Almayer Art & Heritage hotel jedan je od najljepših u Hrvatskoj. Pisali smo vam već o njemu ranije ovog ljeta jer i samo skriveni vrt ovog šarmantnog hotela i njegova ostakljena oranžerija razlog su zašto se vrijedi zavući iza povijesnih zidina i odmoriti. Vrijeme ovdje teče drugačije, sporije, ugodnije.
Iza ideje i zapravo temeljite rekonstrukcije povijesnog zdanja iz 19. stoljeća, koja je prethodila onome što danas izgleda kao fantastično uređen dizajnerski hotel, stoji bračni par Irina Bakija i Vjekoslav Bobić. S puno ljubavi, pažnje i stila vode svoju hotelsku priču i žele da se i vi osjećate dobro kada kročite na ovo mjesto. Razgovarali smo s njima o cijeloj ideji ovakvog jednog boutique hotela u samom centru Zadra, koji osim bogate prošlosti, ima jako lijepu turističku budućnost. Nas je već osvojio.
Recite mi za početak s kojom idejom ste 2017. otvorili upravo Almayer Art & Heritage hotel. Je li baš to nedostajalo Zadru i kako ste ga zamislili u sklopu zadarske turističke ponude?
Almayer smo, moja supruga Irina Bakija i ja, otvorili prije točno pet godina, na prvi dan ljeta – dan prepun pozitivne sunčane simbolike. Projekt je, dakako, započeo puno ranije, još 2013. godine. Prepoznavši potencijal zanimljive, ali i potpuno zaboravljene zgrade s dvorištem, okružene starim samostanskim zidom, u srcu povijesnog zadarskog kvarta Campo Castello, započeli smo sa zahtjevnim otkupom i napornim rješavanjem nebrojenih zemljišnoknjižnih problema, kakve samo kod nas možete očekivati. Ideja i projekt su se, naravno, postupno razvijali i mijenjali, kao što smo se s njima mijenjali i mi. Ono što je od početka ostalo isto, bila je naša urođena otočka tvrdoglavost i upornost, strast za lijepim, te želja da stvorimo nešto posebno baš u Zadru.
Puno više od drugih dalmatinskih gradova, posebno onih poput Dubrovnika i Splita, zadarska turistička priča uporno ugađa masovnom turizmu i bujajućem privatnom smještaju, trošeći svoju društvenu supstancu i nenadoknadiv prostor na jednokratnu instant zaradu, izraženu sezonalnost i turizam niske dodane vrijednosti. S obzirom na odličan geografski položaj, kao i razvijenu i raznoliku prometnu povezanost Zadra, nedostatak razvoja kvalitetnog hotelskog smještaja upravo je frapantan. U toj smo činjenici vidjeli svoju šansu i tržište za mali, posebni, ekskluzivni, obiteljski boutique hotel visoke kategorije. Međutim, želim također naglasiti, kako su osim tog ekonomskog motiva, kod nas postojali i drugi, intimni motivi.
Malo je gradova u Hrvatskoj zaslužilo više ljubavi od povijesno napaćenog Zadra. Malo ljudi, čak i Zadrana, uopće razumije svu kompleksnost njegove mediteranske, multinacionalne, kozmopolitske i građanske tradicije. Za nas je projekt Almayera stoga bio više od obične obnove hotela. Predstavljao je hommage i želju za obnovom djelića baštine i duha tog mitskog i gotovo zaboravljenog građanskog i poduzetnog Zadra. Zbog svega toga, a posebno zbog strasti koja je Almayer pratila od početka svog rada, on, iako prostorno malen, zrači energijom i gotovo duhovnim iskustvom koje je, na naše zadovoljstvo, prepoznao ogroman broj gostiju i prijatelja.
Hotel je zapravo smješten u prekrasnom povijesnom zdanju. Recite mi više o rekonstrukciji zgrade te tko potpisuje projekt uređenja?
Zgrada današnjeg Almayera sagrađena je 1863. godine na mjestu još starijih građevina kao aneks vojne bolnice u prostoru nekadašnjeg samostana Sv. Nikole. Samostan je utemeljen nakon poznate križarske opsade i devastacije Zadra 1202. godine, a postojao je sve do 1798. i Napoleonskih ratova kad je desakraliziran i pretvoren u vojnu bolnicu i vojarnu. Ostaci tih vremena u prostoru hotela vidljivi su i danas, što kroz visoki samostanski zid koji okružuje kompleks, što kroz sami tlocrt kompleksa ili pojedine otkrivene detalje – od starih vrata do kamene kugle za katapult. Zgrada i dvorište služili su toj funkciji sve do Drugog svjetskog rata. Kao jedna od rijetkih zgrada koja je u gradskoj jezgri preživjela nemilosrdno bombardiranje, postala je vinarija i stambena zgrada, te je kasnije postupno potonula u zaborav, kao uostalom i cijeli kvart Campo Castello.
