U sklopu konferencije o organizacijskoj kulturi “OK je promjena – Organizacijska kultura u godinama promjene”, koja se u rujnu održala u Zagrebu, u Hrvatsku je došao korporativni antropolog Walter Faaij
Kao stručnjak za korporativnu kulturu i promjene kulture, pomaže tvrtkama i organizacijama da ugrade održivost u svoju kulturu, a mi smo ga tada upitali o efektima promjene koja nas je sve zadesila u protekloj i ovoj godini te kako će se to odraziti na budućnost.
Kad govorite o korporativnoj antropologiji, na što točno mislite?
Govorim u osnovi o primjeni vještina i načina gledanja kroz antropološku perspektivu unutar poslovnih organizacija.
Kako ste uspjeli povezati poslovni svijet s antropologijom i stvoriti vlastitu profesiju?
Dobro je nazvati se korporativnim antropologom dok pokušavate pronaći mjesto za stolom u tvrtkama. Kad se predstavim, to zaiskri poput: “Wow, ovaj tip je antropolog”, to im je nepoznato. S druge strane, riječ “korporativno” je poznata i mjerljiva pa ta kombinacija stvara znatiželju kod ljudi s kojima radim. Nakon što sam diplomirao 2010. godine, tražio sam svoje mjesto na tržištima rada gdje bih mogao primijeniti svoje antropološke vještine i način razmišljanja, a to je bilo prilično teško u zamahu ekonomske krize. Duboko u srcu bio sam uvjeren da moramo pomaknuti perspektivu na polju klimatskih promjena i da imam nešto za dodati kao antropolog. Trebalo mi je nekoliko godina da shvatim klimatske promjene, tj. da se one ne odnose samo na rast temperature i razinu ugljičnog dioksida nego i na tehnološka rješenja, utjecaj na ljudske živote te na to kako gradimo i prilagođavamo svoja društva. Tada su se stvari počele brzo “kotrljati”.
Kakva su Vaša razmišljanja o tome kako će se sada promijeniti budućnost rada s obzirom na trenutačni scenarij s globalnom pandemijom?
Kolegica s kojom surađujem napisala je knjigu naslovljenu “Work has left the building” (“Rad je napustio zgradu”). Mi smo pred izazovom vraćanja posla u zgradu. Nećemo se više vraćati na “staro normalno”, mnoge sada uspostavljene rutine će i ostati. Prije smo bili sretni ako smo mogli jedan dan u tjednu raditi od kuće, a novi oblici rada će, ovisno o društvenom kontekstu i sektoru, više ići prema omjerima 60 : 40 ili 50 : 50. Ljudi će početi uviđati da je život u gradovima vrlo skup, a putovanje predugo. Već sada se iseljavaju jer mogu birati živjeti u više zelenim površinama, mirnijim mjestima, većim kućama u predgrađu. Ono što je također vidljivo je to da kultura ne putuje dobro kroz zaslone. Puno interakcije je neformalno, događa se u hodnicima, između sastanaka ili pauza. Ta neformalna interakcija potrebna je za održavanje kulture. Da biste održali povezanost i osjećaj zajedništva, potrebno je zajedno sjediti uz logorsku vatru. Ovom pandemijom otvorene su nam prilike da te razgovore vodimo bolje. Moramo pronaći nove načine kako to učiniti u digitalnom okruženju, ali i uživo. Nismo učinili dovoljno kao društvo, u radnom i profesionalnom kontekstu. Trebamo razgovarati na moralnoj razini, na razini vrijednosti, što trebamo i što nam je važno. Mislim da taj razgovor nismo vodili dovoljno duboko i ekstenzivno pa se vraćamo na staro i preuzimamo samo nekoliko novih rutina.
Kako pridobijete one koji ne dijele Vaše stavove ili entuzijazam za promjenom?
Ne pokušavam uvjeriti druge jer ne vjerujem da to djeluje. Pokušavam podijeliti svoju perspektivu, viziju o održivosti, raznolikosti i zaključcima na privlačan način koji je smislen. Uvijek uključim i priče sa slikama i primjere koji se obraćaju srcu. Na njima je da kažu vjeruju li mi, ili će ostati u svome svijetu.
Kako se ideja pretvara u stvarnu promjenu?
