U svijetu tisuću želja, u kojem ponekad nije jednostavno odrediti koje nastaju iz čežnje naših srca, a koje su rezultat potrošačkog marketinga, mnogima od nas najveća je želja dobiti dijete. “Dobiti”, jer je dijete “najljepši mogući poklon” svojim roditeljima, a bez obzira smatramo li daruje li nas životna lutrija, Bog, kismet ili karma, bonton nalaže da poklon treba primiti sa zahvalnošću i otvorena srca.
Premda sretni i zahvalni na “najljepšem mogućem poklonu”, imamo još želja. Uvjeravamo se kako sada više ne želimo ništa za sebe, nego “samo najbolje” za svoje dijete, priželjkujući da bude zdravo i pronađe svoje mjesto pod suncem. Ponekad još “samo” poželimo da ostvari svoje potencijale, ili makar naše neostvarene ambicije. Nažalost, želje se često ne zrcale u stvarnosti, a tada nam preostaje da se prepustimo gorčini razočaranja, ili da potražimo zen u činu prihvaćanja; budući da “najljepši mogući poklon” ne možemo vratiti u dućan kako bismo ga zamijenili za manji broj, ili ga potražili u drugoj boji.
No, što ako “najljepši mogući poklon” danas možemo naručiti, diktirajući željene specifikacije unaprijed? Hoćemo li poželjeti odstraniti nasljedne bolesti, povećati inteligenciju, izdržljivost i visinu djeteta te odabrati boju očiju? Zahvaljujući razvoju genetske tehnologije, danas smo na pragu vrlog novog svijeta budućnosti u kojem, svjesno upravljajući evolucijom, Homo sapiens optimizira vlastiti genom.
BLIZANKE
Iako je genetsko modificiranje DNK-a živih organizama započelo još 70-ih godina prošlog stoljeća, razvojem medicine postalo je moguće ne samo analizirati genetski materijal kako bi se predvidjeli potencijalni zdravstveni problemi nego i intervenirati u gene embrija te provesti liječenja odraslih koji pate od nasljednih poremećaja.
Upravo je prčkanje kineskog fizičara Hea Jiankuija po ljudskom genomu šokiralo javnost u studenome prošle godine, nakon što su mediji prenijeli vijest da je znanstvenik, koristeći tehnologiju za uređivanje gena CRISPR, uspješno izmijenio gene embrija blizanki kako bi ih učinio otpornim na HIV. Znanstvenu zajednicu posebno je revoltirala činjenica da je Jankui svoj eksperiment proveo bez najave i u tajnosti, kao i podatak da popratni rad nije ustupio na uvid kolegama znanstvenicima. Jiankui je proglašen neodgovornim i iz razloga što je intervencijom u genom djevojčica poduzeo zahvat čije je ishode vrlo teško predvidjeti. Čak i ako je eksperiment uspio, u smislu da je uređivanjem proteina CCR5, koji se nalazi na površini bijelih krvnih zrnaca, učinio djevojčice otpornima na HIV, dio znanstvenika zabrinut je zbog razloga što isti protein obavlja nekoliko različitih zadaća u našem imunološkom sustavu. Djevojčice bi doista mogle postati otporne na HIV, ali bi im otpornost na druge bolesti, poput virusa gripe i groznice Zapadnog Nila, mogla znatno oslabjeti.
Geopolitičar i futurist Jamie Metzl, autor knjige “Hacking Darwin: Genetic Engineering and the Future of Humanity”, gostujući u podcast emisiji voditelja Joea Rogena, upozorio je kako se trenutačno odvija utrka genetskog naoružanja u kojoj je Kina jasno nagovijestila kako ne namjerava zaostati za tehnološki naprednim zemljama zapadne hemisfere, nego planira do 2050. godine postati svjetski lider u tehnologiji. Sâm Jiankui školovao se na američkom sveučilištu Stanford, a u domovinu se vratio u sklopu “Plana tisuću talenata”, programa dodjele stipendija perspektivnim znanstvenicima pomoću kojeg Kina nastoji ostvariti spomenutu prednost u području istraživanja i inovacija te preokrenuti trend odljeva mladog školovanog kadra iz zemlje. Upitan za Jiankuijev eksperiment, Metzl je oprezno ustanovio kako Kina ima velike svote novca, puno sjajnih znanstvenika i tehnologiju, a društveno političko uređenje po mnogočemu je razlikuje od onoga na Zapadu; javno mnijenje ne predstavlja faktor koji bi spriječio kinesko vodstvo u usmjeravanju razvoja u smjeru u kojem smatra shodnim. “Kina je država koju vode inženjeri, dok SAD vode pravnici i reality zvijezde”, zaključio je Metzl.
