Kao novo ime na domaćoj sceni animiranog filma, svestrana umjetnica Kata Gugić istaknula se već sa svojim diplomskim radom, s kojim je ostvarila zamijećeni uspjeh na svjetskoj razini.
Naime, pripremajući diplomski rad na studiju animacije i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti, Kata je otkrila Ezopovu basnu “Dva pijetla i orao”, koja ju je instantno inspirirala da upravo tu priču pretvori u svoj završni projekt. Tako su se pijetlovi našli u glavnim ulogama njenog zabavnog i poučnog kratkometražnog animiranog filma “Cockpera”, koji je u posljednjih godinu dana uvršten na programe gotovo osamdeset međunarodnih festivala, uključujući i prestižni 43. Međunarodni festival kratkometražnog filma u Clermont-Ferrandu.
Također, film je prikazan i na cijenjenim regionalnim festivalima, kao što su Pula Film Festival, Tabor Film Festival (gdje je osvojio nagradu publike), slovenska Animateka, kao i na zagrebačkom Animafestu, festivalu koji je u njenom životu odigrao važnu ulogu.
Osim animacije, njena kreativna svestranost dotiče se i scenografije i kostimografije, budući da je diplomirala i modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, a sva područja interesa uspješno isprepliće kroz razne angažmane rada na animaciji, kostimima i scenografiji.
I dok nam je uspjeh film “Cockpera” bio inicijalni motiv za ovaj razgovor nezaobilazne teme bile su i svijet animacije, njeni umjetnički interesi, inspiracije i suradnje, a dotaknuli smo se i značaja koje za potpuno novo ime u svijetu filmskih profesionalaca imaju sudjelovanja na domaćim i međunarodnim festivalima.
Nedavno si se vratila iz Brusselsa, koji si posjetila kako bi sa svojim filmom “Cockpera” sudjelovala na cijenjenom međunarodnom Festivalu kratkog filma. Kakve dojmove si donijela kući?
Dojmovi su odlični, a festival je jako dobro organiziran. Moj film “Cockpera” je 2020. godine službeno krenuo na festivalsku turneju, no zbog pandemije nisam bila u mogućnosti putovati s njim. Jedva sam uspjela otići na nekoliko festivala i to mi je bilo lijepo iskustvo, no ovo mi je bio prvi veći međunarodni festival na kojem sam bila koji ujedno i nije samo za animirani film, tako da sam imala priliku upoznati i družiti se s redateljima igranog filma iz čitave Europe. Iskustvo je bilo izvrsno.
Film je zaista proputovao svijet, a u šali bih rekla, ispada da je i vidio svijeta više nego ti.
Da, film je putovao po internetu i po svijetu, ali nažalost nisam ga uspjela pratiti. Zato moram čim prije napraviti sljedeći film, da s njim proputujem svijet.
Da li ti je za neki od brojnih svjetskih i regionalnih festivala posebno drago što se film našao u selekciji njihovih programa?
Svakako mi je bilo drago što je ušao na naš Animafest, a posebno me razveselilo kada je film ušao na Festival animiranog filma u Ottawi, jer je to bilo taman kada smo krenuli u distribuciju te je to ujedno bilo i prvo veće svjetsko priznanje filma. To sam doživjela kao “priznanje izvana”.
Istaknula bih još i zasigurno najveći festival na kojem je film bio, a to je Međunarodni festival kratkometražnog filma u Clermont-Ferrandu, no kada je objavljena selekcija nisam baš bila svjesna toga. Tek kada su mi se počeli javljati ljudi i čestitati mi, postala sam uzbuđena i shvaćati kakva je to važnost. Tu sam baš imala zakašnjelu reakciju.
View this post on Instagram
Spomenula si u uvodnom razgovoru kako se vidiš kao ‘novo ime na sceni’. Koliko upravo ovakve prilike, prisustvovanja na festivalima, znači za novo ime i otvara neka nova vrata? Kako ti do doživljavaš?
Teško mi je tako nešto procijeniti, budući da sam propustila ovu godinu festivala. Jako je bitno ići na festivale, predstaviti svoj rad i upoznati profesionalce te se povezati s ljudima iz struke. Najveću priliku do sada, što se tiče tog povezivanja s ljudima, imala sam na Animafestu kod nas, u Zagrebu, budući da je to jako bitan festival u svijetu animacije. Tu sam imala priliku upoznati i družiti se, kako s velikim imenima iz struke, a tako i s novim imenima, scenom kojoj i sama pripadam.
Rekla bih da zbog toga imam nekakvu ideju kakvo je to iskustvo i što nosi, no s druge strane mislim da sam dosta propustila, jer nisam imala priliku i osobno predstavljati film te upoznati ljude. Naravno da je dobro za životopis imati film koji je imao dobar uspjeh što se tiče festivalskih selekcija, ali opet se vraćam na to da ću morati napraviti još jedan film uskoro, da ovaj put s njim uistinu i putujem.
