Slobodne veze, udruga za suvremene umjetničke prakse prisutna je na zagrebačkoj, ali i međunarodnoj kulturnoj sceni petnaestak godina. I upravo radi na svom važnom međunarodnom projektu.
Udrugu su osnovale kustosice Nataša Bodrožić i Ivana Meštrov te vizualna umjetnica Tonka Maleković. No, neformalno priča je krenula već 2006. kada su se Nataša i Ivana vratile iz Pariza, sa studija odnosno profesionalnog usavršavanja, i tražile načine kako s kolegama i domaćom publikom podijeliti iskustva tj. predstaviti neka umjetnička kretanja, teoriju, teme, tada manje zastupljene u našem kontekstu.
“Koincidiralo je to i s činjenicom što je Muzej suvremene umjetnosti, tada još na Katarininom trgu, selio u današnju novozagrebačku zgradu te je bio zatvoren jedno vrijeme. Nekako smo spontano počele ispunjavati tu prazninu, prije svega informiranjem publike o svježim kretanjima na međunarodnoj umjetničkoj sceni, ali na vrlo nepretenciozan način. Nastao je tako program Slobodne veze; suvremene umjetničke prakse na međunarodnoj sceni danas. Dakako, bile smo samo jedne od protagonistica, a kultura se počela oporavljati od posljedica sumornih 1990-tih, etablirajući nove, izvaninstitucionalne kulturne aktere” govore mi Ivana i Nataša o počecima njihove suradnje te nastavljaju “Danas, s odmakom, jako nam je drago što smo startale u legendarnom MM centru zagrebačkog SC-a koji je od samog osnivanja bio točka/inkubator za one koji tek dolaze. Sve je bilo poprilično DIY, od plakata do PR-a, ciljana publika su nam bili studenti i oni tek na početku karijere. Kao format predlagale smo dokumentarce ili kurirane programe umjetničkih filmova i videa koje su donosile kolege iz inozemstva, kao ‘light luggage’, uvijek uz kritičke osvrte protagonista s domaće kulturne i društvene scene. U tom periodu je nastalo i samo ime organizacije – Loose associations odnosno slobodne, otvorene, plutajuće reference. Hrvatski naziv je vrlo otvoren, no možda engleski još više translatira duh udruge. Svakako navodi na razne interpretacije, što nas je uvijek veselilo, posebice u birokratiziranim okolišima.”
Od samih početaka, cure su razvijale strategije suradnje s drugim pojedincima, udrugama, institucijama i zato je danas udruga poznata po svojim projektima MOTEL TROGIR – građanska kampanja za zaštitu i kritičku re-evaluaciju arhitekture modernizma druge polovice 20. stoljeća koju provode još od 2013. s kolegama Sašom Šimpragom i Lidijom Butković Mićin. Tu je i program edukacije za mlade kustose I povjesničare umjetnosti KUSTOSKA PLATFORMA koji je vodila Ivana Meštrov s nizom aktera. Poznat je i njihov projekt tj. publikacija POLITIKE OSJEĆAJA/EKONOMIJE LJUBAVI realiziran u okviru grupe k.r.u.ž.o.k. (s Fokus grupom I Irenom Borić) i niz međunarodnih projekata, često usmjerenih na post-socijalističku i post-sovjetsku Europu. Dakle, suradnje su osnova djelovanja udruge. Kao kustoski duo Slobodne veze (Bodrožić, Meštrov) već su kurirale niz izložbi u lokalnom kontekstu, kao i MEDITERRANEU 16 – Bijenale mladih umjetnika Europe i Mediterana u Anconi. Sada su opet pozvane ko-kurirati bijenale u Dresdenu.
A kako je došlo do te suradnje, govore mi: “Dok je Ivana Meštrov radila kao kustosica u MMSU u Rijeci, u okviru projekta Rijeka EPK 2020., došlo je do kontakta s Centrom za suvremenu umjetnost OSTRALE iz Dresdena koji nam je predložio suradnju, odnosno kuriranje bijenala OSTRALE O21, s iteracijama u Budimpešti i Kaunasu. S obzirom na to da smo 2013. godine već kurirale Bijenale mladih umjetnika Europe i Mediterana MEDITERRANEA 16, u Anconi, kao dio međunarodnog kustoskog tima, svidjela nam se ideja da ponovo radimo u širem europskom kontekstu. Poziv za suradnju na Bijenalu OSTRALE dobile smo početkom 2020. godine. Taman smo prihvatile poziv, kad se svijet zatvorio. Izbila je pandemija i stvari su se radikalno promijenile. Međutim, zajedno s partnerima iz Dresdena, Kaunasa i Budimpešte nastavile smo s radom, kao nekom vrstom samonametnute obaveze. Pandemija je značajno zaustavila putovanja i međunarodnu razmjenu u klasičnom smislu fizičkog izmještanja, programi su otišli online, a mi se suočile s novim izazovom, ‘kuriranjem u izolaciji’, što je potpuni paradoks jer upravo kontakt s umjetnicima, a posebno kontekstom konstituira samu srž našeg (kustoskog) rada.”