GENI, GENI KAMENI
Eksperiment poput ovog koji je proveo Jankui postao je moguć zahvaljujući nevjerojatnom napretku genetike i genomike u posljednjih 20-ak godina. Osim na razvoju novih tehnologija poput CRISPR-a, on prije svega počiva na prikupljanju velikih količina podataka o ljudskom genomu. Jednu od prekretnica na tom polju označio je 1990. godine početak projekta Human Genome Project (HGP) na čelu s američkim genetičarom Francisom Collinsom. Znanstvenici iz cijelog svijeta tijekom 13 godina rada na projektu odredili su, pohranili i učinili javno dostupnim nizove gotovo čitavog genetskog sadržaja kromosoma ljudskog organizma koji sadrže osnovne informacije o nizovima tri milijarde parova kemijskih baza adenina (A), timina (T), gvanina (G) i citozina (C) koji čine humani genom deoksiribonukleinske kiseline (DNK).
Nakon kreiranja baze podataka o ljudskom genomu, omogućena je identifikacija različitih gena povezanih s određenim bolestima, odnosno postavljanje točnijih dijagnoza, ponekad čak i prije pojave simptoma. U prvi plan dolazi novi koncept personalizirane medicine, koji počiva na ideji da će znanje o cijelom nizu genoma pacijenta omogućiti optimizaciju zdravstvene njege; budući da ljudski genom utječe na niz faktora koje je potrebno uzeti u obzir pri liječenju, kao što je postotak rizika za pojavu bolesti ili koja će biti fiziološka reakcija organizma pri korištenju određenih lijekova. “Genetika je konačno big data pitanje”, izjavio je Metzl, “jer nam je za razumijevanje genoma potrebna golema količina podataka. Znanstvenicima nedostaje prostora za pohranjivanje podataka na siliciju, ali količina prostora na DNK-u gotovo je beskonačna.”
Razvojem bioinformacijskih tehnologija, pomoću računalnih programa koji skeniraju DNK sekvence, koristeći algoritme temeljene na poznatim značajkama gena, postalo je moguće prikupiti podatke iz niza gena, nakon čega ih algoritmi razvijeni u tu svrhu obrađuju i analiziraju. “Cijena sekvenciranja genoma 2003. godine bila je milijardu dolara, dok 2019. godine ona iznosi samo 800 dolara, te nastavlja padati”, izjavio je Metzl. Umjesto nekoliko godina, danas je za provođenje pokusa potrebno nekoliko tjedana, a katkad čak i dana.
KAKO RADI CRISPR
DNK je razvojna molekula svih staničnih oblika života i većine virusa, koji se odvija slijedeći upute kodirane unutar četiri uparena nukleotida u njezinoj strukturi. Intervencijom u genetski kôd DNK-a mijenjaju se značajke živog organizma nositelja te DNK. Upravo se tom strategijom koristi virus bakteriofag, koji napada bakterije inficirajući ih vlastitim genetskim kôdom. Na taj se način zaustavlja proces razmnožavanja bakterije umjesto kojeg započinje proces izgradnje novih virusa. Dogodi li se da bakterija preživi napad virusa, dio virusnog DNK-a sačuvat će u arhivi vlastitog genetskog kôda. U slučaju ponovnog napada virusa, bakterija će iz sačuvanog djelića virusnog DNK-a sintetizirati protein Cas9, koji zatim detaljno skenira kompletni DNK bakterije i uspoređuje je s uzorkom iz arhive. Pronađe li Cas9 u bakterijskom DNK-u uzorak istovjetan onome iz arhive, aktivirat će se i izrezati virusni dio DNK-a iz DNK-a niza bakterije.
Po uzoru na obrambeni mehanizam DNK-a bakterija napadnutih virusom nastala je tehnologija CRISPR (clustered regularly interspaced short palindromic repeats), pomoću koje je moguće programirati praktički bilo koje stanice da oponašaju ovaj proces u bakterija. Primjerice, korištenjem CRISPR tehnologije i njezinih sljednica na način da se pacijentima reprogramiraju stanice vlastitog imunološkog sustava, u budućnosti bi moglo postati moguće liječenje HIV-a i drugih retrovirusa, čak i raka, a korištenjem CRISPR-a u ranom stadiju razvoja embrija i liječenje genetskih bolesti.
PRČKANJE PO GENIMA
Usprkos nevjerojatnim mogućnostima koje nudi tehnologija, još uvijek smo daleko od X-Men svijeta Homo superior mutanata s nadljudskim sposobnostima. Zadržimo li se izvan sci-fi domene, potencijalne opasnosti ishitrene primjene tehnologija na ljudskom genomu pozivaju na izrazit oprez i kontrolu eksperimenata. Stručnjaci upozoravaju da bi intervencije u genom embrija potencijalno mogle rezultirati negativnim učincima ne samo na osobu nad kojom se eksperiment provodi nego i na buduće generacije koje će u sklopu genetskog materijala naslijediti identične osobine, uključujući i one koje su bile predmetom promjena.
