Od 1950-ih do 1980., Blaženka Kučinac bila je važno ime hrvatske dizajnerske scene. U sklopu velike tvornice za koju je radila, osmislila je komade namještaja koji bi i danas vrlo lako pronašli mjesto u modernom interijeru, gostovala je na međunarodnim i domaćim izložbama industrijskog namještaja te je vrlo aktivno stvarala i osmišljavala. A domaća je publika za nju je saznala tek relativno nedavno. Vrijeme je da odamo počast jednoj od prvih žena u području industrijskog dizajna u Hrvatskoj
Bila je 2015. godina kad je zanimljiv istraživački projekt Maše Poljanec i Maje Kolar poprimio formu sjajne izložbe u zagrebačkoj galeriji HDD-a pod nazivom “Dizajnerice 1930.-1980.: Refleksije, kontekst i utjecaji”. I sâme dizajnerice, Maša i Maja, zajedno s povjesničarkom umjetnosti Anom Bedenko istraživale su dugu povijest ženskog dizajnerskog rukopisa u Hrvatskoj, koji je i predugo bio gotovo nevidljiv. Šira publika tada je vjerojatno prvi put čula za Blaženku Kučinac, koja je između ostalih dama navedena kao važno ime kad govorimo o dizajnu namještaja i opremi interijera nakon Drugoga svjetskog rata na našem području.
Iduća izložba koja je još malo više odškrinula vrata rada sjajne dizajnerice dogodila se 2019. godine u Muzeju za umjetnost i obrt naziva “Između htijenja i realnosti – industrija i dizajn namještaja u Hrvatskoj 1945. – 1990.”. Bio je to pregled produkcije hrvatske industrije namještaja i uloge dizajnera u procesu industrijske proizvodnje. U sklopu izložbe prikazan je i asortiman jedne od najznačajnijih tvornica iz tog doba – Mobilia “Ivo Marinković” iz Osijeka, gdje je Kučinac provela čak 20 godina radeći na poslovima oblikovanja namještaja, grafičkih rješenja, promotivnih materijala, opreme…
Prošle godine Hrvatsko dizajnersko društvo dodijelilo joj je nagradu za životno djelo te upriličilo mini retrospektivu nudeći presjek njezina rada od 1950-ih do početka 1980-ih. Svima je tada već bilo jasno kako hrvatsko tržište ima doajenku industrijskog dizajna koja je kroz dugu radnu povijest kreirala brojne garniture i komade namještaja, uključujući i tri programa garniture Osijek te nagrađenu modularnu dječju sobu Pipi – “garnituru koja raste s djetetom”, i koja je tada bila iznimno vizionarsko rješenje.
Iako sam naš intervju imala namjeru započeti od početaka njezinog djelovanja, ona je simpatično odlučila da želi krenuti od kraja. “Ponajprije moram reći kako sam jako zadovoljna činjenicom da je izašlo u javnost moje djelovanje u privredi, na oblikovanju namještaja i vizualnom identitetu poduzeća. Sretna sam i zahvalna na svojoj upornosti i poduzetnosti te na istraživačkom radu mladih kolegica. Doživjela sam priznanje za svoj rad u bivšem socijalističkom uređenju.” S time sam se, naravno, u potpunosti složila. Tek smo relativno nedavno shvatili koliko je Blaženku Kučinac lijepo imati zapisanu u knjizi hrvatskog dizajna te koliko je zapravo njezina ženska uloga u stvaranju povijesti na ovim prostorima važna.
Blaženka Staroveški na školovanje u Zagreb došla je 1953. godine iz slovenskog sela Zagaj pod Bočem, u blizini Rogaške Slatine. Nakon početnog pohađanja grafičkog odjela Škole primijenjenih umjetnosti, uspjela se prebaciti u “muški” Odjel za unutrašnju arhitekturu koji ju je više privlačio. Već i u najranijim fazama djelovanja i školovanja pokazala je želju da se bavi onime što su tada smatrali više “muškom” profesijom.
