizajnerskim, vodeći stvaralački tim u eminentnom proizvodno-tekstilnom lancu punih 19 godina. Brend Hippy Garden osniva 2000. godine, nakon čega uspješno realizira niz samostalnih modno-scenskih projekata te sudjeluje na manifestacijama kao što su London Fashion Week, British Top Model 2016., CaP, nizu samostalnih revija u Umjetničkom paviljonu, MSU-u, Gliptoteci, Francuskom paviljonu, Esplanadi, tunelu Grič… Nositeljica je zlatnih, srebrnih i brončanih odličja za niz inovacija; držača za torbe i vrećice, za koji osvaja srebro i broncu Ženeve 2011., te zlato 2012.; kutija za hranu, za koju je nagrađena srebrom u Ženevi 2011., a i vlasnica je zaštićenog patenta “Humanitarni bankomat”/”Human Provider Agency”. Godine 2017. proglašena je ženom obrtnicom grada Zagreba, a brend From Croatia with Love godine 2016. proglašen je jednim od top 10 suvenira Hrvatske. I ako to sve do sada nije dovoljno da popričamo s Đurđicom, čiji rad pratimo, cijenimo i volimo, njezina posljednja inovacija Košara za hranu stavila ju je na prvo mjesto naših top-sugovornika ovog mjeseca.
Većina Vas poznaje kao modnu dizajnericu, no bavite se i industrijskim dizajnom, kao i organiziranjem različitih projekata, udruga… Takva energija sve rjeđe se viđa na našim prostorima, ljudima sve češće nedostaje motivacije. Gdje ju pronalazite?
Hvala na pitanju, doista mi nije teško pronaći motivaciju za stvaranje. Zapravo, ne shvaćam niti razumijem ljude koji ne stvaraju, ne ispituju svoje mogućnosti. To jest, ne razumijem pasivan oblik postojanja. Ne uzimam ništa “zdravo za gotovo”, tako da niti mogućnost da nešto učinim ne shvaćam na taj način, nego sve što mi se otvori primam kao mogućnost za rast i razvoj. Poprilično sam aktivna na mnogim poljima, naravno, na onima koja me zanimaju, a zanima me puno toga. Mislim da sam imala blagoslov da shvatim na vrijeme u životu kako život treba živjeti, istraživati, oplemenjivati i nadograđivati jer čemu život ako ga ne živiš? Kreativni svemir je toliko velik i beskonačan da inspiraciju pronalazim u svemu što me okružuje, ali onu dubinsku potrebu za stvaranjem uvijek pronalazim u svojoj nutrini.
Kad posegnete za tim neiscrpnim izvorom kreativnosti, uvijek ste autentični i originalni jer je to dio svakog od nas, svake individue i po tome je svatko od nas jedinstven. Najbolje kreacije stvaraju se “iznutra”.
Vaša volja i energija vide se i po tome što se, i osam godina nakon što je Vaša “Košara za hranu” osvojila medalju u Ženevi, trudite realizirati tu hvalevrijednu ideju. Dobili ste priliku prezentirati ideju u Gradskoj skupštini i izrazili ste želju da se u inicijativu uključe grad(ovi), Crkva, trgovački centri… Kako Vam se za sada čine reakcije i odaziv?
Povratne informacije su pozitivne, ali povela bih se u ovom odgovoru jednom poznatom uzrečicom: “Što je vjera bez djela”. Tako je i u ovim slučaju. Ništa ne koriste samo reakcije, poanta je i cilj, krenuti u djelo, napraviti alat te distribuciju košara što prije. Kad jedan krene, tada će svi, to je naš mentalitet. Mi smo pokrenuli priču, ideju i način realizacije, međutim, sada nam je potreban netko da preuzme projekt do kraja, koji dajemo pro bono samo da zaživi. Kad kažem netko, mislim na sustav koji ima mogućnost distribucije jer tu smo zapeli. Potreban nam je sustav ljudi koji će mijenjati svakih otprilike sedam dana košare kako bi bile higijenski i zdravstveno “ispravne”, to za sada čekamo. Međutim, ako ne bude reakcija, naći ćemo način i sami!
Košare se čine kao jednostavan i financijski nezahtjevan način kako pomoći potrebitima. Je li to i Vaša analiza pokazala? Što mislite koja bi ulaganja bila potrebna i tko bi Vam se sve trebao pridružiti u tome da bi projekt uspio?
Tako je, alat za izradu košara trenutačno ne postoji jer je inovacija u pitanju. To znači da bi se takav jedan alat trebao proizvesti. Njegova cijena je otprilike 50.000-60.000 kuna. Kad je jednom u pogonu, cijena proizvodnje jedne košare iznosi nekih 10-15 kuna. Znači, financijski nezahtjevan projekt s obzirom na to koliki mu je beneficij. Mislim da je nepotrebno spominjati kako se za takav jedan projekt od socijalne važnosti mogu dobiti sredstva EU jer ovakvi projekti su od iznimne važnost ne samo jednom gradu nego i cijeloj zemlji.
Mišljenja smo da ljudi žele pomoći, ali zbog sve manje vlastitih sredstava, sve su pažljiviji kome i kako, čemu nisu pripomogle ni humanitarne akcije koje su rezultirale raznim malverzacijama. Što Vi mislite o toj (ne)spremnosti na pomaganje članovima našeg društva, kakve su tendencije iz Vaše pozicije? Vidite li svoju ideju i njezine alternative kao zapravo jedini način pomaganja imun na razne malverzacije?
I za ovaj problem imamo rješenje koje isto tako zbog nerazumijevanja nije još zaživjelo. Radi se o našoj inovaciji, koju smo nazvali zbog lakšeg razumijevanja “humanitarni bankomat”, a dignuta je na razinu patenta. Ova inovacija je rješenje upravo za tu problematiku koju ste naveli. Međutim, u ovom slučaju nužno nam je potrebna banka koja ima svijest razmišljati o čovjeku i koja, osim svog profita, vidi beneficij i u tome koliko se brine za pojedinca. Toplo se nadam i vjerujem da će ubrzo neka banka prepozna tu vrijednost jer bez čovjeka niti banka nema svrhu.
Mislite li da je svojevrsna obveza svakoga od nas raditi na ovakvim stvarima, boljitku onih koji su trenutačno u lošijoj poziciji? Ako da, kako mislite da bi se svatko od nas mogao aktivirati?
Svaki pojedinac ima priliku za napraviti promjenu, međutim, to zahtijeva angažman, akciju, a ne puko promatranje. Ne smatram da je išta u životu obveza, nego prilika. Imate priliku doprinijeti nečemu boljem – onda to i učinite na bilo koji način.
