Nakon što smo pogledali hvaljeni hrvatski film “Zbornica”, čiji scenarij i režiju potpisuje odlična Sonja Tarokić, odmah smo poželjeli razgovarati s talentiranom glumicom Marinom Redžepović koja u filmu igra naslovnu ulogu osnovnoškolske pedagoginje Anamarije
Suočena s restrikcijama školskog sistema te okružena obeshrabrenim učiteljima, nova i entuzijastična pedagoginja upušta se u borbu s problematičnim profesorom povijesti (Stojan Matavulj), nesvjesna kako upravo tako polako postaje sve sličnija kolegama u zbornici.
Ovaj “prikaz društva u limitiranim okvirima” u središtu je priče dugometražnog prvijenca Sonje Tarokić, koji promišljeno secira dinamiku i unutarnje konflikte jedne zajednice – što su prepoznali glavni i ekumenski žiri na Međunarodnom filmskom festivalu Karlovy Vary, budući da su mu dodijelili posebno priznanje.
A ukoliko već niste pogledali “Zbornicu”, u razgovoru s Marinom koji donosimo u nastavku – otkrijte zašto je ova napeta drama proglašena jednim od najboljim domaćih filmova posljednjih godina.
“Zbornica” je filmska drama o borbi individue protiv sustava, koja bira hoće li ostati dosljedna svojim načelima ili će se uklopiti u zajednicu zbornice.
U tom smislu, smatrate li da sustav potkopava entuzijazam i idealističke težnje stručnog kadra, tjerajući ih na kompromise ili rezignirano “odrađivanje” svog posla, nakon što se uvjere na vlastitoj koži da nema smisla boriti se sa vjetrenjačama?
Cijeloga života smo dio nekih sustava, bili oni opipljivi ili ne. Mi ćemo ih uvijek stvarati i onda kada nam nisu zadani. Konkretno, na sustave smo namjereni od vrtića, kada se dijete socijalizira, a radije bi ostalo u sigurnosti svoje kuće – preko škole, kakvu poznajemo i koja u velikoj mjeri traži prilagođavanje, što prečesto znači odustajanje od zadovoljstva, zabave, radosti. Previše je “moranja”, a tako ne bi trebalo biti.
U idealnom smislu, moguće je da bi kvalitetan sustav bio poticajan omjer nužnosti, sigurnosti i slobode.
Sazrijevanje i aktivno sudioništvo u odraslom životu neizbježno je bez kompromisa i, onog što je vjerojatno najteže – ”konačne” prilagodbe na granice koje čine sustav. Ovisno o okolnostima, ta se prilagodba odvija “podmuklo i potiho” kroz godine, a nije nimalo isključena kao trauma. Ili oboje, u varijacijama.
Osobno, najtežim vidim tu prilagodbu kada ju doživljavamo kao vlastiti kukavičluk ili nemoć – tu je uvijek pitanje hoćemo li zataškati entuzijazam i prekoračiti “na onu stranu” rezignacije. Vjerujem da nam sustav sam po sebi ne daje smisao, on nije neko pasivno mjesto izvana. Mi sami stvaramo smisao unutar njega pa makar imali jako malo sugovornika. Ali ih ima, uvijek. A borba je neizbježna, smislena i nezavršena – jer nam daje vrijednost kao ljudima.
Naravno, simbolika zbornice kao metafore čitavog društva više je nego očita. Jeste li se u osobnom životu imali iskustva u kojima ste nailazili na različite društvene prepreke koje su Vas dovele do defetizma, a koja ste mogli transponirati u ovu ulogu?
Koji Vam je bio najveći izazov kod interpretiranja uloge Anamarije kao školske pedagoginje? Kako ste se pripremali za ulogu?
Naravno da jesam, još za vrijeme srednje škole, ali i kasnije na fakultetu. Samo, to je jedna druga priča, nije Anamarijina. Njen lik se suočava sa svijetom u sebi, u pretpostavci ravnopravnih, odraslih ljudi, među kolegicama i kolegama.
Vlastite defetizme nisam nikada usvojila do kraja, a tako sam pokušala interpretirati i Anamariju.
Bila naivna ili ne, i samoj mi je često utješna misao da ljudi, i kada su najgori, u tom trenutku daju sve od sebe. Anamarijino sazrijevanje uvjetovano je prihvaćanjem da je iluzorno, nezrelo, a čak i narcisoidno od svijeta očekivati da joj se prilagodi – već da je nužno ne odustajati i tražiti drugačije načine, a tako bih opisala i svoje razmišljanje. Film vodi ka tome da ona, uz određenu cijenu, uspijeva steći kakvu takvu distancu od okoline kako bi bila funkcionalna. Stoga sam htjela da ju defetizam ne preuzme barem sa one duševne strane.