A kako se kretao njezin poslovni put i je li bilo teško, izazovno, ili su se “vrata otvarala sama”, postupno mi je otkrivala: “Sve je to slučajnost, reklo bi se, sudbina! Ne ostvaruje se ono što želiš već ono što radiš svjesno ili nesvjesno. Na početku mog uključivanja u radni odnos, riječ “dizajn” nije postojala. Poratni razvoj industrije tražio je takav profil djelatnika. Poduzeća su stipendirala svoje kadrove, a za žene takvog profila nije bilo interesa. Potreban novac za nabavu školskog pribora i boravka u Zagrebu bila sam primorana dodatno zaraditi. Crtala sam za stolare i časopis “Stolar”, davala sam instrukcije iz matematike, štrikala sam i prodavala veste, prevodila sa slovenskog. Tako sam stekla dodatna znanja, kontakte i došla do prvog radnog mjesta u Zagrebačkoj tvornici pokućstva. Otvorila su se prva vrata.”
U svojim prvim poslovnim koracima Zagreb je zamijenila Osijekom, gdje će zapravo i provesti najveći dio svog radnog staža. Tamo ju je odvela ljubav odnosno otišla je za svojim budućim suprugom, također dizajnerom, gospodinom Adamom Kučincem. Njihova ljubavna priča traje i danas. Nisam odoljela a da ju ne pitam u čemu je tajna njihova dugogodišnjeg odnosa.
“Zahvaljujući “zaljubljenom” stipendistu iz Osijeka kojega sam upoznala u Školi primijenjene umjetnosti, otvorila su se druga vrata. Bio je obavezan odraditi svoju stipendiju, ali je svoj ostanak u tvornici uvjetovao zahtjevom da se i mene zaposli. Poduzeta je akcija njegova zadržavanja u poduzeću s otvaranjem novog radnog mjesta za mene. Počeli su stizati dopisi s obećanjima o preseljenju i dodjeli stana. U velikoj brzini i pod pritiskom, pala je odluka o udaji. Mislila sam, ako neće valjati – razvest ću se. Tako sam krenula u nov i nepoznat kraj, s drukčijim običajima. Velika tvornica Mobilia “Ivo Marinković” imala je široki asortiman, bila je dobro opremljena i pričinjavala mi je zadovoljstvo zbog mogućnosti izvedbe raznoraznih kreacija. Od muških napastovanja štitio me osobni čuvar, pretvorivši se u detektiva, a kasnije je bilo još preobrazbi. Tako je krenula dugogodišnja “lijepa ljubavna priča”. Za dugogodišnje zajedništvo potrebna je tolerancija, strpljenje, pa i ekonomsko razmišljanje o budućnosti i posljedicama. Oboje smo krenuli u život od nule, svaki sa svojom traumom – naslijeđem, nulom većom ili manjom.”
Blaženka Kučinac najaktivnije je stvarala od već spomenutih 50-ih pa do 80-ih godina prošlog stoljeća, i kao takva važan je svjedok vremena te svih promjena koje smo na ovim prostorima doživjeli. Što se promijenilo danas u odnosu na tada po pitanju načina života, razmišljanja, odgoja, školovanja mladih? Kakav je bio socijalizam u odnosu na današnji kapitalizam?
“Kreativnost, upornost, mogućnost izvedbe i stalna kontrola bili su temelj postignutih rezultata rada. Dobivala sam interna priznanja za uspjeh, a opća priznanja pripala su direktoru, cijelom kolektivu. Timskog rada nije bilo, poticalo se natjecateljstvo. Plaće su se kretale u rasponu 1 : 5, od najmanje za čistačicu do najveće za direktora. Školstvo i zdravstvo bili su pristupačniji.”
Nakon godina provedenih u Osijeku, početkom 80-ih sa suprugom se odlučila vratiti u Zagreb.“Htjeli smo napredovati i preseliti se u Zagreb bliže našoj braći i sestrama. Otvorio se studij za oblikovanje namještaja na Šumarskom fakultetu. Suprug se nakon studija zaposlio u Zagrebu. Nakon studija i 20-godišnjeg uspješnog rada na oblikovanju, čekala sam godinu dana da i ja pronađem zaposlenje. U Dubravi se gradila velika robna kuća “Šipad”. Tražili su arhitekta savjetnika. Radno mjesto pripalo je meni (treća vrata koja su se otvorila). Zadatak je bio obrazovati djelatnike robne kuće, organizirati postave eksponata i savjetovati potrošače. Interesantno i zahtjevno radno mjesto. Nedostatak je bila udaljenost radnog mjesta.
