Mlada intermedijalna zagrebačka umjetnica već neko vrijeme privlači našu pažnju, a s nama je ususret izložbi u travnju razgovarala o svojim procesualnim radovima, mijenama u umjetnosti, ekologiji te o važnosti potpore umjetnosti
Iako odbija biti glas svoje generacije na svakom koraku našeg razgovora, Teuta fascinira stavovima, ili bolje rečeno, verbalizacijom stavova te je vidljivo koliko svoju umjetnost doista živi i, na neki način, skupa sa svojom publikom procesuira. Pravi je gušt proučavati njezin rad i stvarno smo sretni što nam je dala isječke svojih razmišljanja, koji djeluju poput zasebnih malih umjetničkih djela. Trenutačno radi na istraživanju o nostalgiji i ideji izgubljenih budućnosti, bavi se narativima prirode, kaosima i slučajnostima.
Iako sam već neko vrijeme pratila njezin rad, na odluku da je kontaktiram ponukala me njezina nedavna zanimljiva izložba “Priručnik za radikalnu empatiju”. Točnije, zato što se u predgovoru obratila svojim posjetiteljima i napisala da ne zna kako živjeti u ovome trenutku. “To je jedna od izložbi nastala unutar umjetničkog istraživanja o narativima prirode i ekologiji kojima se već nekoliko godina bavim. Često sama pišem svoje predgovore, što je bio slučaj i s ovom izložbom gdje je taj predgovor dobio formu malog pisma čitatelju. Nekad je to zato što je potrebno za ukupnu cjelinu rada, a nekad iz praktičnih razloga jer ne mogu platiti neku normalnu svotu novaca nekome drugome da mi napiše tekst, pa ga napišem sama. Nije mi to bilo priznavanje kad sam u predgovoru izložbi napisala da ne znam kako živjeti u ovome trenutku, osobito u odnosu na globalnu krizu ekosustava i sve druge krize koje proizlaze iz toga. Ali to što ne znam nešto živjeti, ili me prestravljuje, ne znači da moram biti paralizirana. Puno je tu cimanja same sebe i svega oko sebe kad jednom shvatiš koliko su te klimatske budućnosti zabrinjavajuće.”
Mnogi smatraju da smo pomalo licemjerni kad pokušavamo činiti bolje za planet, odnosno, smatraju da to činimo samo zato što je ekologija sada u trendu, kao i pitanje klimatske krize. Kako se othrvati konzumerizaciji, odnosno greenwashingu klimatske krize?
“Neka je u trendu, tako ulazi u mainstream narativ i dolazi do masovne publike! Ali treba razlikovati lažne ekološke prakse koje provode velike kompanije i slični da bi ostvarili profit iskorištavajući to što je ekologija “u trendu”, ili da bi se prividno usuglasili sa zelenim politikama od toga da obični ljudi, recimo, kupuju metalne slamke umjesto plastičnih ili organsko voće da ga stave na Instagram jer je neki hashtag popularan. Ono prvo je gnjusno, a nekad i ilegalno, a ono drugo nije toliko konzumerizam koliko manjak stvarnih mogućnosti za participaciju u efektivnim ekološkim praksama. Dobro je da postoji masovna emocija i ideja o tome da su ekološke prakse bitne. Tu emociju i ideju treba gurati dalje kroz institucije, politike, ali i postupno mijenjanje kulturološkog okvira toga kako sami sebe kao ljudi uopće definiramo u odnosu na tu prirodu i na taj okoliš. Ne treba ljude posramljivati jer ne čine “dovoljno” ili to što čine nije “dovoljno dobro”. Mislim da je bolje biti “loša” veganka, “loša” ekofeministkinja ili “loša” aktivistkinja nego ne biti to uopće jer nam se čini da u nekom trenutku života to ne možemo biti “dovoljno dobro” iz bilo kojeg razloga. Naravno, što je “dovoljno dobro” prilično se mijenja u slučaju vlada, institucija ili osoba u pozicijama moći.”
Iako smo kao društvo veliki potrošači i pobornici kupovanja novoga, Teuta u svome radu često koristi korištene predmete. “Sviđa mi se sjećanje koje je unutra. Nekad to budu korišteni predmeti koji su nekome pripadali, koji su bili unutar kompleksnih života raznih ljudi. Nekad su to ostaci iz tvornica ili radnji, nešto što je imalo funkciju kao sirovi materijal, ali ju je onda izgubilo. Zanimljive su mi sve te relacije.” Međutim, kako nam priznaje, prvih se godina poprilično tražila i osjećala kao uljez na Akademiji jer nije, kako kaže, znala crtati.
“Imala sam divnu kolegicu, Katarinu Zidar, zbog koje sam uopće položila crtanje na faksu jer bih se na satovima uspaničarila pa bih nju pitala što da radim, kako da crtam. Kasnije sam se opredijelila za odsjek Novih Medija, pa su i te moje nesigurnosti da ne mogu raditi umjetnost jer me ne zanima crtanje nestale. Shvatila sam da postoje razni drugi mediji koji mi karakterno puno više odgovaraju – makar i dalje ne znam imenovati svoj medij niti s čime mi je najlakše.”
Iako popularnost umjetnosti ne prestaje, čini se da se sve više gleda u smjeru onoga “staroga” i “novoga”. Odnosno, hoće li novo, pod čime se tu najčešće spominje digitalna umjetnost i tržište NFT-a, prevladati. Tijekom pandemije, prešlo se i na online izložbe. Kako gleda na svoju generaciju i njihovu želju za konzumiranjem umjetnosti?