U planiranju budućeg hotela odlučili smo postići duplu kategoriju hotela s 4 zvjezdice i baštinskog hotela. Svim se snagama bacivši na projekt, postupno smo, poput broda u boci, slagali sve djeliće kompleksne adaptacije povijesnog zdanja u boutique hotel visoke kategorije. Zajedno s projektom, učeći, jer nam je bio prvi takav, razvijali smo se i mi sami. Tražeći nadahnuće širom Europe, pronašli smo inspiraciju u nizu hotela – od Skandinavije do Umbrije. U skladu s holističkim pristupom, u idejnom promišljanju Almayera htjeli smo spojiti arhitekturu, baštinu, dizajn, umjetnost i cijelu priču u harmoničnu cjelinu, te oblikovati prostor i ambijent s naglašenim identitetom, ljepotom i vrijednošću.
Rekonstrukcija i adaptacija kompleksa započela je 2015. godine i bila je sveobuhvatna. Drago mi je što smo pronašli veliki broj kreativnih ljudi koji su nam pomogli u razradi i realizaciji naših ideja. Iako smo unutarnje uređenje i dizajn interijera hotela uglavnom odradili sami, prvenstveno moja kreativna supruga Irina Bakija, veliki doprinos dali su i Otgonedi Dervišević razradom prostora i izradom prvog idejnog projekta, te Boris Ružić koji nam je pomogao prilikom opremanja hotela namještajem.
Poseban izazov predstavljalo nam je uređenje unutarnjeg dvorišta hotela, našeg “tajnog vrta”. Mediteran, kozmopolitizam i građanski duh Almayera tu su se trebali pokazati u punom sjaju. Inspiraciju sam pronašao u tradicionalnim dalmatinskim kapetanskim kućama i njihovim kortama (dvorištima), posebno onima na Pelješcu, kojima sam bio okružen u djetinjstvu.
Iako arhitektonski srazmjerno jednostavne i nenametljive, te su se kuće razmetale i nadmetale svojim bujnim kortama ispunjenim citrusima, mediteranskim raslinjem i pojedinim egzotičnim biljkama koje su vlasnike podsjećale na daleka putovanja. Na tom tragu uređen je arhitektonski i hortikulturno i naš „tajni vrt“, a restoran koji u njemu smješten upravo je zbog toga dobio ime Corte. Sakriven drevnim samostanskim zidom, poput novovjekog vrta Hesperida, odiše baštinom, mirisom naranči i, nadasve, pričama. Uređenje “tajnog vrta” naš je vizualni hommage zadarskoj povijesti i kulturi življenja. Svaki sloj priča svoju priču. Prilikom rekonstrukcije trudili smo se obnoviti što je moguće više detalja, a višku materijala nastojali smo pronaći novu funkciju. Tako smo pri popločavanju dvorišta iskoristili reciklirane ručno pečene opeke, postavljajući ih na riblju kost (opus spicatum). Podovi stoga imitiraju antičku i venecijansku tradiciju, a kako se vizualnim trikom „podvlače“ pod srednjovjekovni zid, tako se brišu granice staroga i novoga. Ostakljeni čelični paviljon, naša Orangerie, vizualna je aluzija na fin de siècle i zlatno doba građanskog Zadra. Projektirao ju je moj dragi otac Slobodan Bobić, inače iskusni brodograđevni inženjer, prema jednom francuskom predlošku i sličnima koje su postojale u Zadru početkom XX. st. Okružena bujnim mediteranskim zelenilom i prostorno integrirana u hotel, zajedno s ostatkom “tajnog vrta” čini idealno mjesto za kontemplaciju, uživanje i priče. Drago mi je vidjeti kako je koncept uspio. Preuzele su ga, u gotovo jednakom obliku, naše drage kolege u predivnom istarskom hotelu San Canzian.
