Rodom sa Hvara i stalnom adresom u Zagrebu, Maša Barišić jedna je od najtalentiranijih umjetnica srednje generacije, trenutno na sceni.

Iako iznimno svestrana kao autorica, Maša se posljednje vrijeme odlučila posvetiti slikarstvu koje je studirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Engleskoj. Kao što smo vam najavili ovdje, večeras u zagrebačkoj Galeriji SC otvara svoju samostalnu izložbu “Dark Euphoria / The Afterparty” koju možete pogledati do 31. svibnja.

Svestrana si i s puno različitih stvari se baviš, onih umjetničkih naravno. Tvoj fokus trenutno je slikarstvo. Zašto si se odlučila posvetiti baš slikarstvu?

Svestranost za mene znači radoznalost, što smatram da je ishodišna točka svake umjetnosti. Unutar spektra umjetničkih praksi postoje različiti mediji koji me zanimaju i koje sam na ovaj ili onaj način istraživala sve dok nisam počela slikati. Mogu reći da me ništa nije toliko „uzelo“ kao ulje na platnu. Slikarstvo je tako postalo moj glavni medij, i sad istražujem dublje teme i figure u tom mediju radije nego da prolazim kroz različite medije. Slikarstvo je toliko široko da jedan život posvećen samo tome ne bi bio dovoljan. Obožavam tu igru svjetlosti, boja, poteza, kompozicije gdje svaka mala promjena vodi sve većoj do konačnog dovršetka motiva. Sam proces slikanja je za mene i meditacija i terapija, koja ponekad može biti teška, ponekad zadovoljavajuća, ali uvijek otvara mogućnost doticanja novog. Radujem se onome što tek trebam naučiti.

Kakve teme istražuješ, što te trenutno zaokuplja po tom pitanju?

Teme koje me zanimaju u slikarstvu su one koje me zanimaju i u svakodnevnom životu, a to su momentalna stanja ljudskih odnosa, načini na koje se odnosimo jedni prema drugima u kontekstu kulture čiji su nam obrisi i obrasci zadani. Komunikacija, ona verbalna i neverbalna, je zapravo ono što pokušavam prenijeti na platno, uhvatiti određene emocije na način na koje se one pojavljuju u našoj sadašnjosti.

Mislim da trenutak potpune sreće, ako takvo što postoji, nikad ne nastupa u završetku umjetničkog dijela. Prije se radi o obećanju koje se osjeća u procesu stvaranja, ali nestaje kako se krećemo prema završetku rada. I to je razlog zašto je svaki sljedeći rad opet bitan jer ne postoji savršena slika, ona čiji bi nam završetak omogućio da se umirovimo. Ta velika nedostatnost je ono što me tjera dalje.

Zašto umjetnost i njezina vizualna forma? U čemu najviše uživaš?

Vizualna umjetnost je jezik kojim pričam, slikarstvo je za mene na neki način storytelling u jednom kadru, način ophođenja sa svijetom i naravno sa samom sobom. Puno puta osjetim da sam nesvjesna onog što mi se događa i da tek s odmakom vremena, kad pogledam završene radove, tada shvatim u potpunosti priču koja je prenijeta na platno. Dio tog procesa je i interpretacija drugih ljudi, ono što nalaze u mojim slikama, neke momente koji su njima bitni. Slika, kada je gotova i izložena, više nije samo moja, odnosno spremna je za daljnje interpretacije i neizbježno je da ljudi umeću svoje naracije u ono što vide, a to ponekad mijenja povratno i moj pogled.

Priča o Maši je izašla u aktualnom izdanju časopisa Grazia No.278.