Klinička ispitivanja još uvijek su podložna znanstvenim ograničenjima, a s obzirom na to da se većina osobina ne nasljeđuje putem jednoga gena, moralo bi se izmijeniti na tisuće njih, a znanstvenici još uvijek ne mogu utvrditi koji bi geni doveli do takvog ishoda. Poteškoće u predviđanju ishoda ne nastaju uslijed ograničenja tehnologije uređivanja genoma, koja strelovito napreduje, nego zbog još uvijek nedovoljno istražene povezanosti gena u ljudskom genomu.
Premda se sa stanovišta zamišljanja nevjerojatnih mogućnosti razvoja ideja usmjeravanja evolucije čovjeka doima primamljivom, ona sa sobom donosi brojne kontroverze iz prošlosti. Eugenika, koja označava svjesni izbor između željenih nasljednih karakteristika kako bi se ostvarilo poboljšanje budućih generacija, nazivana još i “socijalnim darvinizmom”, početkom 20. stoljeća postala je prihvaćena kao ozbiljna znanstvena disciplina kojom su se podjednako bavili biolozi i društveni znanstvenici, koji su nastojali odrediti u kojem su opsegu ljudske karakteristike od društvenog značaja nasljedne. Sve do izbijanja Drugoga svjetskog rata, kad je postalo bjelodano koliku je štetu društveni inženjering temeljen na ideologiji superiornosti određenih genetskih značajki nanio čovječanstvu, eugenika je bila prihvaćena teorija u političkim kulturama europskih zemalja, ali i u Japanu, Kini, Rusiji i SAD-u.
IMA LI FER NATJECANJA S NADLJUDIMA?
Gotovo da nema osobe koja niti jednom u svom životu nije poželjela nešto promijeniti na sebi, bilo da je riječ o ozbiljnijim medicinskim stanjima ili površnim značajkama poput veličine grudiju, nosa ili oblika čeljusti. Iako je primamljiva pomisao da će ljudski genom kroz nekoliko sljedećih generacija doživjeti upgrade kojim su uklonjene nasljedne bolesti, povećan IQ, poboljšani metabolički procesi, a fiziologija prilagođena na rastuću radijaciju i zagrijavanje u okolišu, Metzl navodi kako sumnja da će genetska modifikacija potomstva biti obligatorna praksa uklopljena u nacionalna zakonodavstva. Upozorava, doduše, na vjerojatnost da će putem dodjele beneficija i društvenog pritiska s vremenom većina ljudi prihvatiti nove tehnologije; kao što danas postoje zdravstvene beneficije i socijalni pritisci za cijepljenje djece, slično bi se moglo dogoditi i s genetskim modificiranjem djece u budućnosti.
Testovi za otkrivanje genetskih bolesti ili komplikacija postali su standard u većem dijelu svijeta, no otkrivanje genetskih poremećaja ne znači nužno i prekid trudnoće. Nakon što su joj liječnici rekli da će njezino dijete imati kromosomski poremećaj, Margareta, majka šestogodišnjeg Patrika, mogućnost pobačaja nije niti uzela u razmatranje. “Nakon što smo napravili sve testove, saznali smo da će naša beba naslijediti Down sindrom. Danas je Patrik prekrasno, razigrano dijete zlatnog srca koje svog mlađeg brata čuva i pazi kamo god pošli. Suprug i ja odlučili smo se na još jedno dijete dvije godine nakon što se Patrik rodio, ali Matej nije naslijedio Down sindrom. Obojicu volimo najviše na svijetu i zbog svoje odluke nikad nisam požalila. No, bila bih neiskrena kad bih rekla da tada, kad je Patrik začet, ne bih poželjela da moje dijete bude savršenog zdravlja. Da smo kojim slučajem imali mogućnost išta učiniti po tom pitanju, sigurno bismo tako i postupili“, zaključuje Margareta.
Razvoj znanosti nemoguće je zaustaviti. Opstrukcija tehnološkog napretka od strane konzervativnih društvenih skupina, koja se dokazala jalovom nebrojeno puta u povijesti, imat će upravo suprotan učinak; eksperimenti će se odvijati u tajnosti, bez kontrole i odgovornosti uključenih, kao što se to dogodilo u slučaju kineskih blizanki. Jedino obrazovanjem, dijalogom i uključenosti svih društvenih skupina u raspravu oko teme etičnog i odgovornog postupanja u istraživanju ljudskog genoma, koja se tiče same srži našeg postojanja, možemo osigurati da se razvoj odvija u kontroliranim uvjetima, s jasno definiranim rizicima i podjelom odgovornosti. Bez obzira na to slažemo li se s transhumanistima, koji smatraju da će tehnologija omogućiti poboljšanje ljudskih sposobnosti i vještina, ili smatramo da je oportunitetni trošak napretka i dominacije nad prirodom previsok te da će arogancija ljudsku vrstu doći glave, ne preostaje nam drugo nego da s vremenom otkrijemo što nam budućnost donosi i hoće li se poslovica “dabogda živio u zanimljiva vremena” pokazati kao blagoslov ili kletva.
