U Galeriji Nova otvara se izložba “There is no magic. There is always a story” umjetnika Vadima Fishkina i Nike Radić, a mi smo povodom toga s ovom umjetnicom otkrili više o dimenzijama komunikacije i kako ona služi kao cigla u njezinim djelima
Multimedijalna umjetnica Nika Radić diplomirala je kiparstvo na ALU Zagreb, kao i povijest umjetnosti u Beču. Živjela je i izlagala u nekoliko zemalja, a danas živi u Berlinu. Njezin medij nije jedan – jednako aktivno radi s fotografijom, video radovima, multimedijskim i site-specific instalacijema, a zanimljivo nam je što svojim radovima pristupa kroz komunikaciju s prostorom i publikom te propituje kako umjetnost može arhivirati, odnosno dokumentirati stvarnost.
Život u različitim društveno-kulturnim kontekstima Hrvatske, Austrije, Engleske, Kanade, Italije i Njemačke usmjerava ovu zanimljivu umjetnicu proučavanju kompleksnih slojeva komunikacije kroz kretanje, geste i verbalnu ekspresiju. Ususret novoj izložbi, koja se pridružila povećem popisu njezinih dosadašnjih izlaganja, popričali smo s njom o tome što je sve inspirira i kako se priprema za kreiranje rada, a onda i na predstavljanje istih.
Često se svojim radom bavite komunikacijom, kad ste prvi put nabasali na teoriju komunikacije ili možda neki rad koji vas je inspirirao da proučavate to polje više?
Toliko se dugo time bavim da mi se teško sjetiti kad je počelo. Poslije srednje škole sam jedno vrijeme razmišljala o tome da upišem lingvistiku pa sam učeći za prijemni otkrila de Saussurea i njegovu teoriju jezika kao sustava znakova. Zaintrigirala me njegova ideja da je komunikacija nemoguća ukoliko se sustavi kod svih sudionika komunikacije ne poklapaju potpuno, a nikad se podudaraju do zadnjeg elementa. Poslije sam puno čitala Niklasa Luhmanna te sam njegov tekst o maloj vjerojatnosti uspješne komunikacije prevela i objavila u svom katalogu izložbe u Gliptoteci pred desetak godina. Nekako se ta tema uvijek iznova javlja u raznim oblicima.
Kako ste se bavili i hipnozom kao komunikacijom, ogleda li se to u vašim najnovijim radovima? Je li i pandemija i novi način komunikacije ikako utjecala na vaše nove radove?
Hipnoza me još uvijek fascinira. Upravo snimam film u kojem sam jedan niz ljudi hipnotizirala da vide sretnu budućnost. Njihovi opisi su početak za drugu fazu snimanja na kojoj upravo radim.
Volim hipnozu jer nam pod hipnozom padnu na pamet stvari kojih se ne bismo sjetili na uobičajene načine razmišljanja a mislim da nam danas trebaju nove ideje da riješimo mnoge probleme s kojima se suočavamo.
Pandemija je utjecala na sve utoliko da je na neko vrijeme zaustavila cijeli svijet. Na izvjestan način je to bilo dobro. Prioriteti su ponovno postali jasniji i svi smo prestali trčati za nepotrebnim stvarima. Ja u normalnoj situaciji zapravo izrazito puno putujem i s jedne strane mi je teško palo da neke drage ljude dugo nisam vidjela i da su se neki projekti zaustavili. S druge strane sam otkrila nove stvari u neposrednoj blizini i to je pozitivno. Film s hipnozom o budućnosti je zapravo poziv da svi povremeno zastanemo i razmislimo što zapravo hoćemo i kamo idemo. Pandemija nas je također sve na to prisilila.
Vaši najnoviji radovi, kako u najavi stoji, rezultat su istraživanja koji se bave izazovima komunikacije. Koji su to izazovi? O kakvim je radovima riječ, s obzirom na to da ste multimedijalistica, što ste odlučili sve koristiti za ovu izložbu?
Zanima me kako zapravo uspijevamo uopće komunicirati s obzirom na to da postoje svi mogući izazovi. Luhman je tvrdio da uspješna komunikacija nije vjerojatna zato što smo individue s različitim viđenjima svijeta, zato što je, sasvim fizički gledano, teško doprijeti do drugih ljudi i zato što je vrlo vjerojatno da neka poslana poruka bude pogrešno shvaćena. Čak na kraju, ukoliko svi ti izazovi budu prebrođeni, postoji velika mogućnost da se druga strana ne složi sa sadržajem poruke i odbaci ga pa je cijeli pokušaj pada u vodu.
Ja sam pred nekoliko godina bila napravila eksperiment u kojem sam odlučila pitati svoju publiku što vide u onome što sam napravila. Tako je nastao rad Poruka, koji je bio proces od nekih godinu dana tijekom koje sam mijenjala instalaciju uz suradnju posjetilaca. Na početku sam napravila jednu poveliku i reltivno jednostavnu geometrijsku konstrukciju i pozvala sam prvu sudionicu da je pogleda i da mi svoju interpretaciju te instalacije kao umjetničkog djela.
