“Odiseja” je vizualna i zvučna raskoš kakvoj će malo koji film moći parirati – kino spektakl satkan od impresivne glumačke postave, moćnog scorea i produkcije koja pomiče granice. A možda i velikog ega – jer spektakl, koliko god veličanstven bio, nikad nije dovoljan
Zanemarit ćemo povijesnu točnost, pa i vjernost izvornom materijalu, ali nakon mjeseci promotivnog veličanja i krojenja narativa o tome da stiže najbolji film svih vremena, uvjereni smo samo u jedno: ovo je najbolji film za Nolana, manje dobar za kanonski predložak, a najiskrenije – poprilično promašujuć za inače mahom sjajne glumce. Da je “Odiseja” neka sasvim moderna interpretacija epa, da odmiče od svih uvriježenih pravila i poigrava se vlastitom formom, castingom i dijalogom (bliskom prosječnom gen Z-jevcu) aplaudirali bismo joj. Ovako plješćemo Hoyteu van Hoytemi, direktoru fotografije i skladatelju Ludwigu Göranssonu.
Nolanov blockbusterski svijet
Trosatna Nolanova priča započinje recitatom Travisa Scotta u ulozi grčkog pučkog pjesnika koji se, s nekolicinom muškaraca, nalazi u odajama kraljice Itake Penelope (Anne Hathaway), 20 godina nakon što je njezin suprug Odisej (Matt Damon) otišao u Trojanski rat. Opasnost se intenzivira, a Penelope, unatoč svom snažnom otporu i odanosti, postaje sve svjesnija da mora odabrati jednog od mnogih udvarača za svog novog supruga i kralja Itake. Njezin sin Telemah (Tom Holland) odlučuje poći na putovanje ne bi li konačno otkrio je li njegov otac živ i može li spasiti njihovo pravo na tron.
Karakteristično za Nolana, priča se ne razvija linearno pa kroz niz flashbackova i susreta s različitim likovima doznajemo fragmente o Odisejevom bjesomučnom putovanju kući nakon Trojanskog rata. Susrećemo plejadu likova i košmara – gigantskog Kiklopa u čiju špilju Odisej ulazi sa svojim ljudima, samo da bi ih ovaj proždirao jednog po jednog, Kirku koja, ogorčena zlodjelima Grka u ratu, preostale ratnike pretvara u svinje, ali i sirene, Posejdonov bijes, nimfe i – same mrtvace.
Trosatna igra besprijekornim kadrovima i moćnim scoreom sad već trostrukog oskarovca Ludwiga Göranssona na trenutke vraća primamljivost starog Hollywooda, što djeluje osvježavajuće u repertoaru zasićenom akcijskim franšizama. Unatoč nepotrebno dugačkom trajanju, film uspijeva održati tempo, s drugom polovicom značajno dinamičnijom u odnosu na početak. U tom smislu, ovo je sjajna akcijska priča uz velike borbe, brodolome, požare, izdaje – cijeli je paket prisutan, osim ikakve senzualnosti (što nije neočekivano kod Nolana pa mu to ni ne zamjeramo).
Kompleksna struktura karakteristična za redatelja u “Odiseji” zapravo funkcionira pa izostaje ona potraga za narativnim kompasom na kakvu smo navikli u, primjerice, “Tenetu” ili “Inceptionu”. Postepeno se počinje nazirati najvažnije: Odisejev put od heroja preko zlikovca pa sve do čovjeka suočenog s potpunom propašću ljudskosti, nemoći pred iskonskim zlom i moralnom dekadencijom. Središnji monolog Matta Damona koji, po konačnom povratku kući, izvodi pred Penelopom uspijeva povezati konce njegova dugog, otegnutog povratka. Nakon dva i pol sata poigravanja s našom koncentracijom i demonstriranja besprijekornog tehničkog umijeća, Nolan konačno daje ono što je cijelo vrijeme nedostajalo – nešto uistinu ljudsko ovoj epskoj filmskoj priči.
Antika u raljama celebrity kulture
Da se vratimo početku, i teksta i “Odiseje” – već sama pojava Travisa Scotta, koja otvara film, otkriva prvi od njegovih temeljnih problema. Scott je preslavan, jednostavno preslavan da bi utjelovio jednog od mnogih udvarača iz bezlične mase. Uz ovakvu glumačku postavu, izgubiti se u priči jest nemoguć zadatak za gledatelja jer sve što vidimo su Anne Hathaway, Tom Holland i Lupita Nyong’o u kostimima. Ni pretjerano pojednostavljeni dijalozi, lišeni bilo kakvih kompleksnijih rečeničnih struktura, ne pomažu. Bez želje da zvučimo pretenciozno – uz raskošno razrađen ambijent, precizno oblikovanu scenografiju i veličanstvene lokacije koje evociraju antičku mitologiju, izjave poput “my dad is coming home” ili “let’s fucking go” u najmanju ruku izbace gledatelja iz iluzije koju film pokušava graditi.
Dok Tom Holland teško iznosi svoju ulogu, dijelom i zbog toga što ga trenutačna promocija novog “Spider-Mana” još snažnije veže uz ulogu koja mu inače sjajno pristaje, nekoliko je casting odluka ipak vrlo dobro pogođeno. Elliot Page uz ekstremno mali screentime donosi jednu od najuvjerljivijih uloga, Ben Safdie, kojemu lice nikad ne vidimo, upečatljivost gradi kroz kostim, stav i glas, dok Samantha Morton kao Kirka na trenutak djeluje kao da je u Nolanov film upala iz “Gospodara prstenova” ili “Harryja Pottera” (i sličnih, ovoga puta uistinu epskih filmova).
Od glumaca koji dobivaju više prostora, Robert Pattinson ponovno potvrđuje dominaciju ulogama zlikovaca – njegov Antinoj nezreo je, okrutan i primamljiv do campy razine, upravo kakav i treba biti.
Možda Homerov ep nije namijenjen za blockbuster. Ili je možda prevelik (čak i) za Nolana. Jer na trenutke se čini da je, opsjednut time da napravi epski film, razmjere epske priče kojom se služi.
Foto: IMDb, Profimedia