OSTRALE 021 će se održati od 1. srpnja do 3. listopada 2021., u novo-normalnim uvjetima, uz dosta pravila i restrikcija. Po prvi puta izložba će se održati u samom centru Dresdena, u radničkoj kantini bivše tvornice Robotron, nekadašnjeg najvećeg istočnonjemačkog proizvođača elektroničke opreme. Zgrada se smatra jednim od važnijih primjeraka moderne istočnonjemačke arhitekture (tzv. Ostmoderne) i simbol je sustavne borbe aktivističke i kulturne scene za očuvanje zanemarene arhitektonske baštine Dresdena druge polovice 20. stoljeća. Osim zgrade Robotron kantine, programi Bijenala se održavaju na više lokacija i u suradnji s brojnim partnerskim organizacijama i institucijama, primjerice Memorijalnim centrom u zgradi nekadašnjeg Ministarstva za državnu sigurnost DDR-a ili centralnim kompleksom Gradskog vodovoda Dresden.
Na međunarodni otvoreni poziv koji se bavio temama rasta, tokova, strujanja te različitim okolišnim pitanjima, pristiglo je više od tisuću prijava iz cijelog svijeta. “Mijena daha” (Breathturn), tema i naslov središnje izložbe ovogodišnjeg bijenala referira se na antologijsku zbirku poezije Paula Celana iz 1967. godine (orig. Atemwende), ali artikulirajući vlastito interpretativno polje. Propitujući dualističko razlikovanje koje modernost pravi između prirode i društva, izložba istražuje (radikalne) vidove koegzistencije, sagledavajući način/e na koji dišemo zajedno, kao ljudi, s drugim vrstama i organizmima na zemlji, kao i s našim složenim okruženjima. OSTRALE je prilika za zajedničko promišljanje i potragu za novim smjerom, ujedno ukazujući na postojeće društvene konflikte, odstupanja, ograničenja i slijepe ulice.
I kako su se hrvatski umjetnici uklopili u ovu umjetničku priču i čime se predstavljaju?
“Od 140 umjetnika na izložbi, njih dvadeset je iz Hrvatske, dakle, dosta velik broj. Radi se o svojevrsnom presjeku mlađe i srednje generacije autora, već prepoznate od strukovne i šire publike. Mnogo je tu tema koje smo dotakli, kao i pluraliteta medija, od fotografija, prostornih instalacija, videa i filma… Tako se umjetnici poput Petre Mrše, Ivane Tkalčić, Marka Gutića Mižimakova ili Nike Mihaljevića iz raznih perspektiva bave digitalnim iskustvom i novim tehnološkim mogućnostima. Ana Hušman sagledava krajolik kao uvjetovanu političku konstrukciju uz opservaciju prostornih mijena jednog dalmatinskog otoka. Umjetnici splitske adrese Lana Stojićević, Neli Ružić i Gildo Bavčević bave se modernističkim naslijeđem na dalmatinskoj obali.
Toni Meštrović problematizira nijanse generacijskog prijenosa i prekarnog rada unutar realnosti jednog dalmatinskog otoka, a Renata Poljak pitanja obiteljskih ekonomskih migracija kroz 20. stoljeće. Glorija Lizde upečatljivo prenosi emotivna i mentalno ne-normativna stanja, propitujući vlastita obiteljska naslijeđa. Začudnim prizorima s plaže u kojima ljudi jedan po jedan ulaze u more, Goran Škofić suptilno otvara priču današnjih migracija, od ekonomskog iseljavanja iz tranzicijskih zemalja do migrantske krize. Bojan Mrđenović bilježi dezintegraciju javne infrastrukture na primjeru toplica na sjeveru Hrvatske.
Katerina Duda i Ivan Ramljak iznose tranzicijsko iskustvo kroz prostore-spremnike memorije: kino dvorane na dalmatinskim otocima i napuštene zgrade nekad bitnih društvenih poduzeća. Igor Grubić na vizualno dojmljiv način predočava spomeničko naslijeđe NOB-a jasno aludirajući na zanemarivanje te materijalne povijesti u aktualnim društvenim i političkim narativima. Stipan Tadić kroz medij slike i zaigranu stripovsku optiku približava realnost odrastanja u modernističkoj kolektivnoj stanogradnji Novog Zagreba. Rad Predraga Pavića -apsurdna akcija amaterskog leta-u Dresdenu će dobiti nove konotacije u dijalogu sa stalnim postavom nekadašnjeg Ministarstva za državnu sigurnost DDR-a (Stasi zatvorom).
Lav Paripović kombinira animaciju i street art inscenirajući tragične događaje novije povijesti (primjerice 11. rujan ili Černobil) koje su impaktirale kolektivni imaginarij. Naposljetku, rad Nike Rukavine se prostorno specifično upisuje u središnji izlagački prostor jasno nadilazeći rodne binarnosti vezane uz manualni rad. Tik uz njega stoji tag koji je ispisala tamošnja zajednica, Revolucija je feministička u Rojavi, Čileu… Budućnost također, nadodale bismo…”
Foto: PR