Ona je rekla da ju rad podsjeća na Tatljinov spomenik trećoj internacionali i na geometrijske crteže u školi. Nakon toga sam ja konstrukciji dodala još jednu plohu koja je, poput Tatljina, formu podigla u vis te sam dodala crteć koji je naglasio geometrijsku konstrukciju forme. Na taj način sam pomalo mijenjala instalaciju nakon svakog od jedno trideset posjetilaca koji su pogledali rad i dali svoju interpretaciju.
Relativno je brzo tijekom procesa postalo očigledno da je većina ljudi primjećivala ono s čim su se sami bavili. Na taj način je instalaciju postepeno počela poprimati sasvim drugačiji oblik od onoga s kojim sam počela i proces sam završila kad je zadnjih troje sudionika reklo istu stvar: da se radi o instalaciji koja se bavi privatnim i javnim, odnosno političkim, životom, te da stvara jedan gotovo kazališni performativni prostor. To su u tom trenutku bile dominantne teme u umjetnosti pa se dogodilo to što sam i očekivala da će se dogoditi. Rad je postao presjek vlastitih projekcija sudionika.
Nakon toga sam zaključila da neću uopće raditi nikakav fizički rad, nego da ću hipnotizirati posjetioce izložbe da ih vide kakve bi oni htjeli vidjeti.
To me dovelo do hipnoze kojom se bavim zadnjih nekoliko godina i koju sam donekla uključila i u ovu izložbu. Rad Bubble na trenutnoj izložbi u galeriji Nova sadrži zvuk koji se sastoji od audio zapisa u kojima ljudi na raznim jezicima govore što su doživjeli dok sam ih hipnotizirala.
Kakva je vaša komunikacija s prostorom kad postavljate izložbu? Jeste li odlučili neko djelo ne postaviti s obzirom na to što Galerija nudi?
Prostor mi je vrlo važan. Bubble je napravljen od fotografija prostora same galerije Nova u kojoj je izložen. Napravljen je kao da je sam prostor razlomljen i ponovno sklopljen u nešto drugo. Iako je napravljen baš za prostor ove galerije zanimalo bi me da ga postavim i u nekom drugom prostoru pa da vidim što bi se dogodilo.
Naravno da se kod svake izložbe biraju radovi i s obzirom na prostor u kojem će se izložba održati. To s jedne strane postavlja ograničenja ali ja zapravo volim raditi s prostorom u kojem ću se naći. Ograničenja mogu donijeti i nova rješenja i otvoriti nove mogućnosti.
U ovom slučaju je radove prvenstveno birala kustosica izložbe Martina Kontošić iz zagrebačkog tima WHW-a ali smo kasnije utroje, ona, drugi umjetnik na izložbi Vadim Fishkin i ja zajednički donosili konačne odluke.
Živite i radite u Berlinu, kako biste rekli da se razlikuje komunikacija između Zagreba i Berlina, komuniciraju li građani/građanke drukčije i gledaju li drukčije na umjetnost?
To me često ljudi pitaju i čini mi se da mi je sve teže odgovoriti. Mislim da je osnovna razlika u tome da je Berlin puno heterogeniji grad. Stanovnici dolaze iz cijelog svijeta. Svojedobno sam pročitala da je, ukoliko se gleda dvije generacije unatrag, dakle do baka i djedova, osamdeset posto stanovnika Berlina stranog, ne njemačkog, porijekla. To znači da su svi ti ljudi doveli neke običaje ali i neku otvorenost da komuniciraju jedni s drugima kako znaju i umiju. Pretpostavljam da je i to razlog zašto mi se grad sviđa. Umjetnička scena je toliko raznolika da bi zapravo trebalo govoriti o više scena. To uključuje i druge umjetnosti. Neki koncerti, poput pop, rok i sličnih, zaista mogu biti mirni i da ljudi sjede na svojim mjestima dok su drugi dio klupske večeri. To jako ovisi o izvođačima, vrsti glazbe, dijelu grada. Lijepo je da postoje razne mogućnosti.
Inspiriraju li vas gradovi/države ili više ljudi, s obzirom na to da ste podosta i putovali?
Ljudi čine i gradove i države. Naravno da su atmosfere posljedice i arhitekture i podneblja ali je i arhitektura nastala zbog potreba upravo tih ljudi koji tamo žive. Kad bi se na primjer stanovnici Zagreba i Kyota zamijenili za gradove, sigurno bi ih ubrzo potpuno promijenili… To bi bio vrlo zanimljiv eksperiment. Uvijek kad putujem zamišljam što bih ja sama radila da stalno živim u toj zemlji pa je to bio i početak nekoliko radova. Primjerice, Dnevnik iz Reykjavika i Puno Putujemo.
Koji su vam sljedeći, ili trenutačni projekti?
Radim na filmu o budućnosti i taj projekt će kao instalacija biti pokazan i na samostalnoj izložbi u Berlinu u prostoru CLB početkom sljedeće godine.
Foto: Sanja Bistričić
