U sklopu našeg novog, tiskanog izdanja časopisa Grazia posvećenog važnosti društvenog angažmana, razgovarali smo s ljudima čiji rad je ponekad nevidljiv, ali čini ogromnu razliku u društvu i kako se mi kao u pojedinci u tom društvu osjećamo. Ispričali su nam svoje priče, inspirirali nas, a nadamo se da će i vas. Među njima su i Daniel Martinović, Azra Ayyash i Milena Zajović iz Ponosni Zagreb
Kako su se Daniel, Azra i Milena počeli baviti aktivizmom i pronašli u djelovanju koje uključuje rad na povećanju vidljivosti LGBTIQ+ zajednice, njezinom osnaživanju, aktiviranju te stvaranju okruženja u kojem se njezini pripadnici mogu osjećati sigurno, pročitajte u nastavku
Daniel Martinović
Daniel Martinović nam na pitanje kada je i zašto krenuo njegov put u aktivnije sudjelovanje u društvu, odgovara kako je odrastao u Istri i voli misliti da je od malih nogu bio okružen tolerantnim ljudima i uključivim društvom. “Vjenčani kum mojih roditelja bio je gay, moji roditelji su različitih narodnosti i koliko se ja sjećam nikada od njih nisam čuo nešto pogrdno o ljudima različitih vjera, boje kože ili seksualne orijentacije. No u nekim širim krugovima, i u Istri do moje osamnaeste godine, i u Zagrebu kada sam došao ovdje studirati, bilo je puno negativnih komentara, po različitim osnovama. Osobno sam više komentara dobivao na primjer zbog majčinog obiteljskog porijekla, nego zbog svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta. To je vjerojatno dijelom zato što se biseksualne osobe i dalje ne doživljava ozbiljno, budući da još uvijek dobivam komentare da je to samo faza, unatoč mojim kasnim tridesetima, ili da je meni lakše jer mogu biti u vezi sa ženskom osobom, pa onda neću imati nikakvih problema.
“Osobno mi je uvijek bilo nevjerojatno to da ako sam u vezi s muškarcem, nemam određena prava, dok ako sam u vezi sa ženom imam sva obiteljska prava u ovoj zemlji – a ja sam uvijek ista osoba.”
Mogu posvojiti dijete ako sam u braku, ali ne mogu ako sam u životnom partnerstvu. Aktivistički sam se angažirao prije skoro 10 godina, budući da me smetalo samo stajati sa strane i gledati kako se sve više i više stvaraju podjele u društvu, kako moji prijatelji ne mogu regulirati svoje obiteljske odnose, da još uvijek u društvu imamo osobe koje je strah držati se za ruku dok hodaju cestom samo zato što su u istospolnoj vezi. Počeo sam volontirati u organizaciji Povorke ponosa, radio sam i s migrantima, angažiran sam u području obrazovanja u temi građanskog odgoja.”
Pomaganje stvaranja pravednijeg društva
S vremenom se njegov aktivistički angažman na području LGBTI prava sve više i više usmjeravao u područje obiteljskih prava, i prije nekih šest godina priključio se Duginim obiteljima. “One su od male inicijative postale udruga čiji sam trenutno predsjednik i za koju se nadam da čini velike promjene u našem društvu. Ja se osobno definitivno puno bolje osjećam otkako aktivno doprinosim tim promjenama i nadam se da pomažem stvaranju pravednijeg društva; pa tako i kroz angažman u Ponosnom Zagrebu.” Radi kao freelancer, ima svoj informatički obrt i primarno se bavi web-dizajnom, projektnim upravljanjem i društvenim mrežama, zbog čega takav fleksibilan oblik rada omogućuje kvalitetno upravljanje slobodnim vremenom.
“Mogu se zapravo dosta posvetiti i drugim stvarima koje su mi važne; pa onda osim hobija poput društvenih igara, čitanja ili filmova mogu se baviti i aktivizmom. Teško mi je reći koliko vremena odvajam za Ponosni Zagreb ili za druge aktivističke teme, s vremenom je to postalo nešto čime se zapravo bavim stalno, od planiranja i sudjelovanja u aktivnostima, do razmišljanja što iduće možemo napraviti. Nekako je to uvijek prisutno u kutku uma, a ne znam koliko je to dobro ili loše”, priznaje Daniel. Naglašava da mu se ovaj neformalni pokret svidio jer okuplja osobe iz različitih udruga ili inicijativa, koje se bave stvarno šarolikim temama. “Neke organizacije su vidljivije u medijima, neke manje, neke su poznatije unutar LGBTIQ zajednice, neke manje, no smatram da ima puno ljudi koji rade super stvari, i Ponosni Zagreb je super platforma koja je povezala sve te divne ljude i smatram da je povećala vidljivost svih nas i u širem i užem društvu.