Najveći izazov mi je bio zadržati fokus i mir u svom tom žamoru tijekom 36 snimajućih dana, a u samoj pripremi prevagu je odnijela činjenica što sam dosta prije početka snimanja imala apsolutno povjerenje u Sonju i nisam se nijednom zapitala hoće li ili neće dati sve od sebe, kao autorica i kao čovjek. I ne samo u nju, već i u producenticu Ankicu Jurić – Tilić, kostimografkinju Katarinu Pilić, direktora fotografije Danka Vučinovića i montažera Bornu Buljevića. U svemu što radim, ljude mi je najvažnije spomenuti – a sa ovima koje sam navela, već sam ranije surađivala i nevjerojatno ih poštujem.
Režijski ambiciozan i zahtjevan film uključivao je veliki i dojmljivi glumački ansambl u okviru limitiranog prostora osnovne škole, gdje se radnja dominantno i odvija. Ali upravo ova kakofonija mikrokozmosa zbornice u koju nas imerzira film, predstavlja izvor konstantne napetosti i podsjeća nas da su zapravo i odrasli nerijetko nezreli poput djece kojima predaju. Istovremeno, ova glumačka sinergija daje dojam kao da su glumci zajedno radili već godinama.
Kako je tekao proces snimanja? Jeste li se isključivo držali scenarija i prethodnih glumačkih proba li su neke scene ipak rezultat improvizacije?
Imali smo dosta proba, neke dane su trajale i po desetak sati. Držali smo se scenarija, stoga improvizacija scena nije bilo, već bi dodavali finese isključivo unutar njih.
To se najviše odnosi na sve zborničke scene, u kojima je puno žamora i brbljanja. Drago mi je što ste atmosferu u filmu prepoznali kao nešto odavno uhodano, tome smo se upravo i nadali.
Okosnicu filma čini odnos između Anamarije i ravnateljice Vedrane koja se ne želi maknuti s trona školske hijerarhije, a koju uvjerljivo tumači odlična Nives Ivanković, te s druge strane – odnos sa Sinišom, ekscentričnim, ali “paradigmatskim” likom učitelja povijesti kojeg tumači iskusni Stojan Matavulj, a prema kojemu gledatelj razvija ambivalentan stav tijekom gledanja filma.
S obzirom na uvjerljivu interpretaciju ovog trokuta nejednake raspodjele moći, jeste li odmah u startu bili kompatibilni u smislu glumačkog senzibiliteta? Ili se ovaj odnos razvijao spontano kroz film?
U ime svo troje, hvala vam na lijepom dojmu. Stojan, Nives i ja, ali i ostale glumice i glumci, uživali smo veliko povjerenje od Sonje. Pogotovo u onoj nijansi kada se to povjerenje treba osloniti na ono što se “ne može i ne treba glumiti” pred kamerom, kada se “izbistri” specifična glumačka energija svakog od nas kako bi jednostavno postojala. Konkretno, i pisala je scenarij u želji da baš mi interpretiramo ravnateljicu, profesora povijesti i pedagoginju. Naravno, to nikako ne isključuje vrlo pomne i detaljne pripreme koje su prethodile snimanju, a tijekom kojih smo se jako zbližili.
Stojan i Nives divni su glumci, duhoviti i pametni ljudi sa iskustvom, s jako puno duha i dubine, a vjerujem da su upravo zbog onoga što nose u sebi uspjeli tako odlično utjeloviti prepoznatljive likove kakve svi poznajemo u realnom životu. Njih dvoje se znaju “u dušu”, puno su radnih i životnih godina podijelili.
Inicijalno, činilo mi se da sam sličnija Stojanu po senzibilitetu, po ritmu i “prepuštanju”; oboma su nam slične stvari važne i nevažne, stoga sam uživala tijekom cijelog procesa. Pamtim mnoge njegove mudre i duhovite opaske.
Nives me jako nadopunila svojom nevjerojatnom energijom, maštom i srčanošću. Također, ona je osoba iz koje pršte ideje. Igra manipulativnu ravnateljicu, a prva bi se najviše uzrujala kad bi samo “namirisala” nepravdu. Spontano smo se nadovezivali jer nam je bilo itekako stalo do filma. Oboje mi nedostaju i jedva čekam da se podružimo.