Povezivanje uređenja hotela i vrta, podcrtala je primjena vizualnog identiteta u prostoru. Sam vizualni identitet hotela osmislio je nenadmašni šibenski dizajner i umjetnik Ante Filipović Grčić na tragu pansiona Almayer iz knjige Alessandra Baricca „Ocean more“ po kojemu je hotel i dobio ime. Zajedno smo razradili teksturu temeljenu na našem lijepom logotipu i primijenili je na različite načine u prostoru. Od raskošnih i već kultnih ulaznih vrata u dvorište, proglašenima i najljepšima u gradu, do brojnih drugih detalja koji nenametljivo vizualno povezuju cijelu priču.
S vremenom ste i proširili prostor hotela s dodatnim sobama.
Stjecajem okolnosti, nakon otvorenja hotela, već sljedeće 2018. godine kupili smo dva stana u predivnoj, ali i izrazito zapuštenoj, kući Bianchini, nasuprot hotela, preko puta parka. Na prvom smo katu zgrade uredili četiri dodatne ekskluzivne dvokrevetne sobe kao svojevrsnu depandansu hotela. Posebnost te povijesne i raskošne zgrade koju je 1914. dao sagraditi Juraj Bianchini, jest u činjenici da se upravo u stanu na prvom katu nalazilo uredništvo zadarskog Narodnog lista, najstarijih hrvatskih novina čiji je glavni urednik bio upravo Bianchini. Uređenju soba i dizajnu pristupili smo puno opuštenije nego prije, dali smo si truda i moja kreativna supruga napokon je došla na svoje. Dizajn je trebao podcrtati intelektualno i građansko nasljeđe Zadra, uz malu dozu srednjoeuropske melankolije, južnjačke nostalgije i mementa na prohujalu zadarsku grandecu. Prostorom su se tako razlile intelektualna plava boja i zelena refleksija bujne vegetacije obližnjeg parka na velikim ostakljenim zidovima kupaonica, a naglašenu grafičnost i apstraktnost podcrtale su dizajnerske keramičke pločice, okrugle forme unutarnje dizajnerske rasvjete, kao i umjetničke slike. Ekskluzivne sobe s balkonima i predivnim pogledom na grad i park, s nazivima intelektualnih veličina Zadra – tiskarske obitelji Battara, fotografa braće Brkan, fotografa Tomasa Burata i samog Bianchinija, idealno su se uklopile u ponudu našeg hotela.
Nakon dvogodišnje pripreme, 2022. godine smo, s ostalim suvlasnicima, pokrenuli opsežnu obnovu našeg dijela zgrade. Istodobno smo u zgradu složenim građevinskim zahvatom uspjeli ugraditi lift, a započeli smo i s uređenjem dodatnih triju luksuznih soba na trećem katu sobe. U našem dijelu potkrovlja zgrade Plan nam je urediti i mali wellness, te prostoriju za fitness. Radovi su upravo u tijeku a završetak planiramo do kraja ove godine. Dodatne tri dvokrevetne sobe bit će luksuzne, pomalo ekstravagantne, te vrlo prostrane, s balkonima i predivnim pogledom na park i poznati zadarski zalazak sunca. Na dizajnu i opremanju upravo radi moja supruga, pa ćemo tako koketirati smjelije s bojama, poticajnim zidnim tapetama i materijalima, kao i art deco detaljima. Vjerujemo kako će se sobe odlično uklopiti u našu ponudu pa ih jedva čekamo staviti u funkciju i predstaviti javnosti.
Teške dvije godine za turizam su iza nas, ali i ponovno uzbudljiva ljetna sezona. Kako ste preživjeli i kako gledate na ponovno otvaranje hotela početkom ove godine?
Protekle dvije i pol godine bile su za nas, naravno, teške te obilježene pokušajima normalnog funkcioniranja hotela i očuvanja osoblja. Izbijanje pandemije, nemogućnost putovanja i otežane okolnosti poslovanja, naglo su prekinuli izuzetno uspješan početak rada. Prve godine epidemije, u sezoni 2020. čak smo pokušavali poslovati, dok nas je eskalacija epidemije u 2021. primorala na zatvaranje i rad samo sa sobama u našoj depandansi. Kako svako zlo nije za zlo, pauza nam je omogućila ponovno promišljanje i unapređenje usluga hotela, kao i planiranje obnove kuće Bianchini. Iako nam je privremeno zatvaranje hotela bilo ekonomski najlogičniji i najlakši potez, ipak smo jedva čekali ponovno početi s radom. Bilo je neizmjerno tužno gledati prazan hotel.