“To smatram i ciljem inicijative, jednostavno povećati vidljivost LGBTIQ* osoba u Zagrebu i pokazati javnosti da postojimo, da smo svi različiti, a zapravo dosta slični, da se bavimo različitim temama i provodimo razne aktivnosti, a opet smo građani i građanke koji plaćaju poreze, odlaze na tržnicu, vikendom planinare na Sljeme, odlaze u park s djecom i tako dalje.”
Potreba za naglašavanjem trivijalnih stvari poput odlaska na kavu je taj što, tvrdi Daniel, u Hrvatskoj i dalje postoje osobe koje ih žele demonizirati i prikazati kao nekakva čudovišta koja će uništiti društvo kakvo poznajemo. “Smiješno mi je kako neki portali i dalje za svaku vijest o LGBTI temama koriste slike s Povorke ponosa koje nemaju veze s temom, samo zato što znaju da će fotografija drag queenova biti klikana više od fotke dvije osobe istog spola koje se drže za ruku. Te iste osobe žele postaviti javni diskurs tako da mi navodno želimo nekakva dodatna prava ili da želimo uzeti nečija tuđa prava, dok cilj našeg djelovanja je ravnopravnost i jednaka prava za sve. Često koriste osobna uvjerenja ili vjerske argumente naspram znanstvenih istraživanja s naše strane, što dodatno otežava ikakvu kvalitetnu javnu raspravu – pogotovo u vrijeme kada određeni mediji plasiraju priče samo ako u njima postoji sukob ili dvije strane koje se onda tretiraju kao jednako vrijedne. No vidimo da s vremenom se ipak situacija polako mijenja i da sve više osoba podržava razvoj prava LGBTI osoba; istina je da je to jako sporo, ali ipak se nekakav pomak događa.”
Korak po korak
Jedan od takvih pomaka su i njegova iskustva iz Duginih obitelji; često se dogodi da roditelji LGBTI osoba, jednom kada postanu djedovi i bake, promijene mišljenje i više prihvaćaju svoju djecu. “Roditelji znaju loše reagirati kada im njihova kći kaže da ima curu, ali deset godina nakon što su se vjenčale, kada kažu da očekuju prinovu, situacija se mijenja. Tu možda malo rodne uloge i tradicija idu u našu korist, ako ništa da promijene svijest ljudi u smjeru da i među LGBTI osobama ima onih koje žele obitelj, djecu i neke stvari u svom životu koje su nekako shvaćene da su samo dio života heteroseksualnih osoba. Također nas je iznenadila količina pozitivnih poruka koje smo dobili kada su naši članovi Mladen i Ivo krenuli u pravnu bitku za udomiteljstvo i posvojenje, i stvarno je nevjerojatna količina podrške i udruzi i njima dvojici kao životnim partnerima.”
“Kad je riječ o tome kako postati aktivnija individua u ovome društvu, Daniel smatra da je teško napraviti prvi korak, ali da je upravo on i najvažniji. “Treba si postaviti pitanje: Želim li biti dio problema ili dio rješenja oko stvari koje me smetaju? Od toga da izađemo na izbore i glasamo, do toga da pomognemo našim starijim susjedima kada nose špežu iz dućana.”
“Sigurno postoji pitanje ili tema oko koje se netko želi angažirati, stvarno ima jako puno područja koje možemo zajedno popraviti kao društvo. Prava žena, ekologija, prava životinja, održivi razvoj, suzbijanje korupcije, aktivniji građanski angažman, pomoć starijima, rad s djecom, lokalni angažman u svom kvartu ili susjedstvu… Koliko god to patetično zvučalo, pomagati drugima i vidjeti da si nekada negdje učinio razliku neopisivo je dobar osjećaj i stvarno se nadam da će sve više osoba pomoći ovom društvu da postane uključivo, da shvatimo da moramo graditi poveznice, a ne prepreke i da se moramo brinuti jedni za druge kao jedna velika zajednica.”