Film “Cockpera” tvoj je diplomski rad, inspiriran je Ezopovom basnom “Dva pijetla i orao” te ima elemente opere. Kako se Ezop našao u čitavoj toj priči i što te navelo odabrati baš tu temu za svoj film, i još je oblikovati u operu?
Čim sam pročitala tu basnu, imala sam instant ideju da bi se mogla jako dobro iskoristiti za animirani film. Odrasla sam uz komedije i animaciju koja je vođena likovima, tako da sam u toj fazi kada sam radila svoj prvi konkretan film imala želju napraviti baš tako nešto – kreirati svoje likove, pokrenuti ih… To mi se uvijek činilo kao čarolija i sama vještina mi je bila čarobna, nešto što sam htjela savladati.
Kod same basne mi je bilo odlično što je jako kratka i ima izvrsnu poruku s kojom sam se mogla poistovijetiti, a istovremeno mi je dala mogućnost da odvedem priču u bilo kojem smjeru. Na operu sam se odlučila zato što sam radila na glazbenoj sceni i kazalištu, tako da sam odmah imala ideju kako povezati te likove sa scenom te kako taj njihov sukob napraviti kao nastup.
Inspiraciju sam tražila ciljano, u tom razdoblju sam razvijala nekoliko ideja za diplomski rad i s niti jednom nisam bila sasvim zadovoljna, a ova Ezopova basna je naletjela u trenutku kada sam generalno tražila ideju za film, rekla bih da me pronašla.
Kada smo u školi čitali te basne, uvijek smo u njoj tražili neku pouku. Koja pouku si ti prepoznala u ovoj odabranoj basni “Dva pijetla i orao” i nosi li i film “Cockpera”?
Basna se bavi pretjeranim osjećajem ponosa, a kako sam znala da ću raditi komediju, upravo ta emocija može biti jako komična; odlična je za neku satiru ili komediju. Istovremeno, povezala sam je s operom, jer je ta čitava forma grandiozna, tako da sam taj osjećaj mogla jako dobro prikazati u tom kontekstu.
Općenito, imalo mi je smisla to povezati i s kokošima, iz razloga što sam vjerovala da osim što je dobra poruka, zanimljivo je i gledati i doživjeti taj osjećaj prevelike važnosti i onda ga komparirati s prizemljenjem. U smislu, na kokoši se uvijek nekako gleda kao, uvjetno rečeno, glupe životinje, a to je uvijek zabavan kombo – glupost i pretjerani ponos.
View this post on Instagram
Završila si dva fakulteta, modni dizajn i animaciju, a te umjetnosti uspješno spajaš i u svom radu.
Modni dizajn sam završila na Tehničko-tehnološkom fakultetu, a s tim sam krenula jer me interesiralo kazalište, od čega ponajviše kazališni kostim, nisam bila toliko za fashion. Imala sam ljubav prema kazalištu, kao i jako dobru mentoricu Koraljku Kovač, koja me usmjeravala prema ilustraciji i puno mi je pomogla u razvoju likovnosti. U konačnici mi je dala i ohrabrenje dok sam još sramežljivo razmišljala o Akademiji. Tu je i scenografija, za koju nemam formalno obrazovanje, ali sam jako sretna što imam priliku učiti i raditi pod mentorstvom Marte Crnobrnje.
A animirani film kao takav sam zavoljela još kao mala, a zatim i kroz Animafest, gdje sam volontirala i tamo sam se prvi put susrela s nezavisnom i eksperimentalnom animacijom, što mi je bilo nešto skroz novo. Tu sam zapravo odmah znala da to želim, i zatim sam upisala animaciju na Likovnoj akademiji.
Na kraju ispada da uspjevam kombinirati i jedno i drugo i treće, jedno pomaže drugome, a isto tako je i međusobna inspiracija. Sada povremeno radim i na filmovima stop-animacije gdje izrađujem setove i kostime za animirane filmove, tako da sve mogu povezati.
Što ti je inače inspiracija i imaš li neke svoje uzore, u svakom obliku umjetnosti koje si sada spomenula?
Inspiracija je apsolutno sve, od nekakvih serija i filmova koje sam gledala kao mala do svega što gledam danas, a tu su još i kazalište i glazba, kao i promatranje ljudi, prostora i lokacija u svakodnevici. U posljednje vrijeme me, baš zbog proučavanja scenografija, sve više interesiraju prostori te njihova estetika i atmosfera.
Što se tiče uzora, rekla bih da je to nešto što je dosta fluidno, dolazi i odlazi, mijenja se, pa mi je zbog toga teško istaknuti nekoga.
Koji su to crtići, serije, animirani filmovi…kojih se sjećaš iz djetinjstva i koji su inspirirali tvoj današnji put?
Gledala sam puno televizije, imala sam satelitsku i to su bila moja popodneva svakog dana. Obožavala sam i Cartoon Network – Powerpuff Girls, Dexter, Cow & Chicken i takve stvari, a onda sam u nekom trenutku prešla na RTL 2, gdje sam gledala Sailor Moon, Dragon Ball, Digimone…
Međutim, sada kada sam napravila nekako puni krug, uviđam kako je na moj rad jako utjecala i hrtvatska animacija, koju sam kao mala upijala kroz crtiće kao što je Baltazar i slično.