Film razotkriva negativne ljudske osobine koje se prikazuju iz različitih kuteva, a uz koje savršeno korespondiraju melodije narodne glazbe ansambla Lado koja nas podsjeća da su ljudi bili isti takvi i generacijama ranije. Primjerice, lik ravnateljice iza fasade prostodušnosti i priprostosti skriva manipulativni i lukavi karakter, iako u suštini nije čisti “negativac”.
Kakvo je Vaše viđenje ovog “hiperrealističnog prikaza ljudske bihevioralnosti, emocija i odnosa”, kako kaže Sonja Tarokić? Smatrate li da upravo postavke društva potenciraju ovakve ljudske osobine?
Postavke društva čine društvena bića koja izvode svoje društvene uloge, bilo da je riječ o onoj mikrorazini intimnih prostora ili o širim, “vanjskim” identitetima koji nose ozbiljniji značaj za zajednicu. Svi smo uvijek na nekoj sceni i lik ravnateljice Vedrane izvrstan je primjer.
Ili, kako bi rekao redatelj Vedran Hleb, “svi mi režiramo svaki svoj dan”.
Osobno, pokušavam doživljavati ljude kroz razliku, a ne po osi “dobri ili loši”. Točnije, kroz razliku u ponašanju i sve što je njemu posljedično srodno.
Vjerujem da nema nas koji nismo osjetili i najniže porive i osjećaje kojima se ne ponosimo, ali ključno je upravo hoćemo li ih ispoljiti i manipulirati njima ili će ostati “tamo negdje duboko u nama”, na razini potencijala koji se neće manifestirati u čin koji bi bio etički poražavajući. Na tom frontu neprestano je dinamično.
U filmu posebno dolazi do izražaja i nužnost “veze” za rad u školi ili upisa djeteta u vrtić, što je simptomatično za hrvatsko društvo u svim domenama.
Smatrate li da ima nade za promjene ili će ljudi nastavljati perpetuirati ovaj društveni obrazac, budući da prihvaćaju pravila igre?
Vjerujem da, ukoliko nastojimo imati integriteta kao ljudi, da dilemu “preko veze ili regularnim putem”, doživljavamo kao dubok oblik nasilja koje su nam ovo vrijeme i prostor priuštili. Opće je mjesto u društvenom diskursu da je koruptivnost nešto što smo vrlo uspješno “uzgojili”. Pitanje je uvijek koliko to prihvaćamo kao standard ili prisilu opstanka u nadi i nastojanju da će se barem u nekoj dalekoj budućnosti taj obrazac, u najmanju ruku, marginalizirati.
Nažalost, društvo u kojem bi prioritet bile potrebe i prava dostupni svima kako bi praksa “preko veze” postala, ako ništa – minorna, daleki je ideal. No kako god bilo, iskreno se nadam da ne napuštamo viziju društvenoga zdravlja.
Vaši glumački počeci vezani su upravo za kratke studentske filmove Sonje Tarokić i Hane Jusić, s kojom ste studirali komparativnu književnost i koja Vas je nagovorila na bavljenje glumom.
Budući da ste samouka glumica, susrećete li se s predrasudama odnosno različitim tretmanom? Pritom pretpostavljam da potonje može više biti potencirano u kazalištu, koje se možda više oslanja na formalno glumačko obrazovanje?
Nema predrasuda. Ili ih ja ne čujem, što znači da ne postoje. Bez obzira na obrazovanje, s mojim kolegicama i kolegama danas u poslu dijelim slične probleme i radosti u kojima se susrećemo, kako kroz razumijevanje tako i kroz razilaženja.
Što se same samoukosti tiče, ako se ona formulira u odnosu na činjenicu da nisam završila neku od akademija, onda ona stoji. Ali moji glumački počeci nisu bez edukacije i vezani su za pohađanje Studija Kubus pod vodstvom Simone Dimitrov-Palatinuš koja je, uz vlastiti program, često organizirala dodatne radionice. Jedan od najvažnijih trenutaka dogodio se kad me Dražen Šivak nazvao, točnije, uvjerio da moram na radionicu klaunerije Lee Delong, i na tome sam mu nevjerojatno zahvalna. Lee je čudo, kao čovjek i kao pedagoginja i njenih se riječi svako malo sjetim.
Također, okružena sam (i) samoukim ljudima čije su trenutna zanimanja potpuno nevezana za ono što im je formalno obrazovanje jer je, valjda, mnogima svojstveno profesionalno se mijenjati.