Milena Zajović
Milenin put ka aktivizmu tkao se postupno i nenametljivo, jer, kaže nam, u vrijeme u kojem je odrastala, za postojanje LGBTIQ* osoba jedva se moglo znati iz američkih filmova. “U postratnom vremenu, pripadnost manjini funkcionirala je na razini tajne i skandala. Informacija o nečijem seksualnom usmjerenju ili rodnom identitetu korištena je kao sredstvo diskreditiranja protivnika, ljudi su bili duboko u ormaru i prestravljeni od bilo kakvog prokazivanja. Kad sam došla u godine u kojima sam trebala ostvarivati neke prve romantične odnose, ja doslovno nisam poznavala niti jednu drugu gej osobu u gradu. Istovremeno, ja sama nisam skrivala da me privlače žene, nekako mi se činilo nelogičnim pristati na bilo kakvo pretvaranje.”
“Moja prva djevojka vrlo je brzo prihvatila taj moj stav prema okolini i postale smo praktički jedini outani par u Osijeku, bez obzira na doslovno svakodnevna dobacivanja i poglede gađenja s kojima smo se na ulici susretale. Kasnije ću saznati da su se zbog nas u školi čak organizirali sastanci zabrinutih roditelja koji nisu znali kako se nositi s činjenicom da se neke dvije klinke pod odmorom drže za ruke.”
“Taj neki vrlo osobni aktivizam koji mi je došao prirodno kasnije je prerastao u angažman u Iskoraku, prvoj LGBT organizaciji koju smo pokrenuli u nekoliko gradova paralelno, a potom smo sa curama iz Kontre organizirali i prvi Pride. Meni je osobno bilo najvažnije što smo u tim ranim danima aktivizma imali SOS liniju porške na koju su se javljali ljudi s najužasnijim iskustvima diskriminacije i zlostavljanja. Čini mi se da sam tek slušajući njih i sama osvijestila mnoge stvari kroz koje sam zbog svojeg outanja prošla. Ali kad podvučem crtu, ne bih ništa mijenjala, ponosna sam što sam kao klinka, instinktivno, možda uspjela pomaknuti neke granice u našoj još uvijek konzervativnoj sredini. Nedavno sam pričala s novinarom koji je nekoliko godina mlađi od mene i koji mi je rekao da je njemu i njegovim gej prijateljima bilo lakše odrastati u tom istom Osijeku jer su znali da postojimo moja djevojka i ja i jer smo im pokazale da je moguće biti outan i preživjeti. To mi je baš puno značilo.”
Važnost volontiranja
Danas je urednica u Večernjem listu i izbornica Motovun film festivala, stvari od kojih živim i koje volim jednako kao i svoje aktivističke angažmane, “čak i kada oduzimaju više vremena od mojih “pravih” poslova, što se često dogodi.
“Želim da moj aktivizam ostane volonterski, jer sam svjesna kako profesionalizacija i borba za vlastitu materijalnu egzistenciju mogu udaljiti udruge od korisnika zbog kojih navodno postoje. Volonterski vodim udrugu Are You Syrious i volonterski doprinosim Ponosnom Zagrebu, ovisno o tome kada sam i koliko potrebna. Nekad je to sat vremena dnevno, nekad su to čitavi dani.”
U Ponosni Zagreb uključila se, kaže nam, jer je uvidjela da dio LGBTIQ* zajednice ipak ne pronalazi svoje mjesto u postojećim udrugama i inicijativama: “shvatila sam da možda zajedno možemo napraviti neku novu, širu, još inkuzivniju platformu u kojoj će svatko bez obzira na naše međusobne različitosti osjetiti neki vid pripadnosti. Mislim da je u svakoj društvenoj sferi važno znati kada se uključiti, ali još više i kada otići. Duže vrijeme na našoj sam sceni održavala ulogu pomalo distancirane promatračice. Vjerovala sam da ljudi koji su danas najistaknutija lica našeg aktivizma sasvim dobro znaju raditi svoj posao, a da su moja znanja i vještine zato potrebnije negdje drugdje, konkretno u radu s izbjeglicama kojima sam posvetila zadnjih šest godina. Raduje me što Ponosni Zagreb okuplja ljude najrazličitijih profesija, dobi i vrijednosti, jer se i sama najbolje osjećam na takvim, neuniformnim mjestima.”