Podigli ste i gastronomsku ljestvicu hotela nedavno, doveli pojačanje i pristupili inovativno. O čemu se radi?
Novi početak donio je i nove ideje. Jedna od njih bila je podizanje gastronomske ljestvice hotela i stavljanje “točke na i” našoj ponudi. Do toga ne bi došlo da nam nije pristupila grupa zainteresiranih zadarskih ugostitelja predvođenih vrhunskim chefovima Josipom Vrsaljkom i Tomislavom Karamarkom, u suradnji s kojima smo odlučili napraviti kvalitativni iskorak u odnosu na sadašnju ponudu zadarske regije, i stvoriti novu gastronomsku priču u ovom dijelu Dalmacije. Upravo je Tomislav Karamarko nedavno postao novi hrvatski predstavnik na idućem prestižnom natjecanju Bocuse d’Or Europe, pobijedivši kolege i konkurente iz poznatih restorana Noel u Zagrebu i Pelegrini iz Šibenika.
Gastronomska ponuda fokusirana je na kvalitetu i stvaranje nezaboravnog iskustva znalcima i suvremenim epikurejcima. Kako se dan odmiče svome kraju, tako se mijenja ponuda. Ona uključuje raskošan a’la minute doručak koji, radi svježine i kvalitete, pripremamo posebno za svakog gosta, kao i bogati izbor svježe pečenih pekarskih proizvoda, voća te lokalnih mliječnih i mesnih delicija. Ponuda se nastavlja preko sezonskog a’la carte menija za ručak i večeru, do dnevnog degustacijskog menija naših chefova Vrsaljka i Karamarka. Meniji se često mijenjaju i izrazito su fokusirani na svježe i sezonski dostupne sastojke. Srž naših jela čine visokokvalitetni lokalni proizvodi koji odvažnim spajanjem aroma i okusa tvore autentičnu, ali i modernu dalmatinsku kuhinju. Bezvremenske mediteranske delicije pripremaju se na inventivan način i uz kreativnu prezentaciju, te serviraju uz najvišu kvalitetu usluge. Maštovitu gastronomsku ponudu prati i bogata karta vina i pića, a posebno smo ponosni na naše jedinstvene signature koktele koji su, baš kao i hotel, inspirirani romanom “Ocean more” i glavnim mediteranskim vjetrovima.
Što gosti kod vas mogu očekivati, kakav doživljaj, atmosferu, uslugu?
U pansionu Almayer iz romana “Ocean more” Alessandra Baricca, književnom predlošku po kojem je hotel dobio ime i djelomično je tematiziran, osoblje hotela ima anđeoske i demonske sposobnosti, sposobni su ulaziti u snove gostiju, čitati misli, a sam pansion i more isprepliću sudbine gostiju. Naše osoblje nema takve sposobnosti, ali opuštena i visoko personalizirana usluga oduvijek je bila odlika Almayera. Gosti će kod nas uvijek pronaći oazu ekskluzivnog smještaja, dizajna, umjetnosti i dobre gastronomske ponude, uz autentično iskustvo udobnosti i atmosferu doma. Sam hotel je i prodajna umjetnička galerija u kojoj se ciklički izmjenjuju kurirane izložbe suvremenih umjetnički djela etabliranih domaćih i stranih umjetnika. U suradnji sa zadarskom modnom dizajnericom Majdom Ćozom, u hotelu povremeno organiziramo pop-up shopove u kojima se mogu isprobati i kupiti pojedini artikli iz bogate kolekcije njezinog Objects Concept Storea, a dio njezinog ručno izrađenog nakita, uvijek je u ponudi hotelske suvenirnice. Uz svu tu svoju vibratnost, iskustvo Almayera je ipak prvenstveno intimno, opušteno i osobno, a zbog svoje savršene lokacije, predstavlja izvrsno polazište za istraživanje ovog drevnog dalmatinskog grada.
Na što ste najviše ponosni u ovih zadnjih pet godina koliko hotel postoji?
Mi smo selfmade hotelijeri. S velikom smo strašću i upornošću uspjeli izgraditi sve oko sebe i ispuniti prostor dušom i sadržajem koji je postao prepoznat, sam po sebi vrijedan posjeta i gotovo zaseban entitet. Drago nam je da je Almayer postao više od klasičnog hotela. Naša dvorišna vrata odavno su gotovo pa turistička atrakcija i instagramerski hotspot, a lijepi broj Zadrana koristi naš prostor, usluge i ponudu za posebne i važne intimne trenutke i susrete, poput obiteljskog posuđa koje se vadi samo za posebne prigode.