“Rekla bih da se hrana i piće konzumiraju, a s umjetnošću i kulturom se druži. Nisam sigurna da mogu govoriti išta za cijelu svoju generaciju, to su goleme količine vrlo raznolikih ljudi. NFT-ovima sam dala pažnju jedno tri i pol minute jer sam ubrzo shvatila koliko su ekološki štetni pa se nisam dalje interesirala. Drago mi je da su se u pandemiji online umjetnosti napokon počele doživljavati ozbiljnije u Hrvatskoj jer puno ljudi u tim područjima već dugo radi jako zanimljive stvari. Recimo, Lokalni Format C već neko vrijeme vodi darknet galeriju Pivilion. Drago mi je i da su globalno online rezidencije, radionice i predavanja postali uobičajeniji jer su određene stvari tako postale dostupnije ljudima koji ne žive u gradovima poput Pariza ili New Yorka, ili im je pristup sadržajima jednostavno preskup. Ne mislim da je ijedna umjetnost ugrožena od strane druge. Mislim da se tu može uspostaviti jedan predivan uzajamni kozmos koji bi mogao scenu općenito učiniti pristupačnijom i inkluzivnijom.”
No naglašava kako je na Hrvatskoj sceni problem neposjećenosti određenih kulturnih sadržaja posljedica toga što se tom publikom nitko sustavno ne bavi. “Mi nemamo nikakvu sustavniju edukaciju publike. Ljudi izađu iz našeg obaveznog sustava školovanja gdje su imali valjda jedan sat likovnog tjedno i taj se likovni morao predavati po programu koji je bio relevantan prije sto godina. Gledanje umjetnosti, sudjelovanje u kulturi, jednako kao i građanski odgoj ili ekološka svijest, to su sve stvari koje se uče, kao pismenost. Ne rodiš se magično s tim. Tu opet dolazimo do one stare tuge, cjelovitije reforme školstva, koja nikako da se kod nas dogodi. U takvoj situaciji, naravno da će se ljudi osjećati nepozvano u galerije i muzeje, kao što se često osjećaju nepozvano i na birališta jer se osjećaju kao da njihov glas ništa ne vrijedi. Drugi problem publike jest centriranje gotovo svih kulturnih sadržaja oko par velikih gradova, što se uglavnom događa zbog pritiska da kultura bude sve više tržišna, ali o toj specifičnoj tragediji koja zanemaruje da ispunjeno ljudsko biće ima potrebe i izvan tržišnih shvaćanja mogle bi se napisati stranice i stranice. Osim što mogu biti tržišne u jednom obliku, kultura i umjetnost javno su dobro koje podržava da sama ideja javnog dobra opstane u nekom relevantnom obliku. To se ne smije izbrisati u korist tržišnih oblika kulture i umjetnosti.”
Teuta je u jednom svom intervjuu prije nekoliko godina spomenula kako se potpora umjetnosti ne događa dovoljno sistematično. Kako je sad neko vrijeme prošlo, što bi rekla da su osnovne stvari koje bi pomogle u radu i razvoju? “Puno je iskusnijih i rječitijih ljudi od mene koji rade na sceni već više puta reklo što bi pomoglo u radu i razvoju umjetnosti, samo svaki put to padne na one gluhe uši. Skoro mi je blesavo da se stalno ponavljamo. Uređeni zakonski okvir koji odgovara stvarnim uvjetima rada. Edukacija publike. Edukacija autorica, autora i svih drugih radnika u kulturi i nakon fakulteta, da spomenem neke. Ništa od ovog ne bi odmoglo, i bilo što od ovoga bio bi izvrstan početak. Mi tu govorimo o radu koji je neprepoznat kao rad i, još bitnije, o radnicima koji nisu prepoznati kao radnici”, kaže mi. “Glavna je stavka više ulaganja u kulturu, da se ne pravimo fini – to znači više novaca. Umjetnost je mizerno financirana, ali postoje te neke štetne mitologije koje tome svemu doprinose – jedna od njih je ona da kulturu ne treba financirati ako se ona tržišno ne isplati jer kakvu svrhu onda ta kultura uopće ima.” Druga je, kako kaže, mitologija da umjetnica sjedi doma.
“Da čeka da joj inspiracija magično padne na pamet, nakon čega se cijeli rad napravi u kakvoj dramatičnoj ekstazi, pa zato umjetnici radove rade iz ljubavi i ne treba ih platiti.” Napuštanje radnika u umjetnosti i kulturi ujedno je i napuštanje publike, kako kaže. “Time se svim radnicima kaže da bi u životu trebali samo ići na posao, biti doma i prošetati do dućana potrošiti novce, da je kultura koja je za njih određena samo ona koja se tržišno isplati jer inače se riskira. Mislim kako to publikama šalje poruku da su glupe, da im ne treba prostor u kojem neće biti samo “konzumenti” kulture, nego osobe koje participiraju u gledanju i stvaranju kulture, koja je dio toga što ih čini nekom zajednicom. Publike nisu glupe ili nezainteresirane, stalno to govorim, one su zanemarene.”
Raditi umjetnost je ispunjavajuće, uzbudljivo i zanimljivo, ali je isto puno puta teško, frustrirajuće i dosadno, kako nam kaže Teuta. “Imaš 13 kriza dnevno gdje sumnjaš trebaš li uopće raditi taj rad, ali nastaviš ipak stvarati. Jer osjećaš da je bitno, za tebe i za druge. Jer želiš stvoriti nešto za što osjećaš da ti nedostaje u stvarnosti koju živiš, nešto za što misliš da nekim drugim ljudima isto nedostaje kako bi vam svima skupa ta stvarnost mekše dotaknula tijela. Jer želiš nešto pitati, s nečime se utješiti, pomoću nečega govoriti, nečime se povezati s drugim ljudskim bićima koja sva imaju potrebe.”
Fotografije: Juraj Vuglač, naslovna fotografija Dora Fodor