Na kraju krajeva, kvaliteta rada je ono što nas legitimira ili ne. U konačnici, možda sam na ovo pitanje mogla odgovoriti sažetije: ”Izgubiš na mostu, dobiješ na ćupriji”, generacijama se izgovaralo u mojoj obitelji. I drži me u svemu kroz život.
S obzirom da ste imali i filmske i kazališne angažmane, pri čemu je posljednji onaj u predstavi “Drama o Mirjani i ovima oko nje”, koja perfomativna domena Vas je više obilježila u glumačkom smislu?
Na tom tragu, kakvim projektima dajete prioritet?
Rad na predstavi “Drama o Mirjani i ovima oko nje” jedan mi je od najdražih angažmana. Naučio me strpljenju, povjerenju kao i davanju prostora rješenjima “kroz vrijeme” koje kazalište daje. Točnije, naučili su me ljudi iz predstave – Ivor Martinić, Maja Posavec, Ivana Krizmanić i Luka Bosanac.
Kad me Ivor pozvao da sudjelujem, nisam ni trenutka dvojila hoću li prihvatiti ulogu, upravo zbog autorskog tima kojeg je okupio. Međutim, na moju odluku neosporno je utjecala i zaljubljenost u Ivorovo pisanje jer je baš iznimno.
No definitivno me više obilježio film, tu nema govora, ali upravo zato “Mirjanu” posebno volim jer mi je ta predstava dala priliku da “razmjestim” glumačke navike koje sam usvojila kroz bavljenje filmom.
Budući da radite kao freelancer i da ste uz komparativnu književnost ujedno studirali i francuski jezik, pročitala sam da ste uoči pandemije završili tečaj za turističkog vodiča kako biste imali “drugo zanimanje, uz veću kontrolu i egzistencijalno mirniji život.”
Smatrate li da freelance rad, ako se referiramo isključivo na umjetnički aspekt priče, ima više prednosti u odnosu na stalni angažman u jednoj kazališnoj kući?
À propos, svidjela mi se Vaša izjava da je upravo ova neopterećenost kojom ste se upustili u glumu tek sredinom svojih dvadesetih godina – zapravo bila ključna jer Vam “nad glavom ne visi sustav.”.
A s obzirom na poznavanje francuskog jezika, imate li možda aspiracije okušati se u francuskim filmovima?
Kad govorimo o “slobodnjačkom” životu i stalnom angažmanu u jednoj kazališnoj kući, vjerujem da bi najprikladniju usporedbu mogla iznijeti osoba koja je doživjela i jedno i drugo. Oba iskustva su bliska mnogim mojim kolegicama i kolegama.
Što se mene osobno tiče, u svemu što sam radila i za što sam se školovala, stalno zaposlenje se nikada nije podrazumijevalo pa tako i ne razmišljam o životu kojeg nemam niti ću ga imati. To je sasvim izvjesno. U tom smislu, fokus mi je na životnim situacijama koje iziskuje freelance život, kako ga olakšati kad je težak i kako u njemu uživati kada je na tome red.
A francuski filmovi? Iz današnje perspektive, to mi se čini slično ambiciji da vidim piramide. Naravno da bi ih bilo lijepo posjetiti, ali ne moram, i više bih nego preživjela da se to ne dogodi. Ako je “bliskih”, geografskih suradnji sa autentičnim i odličnim ljudima, njih smatram senzacionalnim i čine me sretnom.
Bili ste dosta involvirani u proces pripreme filma “Zbornica”, intenzivno radeći sa Sonjom Tarokić u smislu sugestija scena, detalja pa čak i glumaca koji bi se mogli uklopiti u film.
Vidite li se možda u budućnosti iza kamere, kao redateljica ili scenaristica?Koji su Vaši idući projekti?
Ne isključujem opciju da se bavim nečim iza kamere, ali to svakako ne bi bila režija. Ponekad mi se čini da bih režirala jedino “po kazni” jer ta uloga nosi previše odgovornosti te posla koji se obavlja istovremeno, ali prije svega – mogu reći da me nimalo ne privlači.
Početkom sljedeće godine, krećem s novim projektom u HNK Šibenik u režiji Arije Rizvić i dramaturgiji Mirne Rustemović. Veseli me što će mi godina početi u društvu ovih darovitih žena, a veselim se i Dalmaciji. Itekako.
A mi ćemo svakako pratiti rad ove perspektivne glumice koja nas je potpuno osvojila svojom iskrenošću i simpatičnošću.
Foto:
Neja Markičević
“Zbornica”, PR