Almayer, na tragu onog iz prije spomenutog književnog predloška, ipak privlači poseban tip gostiju i posjetitelja. Ne radi se tu toliko o nametljivom glamuru i luksuzu, koliko o samozatajnoj i ležernoj kvaliteti. Posebno smo ponosni na naše osoblje koje svakodnevno, strastveno i nenametljivo čini Almayer mjestom posebnog iskustva, a zahvalni na postojanju velikog broja divnih ljudi koje smo upoznali kroz rad hotela te s kojima dijelimo iste strasti i vrijednosti. Susret s takvim ljudima naša je nepresušna inspiracija, te nas ispunjava i obogaćuje.
Hotel smo otvorili prije pet godina poznatim Kafkinim citatom: „“Mladost je sretna jer ima mogućnost vidjeti ljepotu. Tko god može vidjeti ljepotu nikada neće ostarjeti.” Poruka je ostala ista. Ostanite mladi s nama, uplovite u Almayer!
Kakav je interes u Zadru za ovakav tip hotela?
Interes za otvaranje ovakvih hotela je nažalost razmjerno malen. Ispada puno manji od ostalih većih dalmatinskih gradova, iako Zadar ima čak i bolje predispozicije od većine njih. Razloga tome je puno. Od privatizacije nekih ključnih gradskih turističkih tvrtki poduzetnicima bez vizije, znanja i hrabrosti, do činjenice kako otvaranje i vođenje kvalitetnog i uspješnog hotela zahtjeva puno više truda. Ako maknemo glamuroznost koju pojam hotelijerstva u sebi inherentno nosi i pogledamo ga kao sustav, hotelijerstvo je ustrajni rad, stalni rizik, veliki troškovi, veliki broj osoblja i puno drugi stvari koje ga razlikuju od vođenja privatnog smještaja, koje, k tome, kod nas uživa status svojevrsne porezne oaze. Žalosno je vidjeti u gradu toliko zapuštenih, a predivnih i važnih zgrada nekadašnjih hotela i drugih objekata s potencijalom, koji desetljećima vape za obnovom i ponovnim životom. Tuga je utoliko veća što je Zadru neophodno više kvalitetnog hotelskog smještaja.
Kakva je bila sezona i kakva su predviđanja?
Protekle tri godine opiru se bilo kakvom racionalnom prosuđivanju i prognoziranju. U svijetu ovakvih globalnih događanja i promjena, a nažalost i ratnih tragedija, izvjesnost je nestala kao iskustvena kategorija, a zamijenila ju je strepnja, neizvjesnost i neprestana potreba za prilagođavanjem. U ovome trenutku, unatoč svemu, jako smo zadovoljni s otvaranjem ove sezone. Zahvaljujući trudu i unapređenju ponude i prodaje, ostvarujemo odlične rezultate, dobivamo nikad bolje recenzije, a broj noćenja po dolasku povećao nam se nekoliko puta, što smo kao gradski hotel prije mogli samo sanjati. Ako ovako nastavimo, imat ćemo ne samo bolju sezonu od te, već opjevane, 2019., već i puno kvalitetniju. Dalje se ne usuđujem prognozirati, nemam kristalnu kuglu, samo šaljem dobre želje i nade u svemir.
Kako gledate na razvoj turističke ponude u Zadru, smiješi li joj se svijetla budućnost?
Baveći se turizmom, ali i živeći u turističkom gradu, svjestan sam svih mogućnosti, ali i opasnosti utjecaja turizma na razvoj lokalne zajednice. Na ovo naoko jednostavno pitanje, nije moguće jednostavno odgovoriti. Mogu samo reći svoje želje i nade. Kvaliteta nasuprot kvantitete, planiranje nasuprot stihije, profesionalizam nasuprot sveprisutnog amaterstva, cjelogodišnjost nasuprot sezonalnosti, dugoročnost nasuprot mašte o instant uspjehu, svijest o nenadoknadivosti prostora, očuvanju tradicije, lokalnog života i ambijentalne vrijednosti, te posebno svijest kako turizam ne može rasti beskonačno i da može jako brzo postati poljubac smrti za lokalnu zajednicu. Zadar se nalazi na vagi i želim vjerovati da će nam budućnost biti svijetla.
Foto: Ana Mihalić (portreti), press Almayer
