Svakog ljeta unazad desetak godina muči me problem koji bi za mnoge odnio pobjedu na natjecanju u kategoriji “First World problem”. Od 2014. živim s ožiljkastom alopecijom, autoimunim stanjem koje uzrokuje opadanje kose. Moja kosa nikad u potpunosti nije otpala i još uvijek se na mjestima “drži”, ali već osam godina svakodnevno nosim headwrap marame koje su mi pomogle da prihvatim svoje stanje, dale mi snagu i samopouzdanje.
Zahvaljujući skladnom suživotu s maramama, rijetke su aktivnosti u kojima me one ometaju ili sprječavaju. Moje marame i ja možemo vježbati jogu, planinariti, baviti se sportskim penjanjem, skakati na trampolinu i voziti bicikl. No ostala je ta jedna nedostižna aktivnost i moj “First World problem” – ronjenje.
Kao djevojčica, cijela ljeta provodila sam u Dalmaciji, neumorna u nastojanju da iz mora izađem samo ako je baš, baš nužno. Izranjala sam školjke, skakala na glavu, lovila valove i brčkala se u plićaku sve dok mi se koža ne bi smežurala. A onda je s 11 godina u moj život došla dijagnoza sistemskog lupusa i strogo ograničenje boravka na suncu, koje u slučaju lupusa može izazvati ozbiljne kožne promjene i osip. Pogađate, bio je to početak mojeg problema jer bila sam ta sretnica koja se bez iznimke morala kloniti sunca i uživanje u cjelodnevnom kupanju postalo je prošlost. Ta je aktivnost bila rezervirana isključivo za večernje sate kad sunce zađe i za mene je izgubila svoju čar. Kasnije, u osnovnoj školi, trenirala sam plivanje i ronjenje u sigurnim uvjetima zatvorenog bazena. Naučila sam plivati s mono perajom i ponosno je svakog ljeta nosila na more – iako bi plaže već bile prazne kad bih se s njom zaputila na pučinu.
S odrastanjem, moji su interesi promijenili fokus i radije sam izlazila s društvom nego odlazila na treninge, a s krajem srednje škole javila se i alopecija. Problem tada poprima novu dimenziju. Nije mi više bilo ugodno močiti kosu jer su se tada moji ćelavi pečati naočigled vidjeli, a područje na kojem je kosa bila znatno prorijeđena proširivalo se iz dana u dan. U prijevodu – od ronjenja sam u potpunosti odustala. Volim se našaliti da se zato već godinama kupam kao “penzićka”: moja uredno svezana marama na glavi i ja, laganim prsnim stilom plovimo na površini. Poprilično dosadno, zar ne? Zašto jednostavno nisam nosila sportsku kapu za plivanje i zašto to ne radim danas? Znam, znam – čini se kao sasvim logično i jednostavno rješenje. Ali to ste sigurno pomislile ako nemate alopeciju ili iz nekog drugog razloga gubite kosu. Da bih nosila kapu za plivanje, to zahtijeva njezino stavljanje i skidanje na plaži, što za mene nije opcija jer se ne želim izlagati tuđim pogledima. Dakako da to ima veze sa samopouzdanjem i sramom zbog toga kako moja kosa, ili ono što je od nje ostalo, izgleda.
Druga je opcija možda neka sportska marama koja može podnijeti zaron ili čak burkini kapa, ali najiskrenije rečeno – ne da mi se. Umorna sam. Plivati dok me opterećuju misli hoće li se ta marama ili kapa u ključnom trenutku pomaknuti na krivu stranu za mene je samo još jedna prepreka na putu do uživanja u nečemu što me nekoć davno toliko veselilo.
Nakon ovoliko godina odricanja i suzdržavanja, jednostavno mi je dosta traganja za još jednim rješenjem koje će samo prikriti ono što jesam. Jer ja jesam žena koja, eto, gubi kosu. Znači li to da se do kraja života moram sa sjetom prisjećati osjećaja slobode kojeg donosi zaron, uskraćivati si ljetne radosti? Apsolutno ne, pa to je samo kosa!
Problem života s alopecijom je taj što sve mi to dobro znamo u teoriji. Da bismo u praksi došle do iskrenog “to je samo kosa” stava, većinom je potrebno puno mukotrpnog rada na sebi i redefiniranja konstrukta ženstvenosti koje nam društvo nameće. Nekima od nas to uspije brže i lakše nego drugima, a nekima možda i nikad u potpunosti. Ono što je važno pritom imati na umu jest da je svaki put ka tomu ispravan. Nitko nam ne može reći da se “ispravno” ili “krivo” nosimo s alopecijom. Način biramo same i na nama je da odredimo kojim ćemo tempom ići.
Sigurna sam da je meni na tom putu hrabrost dala zajednica snažnih i divnih žena koje se okupljaju na Instagram (nohairday_by.luloo/) i TikTok (@nohairday_by.luloo) profilu NoHairDay_by.Luloo, koji sam pokrenula upravo zato da bih i za sebe i za njih stvorila siguran prostor u borbi s gubitkom kose. Naše se priče trebaju čuti, a tabui krenuti razbijati.
I zato sam čvrsto odlučila da će ovo ljeto biti moje. Na ovaj ili onaj način vratit ću se tom osjećaju potpune slobode u morskim dubinama. Zaroniti, plivati, biti ja. U mom ormaru još od Božića stoji zapakiran najosobniji poklon koji sam ikad primila – mašinica za brijanje glave. Spremna je tamo da je iskoristim u trenutku kad stvarno prihvatim činjenicu da je moja sloboda vrjednija od kose. Još malo. Jedva čekam.
Foto: Privatna arhiva