Razumijevanje kao ključ boljeg društva
Dosad su organizirali ponosne aktivnosti u vidu brojnih tribina, diskusija, filmskih projekcija, kreativnih radionica plesa, pjevanja, make-upa, a i prvu prosvjednu biciklističku vožnju, koja je okupila oko 500 biciklista i potvrdilo da su i građani i građanke jedva dočekali nove boje borbe protiv diskriminacije. A kak ih aktivirati i potaknuti na promjene? “Trudim se to činiti vlastitim primjerom, ne samo u smislu javnog angažmana nego i u svakodnevnom životu.”
“Mislim da svi jedni drugima pomalo možemo biti uzori, kako dobrim stvarima, tako i dozvoljavanjem prava na pogrešku i pokazivanjem da smo i sami ponekad slabi, uplašeni ili na drugi način krvavi pod kožom.”
“Čini mi se da je u aktivističkom radu, osim otvorenosti za razgovor o vlastitim iskustvima, važno i znati kome se obraćamo. Zadržavanjem u krugu istomišljenika nećemo daleko otići jer samo naglašavamo već i tako poznate stvari i podržavamo se u okoštavanju stavova koje imamo. Ako želimo testirati i mijenjati stavove društva prema našoj zajednici, i sami moramo biti spremni testirati vlastite stavove. Evo baš sam neki dan provela vrlo zanimljivu večer s ljudima koji su dio “obiteljaških” inicijativa i s kojima neki od mojih poznanika možda ne bi bili spremni sjediti za istim stolom. Razgovarali smo o mnogim stvarima, od politike do umjetnosti. Tek kada bolje budemo razumjeli jedni druge, nećemo se gledati preko nišana nego ćemo biti spremni graditi neko bolje društvo u kojem se borimo za sebe, ali ostavljamo prostor i za mišljenja drugih.”
Azra Ayyash
“Za aktivizam volim reći da sam se u njega na neki način rodila. To nije bila svjesna odluka, već su se „planeti poklopili“ tako da 1991. godine u Zadru od oca Palestinca i majke srpskih korijena na svijet dođem ja. Oduvijek sam bila u manjini; ona s čudnim prezimenom, ona tamnije kože, muslimanka… Djeca znaju biti jako okrutna, a dok sam odrastala nije bilo anti-bullying kampanja, barem ne u Zadru.”
“Bilo je teških perioda u kojima nisam najbolje razumjela zašto me vršnjaci uzimaju na zub zbog nečega na što ni na koji način nisam mogla utjecati, te zašto odrasli ne reagiraju, barem ne na konstruktivan način. Kad sam došla u tinejdžerske godine, osvijestila sam i da me privlače žene.”
“Iako me je majka odgajala otvoreno, u duhu uvažavanja različitosti, moje prvo „outanje“ nije dobro prošlo. Negativna i gruba reakcija osobe koja mi je cijeli život bila podrška gurnula me je duboko u ormar, ali i u autohomofobiju, termin i stanje kojeg tada nisam bila svjesna. Tako sam živjela idućih godina, sve dok sasvim slučajno, preko Radio Studenta na kojem sam tad volontirala, nisam dobila angažman na projektu koji se bavio LGBTIQ* pravima. Naravno, znala sam ponešto i prije projekta i bila sam senzibilizirana za teme, no sâm rad na njima i kreiranje medijskog sadržaja o različitim problemima s kojima se LGBTIQ* osobe susreću učinio je da bolje upoznam i osnažim samu sebe.”
Nakon završetka projekta Azra je nastavila istraživati i učiti o ovoj temi, “i naravno, implementirati naučeno u svoj rad, ali i život, te prenositi stečena znanja majci. S godinama se činila sve otvorenija pa sam joj se tako po drugi put „outala“. Voljela bih reći da je sve prošlo divno, ali nije. Reakcija je bila opet loša, međutim kad imate više znanja, sigurniji ste i strpljiviji. Ne treba zanemariti ni činjenicu da sam bila 10 godina starija nego pri prvom pokušaju pa samim time i neovisnija. Malo po malo, svakom svađom, svakim razgovorom, napredovale smo do stanja u kojem opet imam osobu koja me podržava, u svim mojim različitostima.”
Ujedinjujuća različitost
Azrin je motiv, kako nam kaže, za angažman oko prava i statusa LGBTIQ* osoba u društvu, gdje danas između ostaloga djeluje s Milenom Zajović i Danielom Martinovićem, zapravo sebičan: “Aktivirala sam se kako bih izgradila iskren odnos s majkom, no postalo je puno više od toga i nastavlja se na prvo što sam rekla, da sam se u aktivizam rodila, jer otkad znam za sebe svojim djelovanjem nastojim kreirati društvo u kojem se nitko neće osjećati ugroženo i biti isključen zbog svojih identitetskih razlika na koje nije mogao utjecati.” Većina pojedinaca i pojedinki koji čine Ponosni Zagreb zapravo su članovi i članice drugih udruga pa je tako i Azra angažirana u udruzi Dugine obitelji.