Nema promjene kulture bez promjene ponašanja. Nitko nije protiv održivosti ili sigurnosti, ali izazov je prevesti te ideje u dnevne operativne korake. Ljudima treba dati vremena i prostora da pronađu nove odgovore te značenje promjene u njihovim svakodnevnim odlukama i situacijama. Česta je zabluda da se promjena odvija u dvije faze – sa staroga na novo. Antropologija nas uči da se promjena ipak zbiva u tri faze. Dodatna faza zbiva se kad staro nestaje, a novo još nije uspostavljeno. COVID-19 je školski primjer toga. Ušli smo u to dok još nismo znali što će biti sa zdravstvenim sustavom i cjepivom, ali nam je bilo jasno da stari način više ne postoji. Ljudima je tako nepredvidiva situacija neugodna i teško nam je kad ne poznajemo pravila igre. Razumijevanje te dodatne faze i principa promjene pomaže nam da se ne krećemo prebrzo u tom prostoru, da ostanemo neko vrijeme u njemu dok nam ne postane udobno, dok ne stvorimo novu sigurnost kroz razgovor. Mi volimo all-inclusive destinacije gdje znamo što je na meniju, kako izgleda smještaj, da smo sigurni te da nas neće pokrasti. Ali mislim da je promjena više “putovanje ruksakom” – poneseš neke stvari, nešto ti ukradu, nekad ostaneš na određenome mjestu dulje od planiranog, nekad sretnemo druge putnike, neke destinacije preskočiš. Radi se više o otiskivanju na putovanje kroz neodređen vremenski period s vjerom da ćeš pronaći nove odgovore i izgraditi novu kulturu ili društvo.
Kako održati promjene tijekom vremena, a ne samo nekoliko dana ili tjedana?
Kažu da je kod stvaranja rutine potrebno ponavljati novo ponašanje 90-120 dana. Teško je mijenjati jer ljudi to ne žele, ne usude se, nisu u stanju, sustav ne dopušta. Potrebno je izgraditi novi set pravila i novu želju za promijenjenom stvarnošću koja će biti zadana. Ljude treba pohvaliti ako se pridržavaju novih pravila i kazniti za odstupanja od istih. Svaka akcija nosi odgovornost iza sebe i moramo pri tome biti dosljedni. U kontekstu naše situacije “novo normalno” moramo učiniti vrlo primamljivim i tu dolazimo do pričanja priča kao narativa promjene. Važno je ukazati na to kako nam ta promjena pomaže da budemo bolji, zdraviji, ljubazniji i sretniji. Treba ponuditi razlog za prikloniti se pokretu koji se ne gradi strategijama i novim politikama, nego pričanjem velikih priča i, ono najvažnije, pronalaženjem prvih sljedbenika koji se žele priključiti i širiti dalje priču, kao i novo ponašanje.
Što je s onima koji se opiru promjeni?
Oni koji se najviše opiru često imaju neki razlog, staro je bilo funkcionalno na mnoge načine. Potrebno je dozvoliti ljudima da razgovaraju, omogućiti refleksiju i prostor za izraziti zašto misle da nešto gube, što to za njih znači, ali i što sve dobro iz prethodne situacije žele zadržati i donijeti u novu. To je nešto što je često zaboravljeno i previđeno.
Kako gledate na razvoj pokreta digitalnih nomada? Je li to budućnost rada?
Tehnološki je to lako za organizirati, potreban je samo laptop i internet, i to funkcionira. Online alati su odlični za prijenos informacija i transakcijske razgovore, ali za izgraditi kulturu potrebna su značajna okupljanja. U jednom trenutku trebaš biti u istom prostoru s pravim ljudima dijeleći misli, hranu i priče dok zajedno slušate glazbu. Dvije su strane tog novčića, tako da živjeti samo online ili digitalno funkcionira, ali ne samostalno, treba se kombinirati s fizičkim. Možemo puno toga naučiti od plemena i ljudi koji su živjeli nomadski prije stotina tisuća godina. Živjeli su izolirano i nomadski samo sa svojim malim krugom obitelji ili plemena, ali susretali su se jednom godišnje ili jednom u nekoliko godina. Putovali bi danima, tjednima, mjesecima da stignu na okupljanje. To su bili vrlo dragocjeni i važni susreti koji se nikako nisu propuštali jer su se tamo povezivali s dušom svog plemena.
Kakvu ulogu gig ekonomije vidite u kreiranju budućnosti rada?
Iz perspektive individue, to može funkcionirati, ali do određene točke. Gotovo svi imaju potrebu za povezivanjem, živimo zajedno s drugim ljudima, to je naša baza. Ako odemo predaleko s gig angažmanima, izgubi se povezanost s drugim ljudima i kreira se vrlo nepovezana grupa individualaca. Oni jesu grupa, ali nisu povezani i to na kraju nije zdravo. Za organizacije može funkcionirati, ali dugoročno za izgradnju zdravog tržišta rada i društva ne može jer ono što se događa u tom procesu jest eksternalizacija socijalnog i društvenog troška prema društvu za nečiji kratkoročni profit. Tu se mora pronaći ravnoteža. Ona će varirati od konteksta do konteksta, ali gig ekonomija definitivno nije finalno rješenje.
Što je po Vama razlog broj jedan za promjene?
Nepodnošljiv stres, čudan osjećaj u trbuhu za koji znaš da nije zdrav i ispravan. Kad ni zbog čega nismo sretni, to je indikacija za promjenu.