Znatiželja i slučajnost odveli su me u stolarsku zadrugu “Solidarnost”. Zadatak je bio proširiti poslovanje na opremu objekata, projektirati asortiman za radionice, izložiti i plasirati te proizvode u njihovom preuređenom salonu u Gundulićevoj 7 (četvrta vrata). Dogodila se opet slučajnost, da sam umirovljena pred sam početak Domovinskog rata. Bila sam oslobođena odgovornosti kao rukovodilac salona. Velika zahvalnost višoj sili na umirovljenju u burnim i groznim vremenima.”
Tijekom svog rada sudjelovala je u stvaranju brojnih vrijednih komada namještaja koji se danas itekako pamte, spominju, uzimaju za primjer. Na pitanje postoji li neki rad koji joj je posebno drag, uz koji ju veže neka posebna uspomena, anegdota, otkrila je sljedeće: “Nekoć sam uglavnom nosila odjeću koju sam sama izrađivala. Po tome sam bila poznata u Osijeku. Shodno tome, ponudili su mi mjesto dizajnera u tvornici modne odjeće “Mara” i to u vrijeme kad sam došla u konflikt s prinudnim upraviteljem u Mobiliji. Prelazeći preko svih ponižavanja, ipak sam ostala u drvnoj industriji u kojoj sam, između svega ostalog, stvorila i program sobnog namještaja “Osijek”, koji se proizvodio u golemim količinama kroz dugi niz godina. Taj proizvod je pokazao da je tržište najvažniji ocjenjivač kvalitete pa i estetike. U radionici uzoraka izrađivali su se novi modeli za prezentaciju na tržištu. Uspjela sam opremiti garsonijeru za boravak i život tročlane obitelji. Koristila sam namještaj koji sam projektirala i koji je bio izložen na Zagrebačkom Velesajmu. Interesantno rješenje je fotelja na razvlačenje, koju sam kasnije poklonila MUO-u.”
Njezin rad također je postao dijelom međunarodne knjige “MoMoWo: 100 works in 100 years: European Women in Architecture and Design: 1918-2018”. Uz bok imenima kao što su Zaha Hadid ili Charlotte Perriand te njihovim radovima, našla se i već spomenuta nagrađena garnitura Pipi iz 1972. “Raduje me prodornost i poduzetnost žena u novom dobu. Duboko se nadam njihovom uspjehu iako mi nije razumljiv njihov način rada. Privatno vlasništvo upropastilo je mnoge tvornice s dugom tradicijom. Mnogobrojni visokoškolovani dizajneri, gdje i kako zarađuju za kruh svakidašnji?”
A kako danas provodi vrijeme, čime je zaokupljena, o čemu razmišlja, čime se bavi, odgovorila mi je: “Mirovina mi je teško pala. Sagledavajući ondašnju situaciju i mogućnosti, odbacila sam ideju da se upustim u samostalno poduzetništvo. Interes usmjeren na prirodu i okoliš ispunjavaju mi vrijeme. Recikliranje je odavna moj interes. Boce punjene vlastitim proizvodima ukrašene su unikatnom etiketom s popisom sadržaja – sve radim za sebe i prijatelje. Posebno zadovoljstvo je kalemljenje voćaka. Na jednom stablu imam četiri vrste jabuka. Cvijeće, koje sam dobila od pokojne sestre, još uvijek održavam na životu. No, ostarjela sam. Voćke sađene prije mnogo godina propadaju, a lozu, koja je zahtjevna, posjekli smo. Otpalo je i šivanje, pletenje, kačkanje odjeće za sebe i svoje. Višak je svakako koronavirus, potresi, poplave. Više sile prizemljuju nas, upozoravaju nas na razornu snagu prirode. Sada, u obilju svega, uskraćeno je druženje i kretanje. Strah od nepoznate opasne bolesti je golem. Druženje se svelo na kontakte sa životinjama (mačkama, psom, pticama) i sve rjeđim telefonskim razgovorima s preostalim živim prijateljima i znancima.”
Ono što sam joj poželjela reći za kraj, imajući na umu naš telefonski razgovor na početku kojeg me pitala: “A što ću vam novo reći, pa sve je već napisano”, jest činjenica kako bih voljela čitati memoare iz bogatog života žene kao što je Blaženka Kučinac. Naime, saznala sam da potiho piše memoare: “Memoari nazvani “Zdarije” nisu ozbiljan zapis događanja. Sadašnjica i sjećanja. Pisanje je služilo rasterećenju psihe – jedini pouzdani prijatelj na kojega sam se mogla osloniti.”
Fotografije: Privatna arhiva
Ovaj intervju objavljen je u tiskanom izdanju časopisa Grazia no. 258