“Posebno me zanimaju bračno i obiteljsko pravo LGBTIQ* osoba te reproduktivna prava budući da u toj sferi ima još puno stepenica za preskočiti do potpune ravnopravnosti svih članova i članica društva.“
“Što se želje za pridruživanjem inicijativi tiče, mislim da je ona odličan način povezivanja svih različitih ideja koje postoje ne samo na LGBTIQ* sceni već općenito ljudskopravaškoj. Kad pogledate malo bolje lica inicijative, užasno smo različiti; imamo različite ideje, različita znanja i vještine, različita iskustva i upravo je to ono što nas obogaćuje. Međusobno si pomažemo, ali imamo i funkciju revizora, učimo jedni od drugih. Kada na hrpu stavite toliko različitih ljudi, stvarate potencijal za razvoj genijalnih stvari. Cilj Ponosnog Zagreba je postati platforma kroz koju će se LGBTIQ* zajednica izražavati i biti vidljiva u svim svojim različitostima.” Najveći im je izazov pritom koordiniranje svih njihovih različitosti, ali s tim se jako dobro nose, tvrdi. “Što se tiče mene, kao aktivistkinje za prava LGBTIQ* osoba, cilj je potpuna ravnopravnost.
Prepreka je postojeći zakonodavni okvir i nedostatak političke volje da se isti mijenja. Uvijek je nešto drugo bitnije, u uvjetima pandemije pogotovo. Činjenica je da svjedočimo kontinuiranim napadima na stečena prava LGBTIQ* osoba, a globalna pandemija utjecala je na smanjenje vidljivosti ne samo LGBTIQ* osoba već i ostalih manjinskih i ugroženih skupina. Smatram da epidemiološka situacija nije i ne smije biti izlika za ignoriranje manjinskih skupina koje, iako su manjina, čine značajan i vrijedan dio društva u kojem živimo i zaslužuju ravnopravnost.”
Svi činimo isto društvo
Uz sve navedeno, problem je, pojašnjava nam Azra, i neinformiranost, “ali to je zapravo i razumljivo. Naivno vjerujem, a i iskustvo mi tako pokazuje, da ljudi u suštini nisu zli. Negativne reakcije, u velikoj većini slučajeva, posljedica su neznanja te proizlaze iz vlastite obespravljenosti.
“Razumijem da nekome tko ne zna kako će idući mjesec platiti stanarinu ili djetetu kupiti tenisice prava marginaliziranih skupina nisu visoko na listi prioriteta. No uvijek me razveseli kada pri javnim akcijama naletim na osobu koja, nakon početnog negativnog stava (nakon kojeg ne odustanem već se upustim u razgovor) kaže nešto poput „joj pa vi ste tako ljubazni, ja sam mislio da je to nešto skroz drugo!”
“Ta osoba će za 5 minuta možda zaboraviti da je ikad sa mnom komunicirala, ali možda i neće, i to su te male pobjede koje mi bude nadu. Bez obzira na to koliko različiti bili, svi činimo isto društvo, i svi bismo se u njemu trebali osjećati ugodno.” Kada se dotaknemo teme osvještavanja drugih, Azra nas uvjerava da društveni angažman ne mora biti velika gesta. “Nije nužno organizirati prosvjede, javne akcije, eksponirati se ili što već ako to nekome nije ugodno. Dovoljno je, i prijeko potrebno, reagirati na nepravdu onda kad se nađemo u situaciji da joj svjedočimo. Ljudi često misle da kao pojedinci svojim djelovanjem ne mogu promijeniti svijet i to je donekle istina – jedna osoba ne može promijeniti svijet, ali kad bismo svi svojim postupcima, unutar osobnih mogućnosti, utjecali na promjene u vlastitoj okolini, s vremenom bismo stvorili društvo na koje bismo mogli biti ponosni.”
flash!
Njihov rad možete pratiti na sljedećem Facebook i Instagram profilu.
Fotografije: Filip Koludrović
Make-up: Mirta Pejić
Frizure: Sara Rabotski za Salon Glamour
Produkcija: Andreja Pančur i Petar Trbović
Asistentica stilista: Laura Bošnjak
