Naš nagrađivani akademski slikar-grafičar uskoro izlaže u Uraniji – prostoru kreacije, a otkrio nam je kako je stvarati s trogodišnjom kćeri i otkud ideja za “Laboratorio Bestiario” izložbu koju ćemo imati prilike posjetiti do sredine listopada
S obzirom na širinu polja kojim se bavite u umjetnosti, kako ste brusili svoj stil? Što ste crtali/slikali prije upisa Akademije? Jeste li već na satu likovnoga izazivali zadane okvire ili je to došlo nekad kasnije?
Jesam, imao sam potrebu za kreacijom! Oduvijek mi je predstavljalo izazov nesto načiniti, stvoriti, igrati se… Ali sav taj moj rad je bila samo potreba za stvaranjem, kasnije sam tek krenuo razmišljati o Akademiji. Ranije me čak i ljutila bilo kakva pohvala u tom smjeru.
Koliko se razlikuje umjetnička scena u vašem rodnom Šibeniku i ona u Zagrebu? Znam da uvijek za svaku vrstu umjetnosti kažu da je “potrebno otići u Zagreb” kako bi se u potpunosti izgradio kao umjetnik, slažete li se s tom konstatacijom ili mislite da je istina negdje drugdje?
Mislim da stvaraoc može sebe graditi bilo gdje i s minimumom alata koje koristi. Izuzev nekih mučnih i neželjenih događaja na Planeti jer se i sam nalazi u tom beskrajnom svemiru u kojem je povezan sa svim podražajima… Svaki stvaraoc trebao bi pružiti zadovoljstvo i manjim sredinama i izložiti svoj rad i u tim mjestima i u Zagrebu. Ja sam ovdje još od prije upisa na Akademiju, tu je sad i moja obitelj, volim ovaj grad i on puno pruža, ali sam u načelu protiv centralizacije.
U odnosu na svoje fakultetske dane i danas, što biste rekli da ste najviše naučili o svome radu i razvoju? Pitam jer mi se čini da se svakom izložbom dodatno izazivate i pomičete vlastite granice.
Mislim da ste na dobrom tragu… Za mene je to i jedini pravi put, ja imam neki kontinuum, ali je svako platno na kojem krećem raditi uvijek velika borba, nije jednostavno! Što i kako dalje… Pomicati granicu, a u svemu zadržati svoj autentični izraz. I uvijek se osjećam kao da sam na početku i svaka nova izložba kao da je prva. Ne povlađujem si…
Postoji li neki rad koji stoji nedovršen ili imate naviku “odraditi ih do kraja”? Ako ipak jest negdje u ladici, zašto ga niste dovršili, imate li se tendenciju vratiti starim inspiracijama ili radite prema principu “jedno po jedno”?
Jasno da imam, al ne bih to nazvao nedovršenim radom. Možda ću za pola godine, dvije ili pet pogledati to platno i reći pa to je to, zadovoljan sam. Slika je završena tada kad ja to vidim, a nekada je dobro znati se zaustaviti na vrijeme. Uvijek moram imati zalihe slobodnih platana, radoholičar sam, ali nikada ne radim tri godine na istom platnu. Moji ciklusi slika se često i gotovo u pravilu uvijek nadovezuju na one prethodne, to se vidi.
Na radovima izložbe Laboratorio Bestiario surađivali ste sa svojom trogodišnjom kćeri. Kako je u najavi za šibensku izložbu napisala Anita Travčić, u djelima se prepoznaju različite tehnike, od ispuhivanja (ciklus radova posvećen Ivanu Kožariću), grafike s motivima mitoloških bića i crteža životinja i fantastičnih bića modeliranih u glini do ready-made predmeta od kvačica za rublje. Koji je bio proces vaše suradnje s kćeri, kako je izgledao jedan dan, tko bi odabrao tehnike, pa na kraju krajeva, i životinje?
Sve je nastalo spontano i ništa nije izrežirano. Iako imamo i dokumentaciju naših radionica, fotografije i videa koja su za ovu priliku izložbe u Uraniji pretvoreni u video rad koji je montirala Ana Štulina. Mogu reći da je upravo ovaj dio mog rada nastao s mojom kćeri Kišom Vitom onaj romantičarski kako ljudi zamišljaju slikare u svojim ateljeima, a onaj dio mog samostalnog rada u ateljeu uvijek velika borba, kako sam već ranije spomenuo.
Kako vaša kći Kiša Vita promišlja o bojama i umjetnosti, jeste li i vi u njezinim godinama bili u sličnom okruženju? Ima li ona već nekoga čije radove voli?
Bio sam okružen stvaraocima raznih profesija, pogotovo u vrijeme ljetnih mjeseci kada sam boravio kod bake i djeda u Tribunju. Bilo je tamo puno umjetnika različitih grana. Obožavam svoje djetinstvo, imao sam potpunu slobodu. Nadam se da će i Kiši Viti njezino djetinstvo ostati u lijepom sjećanju. Dragi su joj radovi više umjetnika, jako joj se sviđa Kožarić, Keser, Fontana, Kusama, Tinguely…
Kako je nastala prva “beštija”? Negdje sam pročitala da je upravo riječ o Veneciji, za koju se sjećam da je već jednom bila bestijarijska inspiracija prije 8 godina u Galeriji Kranjčar? Po čemu vam je Venecija toliko primamljiva? Postoji li još koji grad koji vam na sličan način otvara kreativne sokove?
Obožavam putovati, na putovanjima nastaju i moji putni crtački dnevnici. Ni jedan grad nije kao Venecija, obožavam Veneciju. Ne bih htio zvučati pretenciozno… nastao je i izronio taj moj ciklus upravo iz venecijanskog kanala, najprije kroz seriju crteža, a onda i na platnima velikog formata.
Koliko je pandemija utjecala na vaš rad, ili stil, je li se išta promijenilo po tome pitanju, s obzirom na to koliko je umjetnička i kulturna scena pogođena pandemijom?
Ako mislite na “lockdown”, nije mi se život puno izmijenio. Često sam zatvoren i volim biti sam sa sobom u ateljeu, ali ne smijem biti sebičan prema svojoj familiji pa nastojim izbalansirati svoj posao i boravak s njima. Jasno, ako izuzmemo ovaj aspekt koji je pandemija donijela, sve ostalo mi nije odgovaralo, falila su mi putovanja, izložbe, koncerti…
Koji su vam sljedeći projekti?
Nakon izložbe u Uraniji, svoje radove ću prikazati na izložbi u novoobnovljenom muzeju u Virovtici, ostatak vremena ću se baviti radom na novim slikama, a onda ću, kada dođe vrijeme za to, zaokružiti novi ciklus i prikazati to što je nastalo na nekoj od budućih izložbi.