Na čemu trenutno radiš?
Otkada sam diplomirala, radim kao freelancer. Radim na projektima kao animator, na kostimima i scenogafiji. Imam još neke nadolazeće projekte kojima se veselim da ću biti animator i spremam novi film, zbog čega sam jako uzbuđena. Bit će nešto drugačiji od mog diplomskog rada, to je sve što sada mogu reći.
Koje bi projekte istaknula u posljednjih nekoliko godina, na kojima si surađivala s drugima?
Budući da je scena animiranog filma dosta mala, normalna je stvar surađivati s kolegama iz tog kruga. Tako da, na primjer, moj prvi rad na animiranom filmu bio je izrada setova na “Ježevoj kućici” Eve Cvijanović, što je bilo prekrasno iskustvo i velika motivacija za daljnji rad. Istaknula bih i rad s Ivanom Bošnjak i Thomasom Johnsonom na filmu “Imbued Life”, a surađujemo sada i na njihovom novom filmu.
Baš sada u ovom periodu animiram i na filmu drage kolegice Matee Kovač, s kojom sam studirala i bit će to jako zanimljiv film animiran na papiru, što je nešto novo što prije nisam radila, budući da sam do sada uglavnom digitalno crtala.
Kako ti djeluje naša lokalna i regionalna scena animiranog filma, koje si i ti sada dio?
Koliko sam imala uvida do sada, rekla bih da je hrvatska scena jako dobra i da imamo kvalitetnih autora i filmova, kao i nekih novih mlađih imena koja se pojavljuju. S obzirom na mogućnosti financiranja, mislim da imamo dosta dobre filmove. Teško mi je reći za čitavu regiju, no čini mi se da Hrvatska ima jaču scenu iz razloga što ima i dužu tradiciju.
U kom smjeru bi se voljela dalje razvijati u svijetu animacije, ali i navedenih umjetnosti koje te interesiraju?
Htjela bih napraviti dobar film, s kojim ću biti zadovoljnija nego s ovim (smijeh). “Cockpera” ima dijelove s kojima sam jako zadovoljna, ali ima i onih s kojima jako nisam zadovoljna, tako da bih voljela napraviti film koji ću u cijelosti moći odgledati i reći “e to je to”. Tako da, zasada sam fokusirana na taj svoj sljedeći rad.
Vezano za tu temu i osvrta na svoj rad, kakvo ti je bilo iskustvo gledati svoj prvi film, prvi put uživo pred publikom?
Bez obzira na moj današnji pogled na taj film, bilo mi je lijepo proći to prvo prikazivanje i nervozu te samu činjenicu da prvi put na taj način dijelim nešto u što sam uložila mjesece propitkivanja i cjepidlačenja pred kompjuterom. Bilo je to dobro iskustvo i mislim da će svaki put biti lakše – barem se nadam.
View this post on Instagram
Koji su ti do sada bili najveći izazovi u tvom radu?
Svaki korak u kreiranju nečega po prvi put bio je svojevrsni izazov, jer do tada nisam imala to iskustvo. U stvaranju filma “Cockpera” rekla bih da mi je najjednostavniji bio dizajn likova, jer sam ranije već crtala, ali animacija, pisanje scenarija, rad s glazbenicima…sve su to bili izazovi, no onaj najveći je definitivno bio potruditi se najviše što mogu i zatim to predstaviti na van, izložiti se. Suočavanje s činjenicom da to sada može komentirati bilo tko, prihvatiti to, ali i uvidjeti sliku gdje si trenutno i gdje želiš biti.
Kada bi radila popis najdražih animiranih filmova, koji naslovi bi se našli na njemu?
Teško pitanje… Ovako na prvu, bio bi to “Asparagus” Suzan Pitt, koji je odličan, Gašparovićeva “Satiemania” mi je super, Bourekova “Mačka” mi je jako dragi film…Spomenula bih i „My Baby Left Me“ Milorada Krstića i „Flat Dog Town“ Maxa Anderssona. Posebno mjesto ima i „Bobby Yeah“ Roberta Morgana.
Postoji li neki rad, iz bilo koje sfere umjetnosti kojom se baviš, da te na prvu ostavio bez teksta, a isto čini i danas?
Pada mi na pamet animirani dokumentarac “Just A Guy” autorice Shoko Hare, koji je vizualno i scenaristički napravljen briljantno te priča o serijskom ubojici i silovatelju Richardu Ramirezu, odnosno o njegovim obožavateljicama. Gledala sam ga na Animafestu, a zatim i nedavno na Flipbook Flim Festivalu u Skopju gdje sam bila u žiriju, te me i dalje ostavlja bez teksta.
Sada kada si spomenula da si bila dio festivalskog žirija; kakvo ti je bilo to iskustvo ocjenjivanja tuđih radova?
Svakako zanimljivo, ali rekla bih i da ne baš jednostavno. Doduše, ovo sam se po prvi put našla u ulozi članice žirija i bilo mi je vrlo ugodno. Dosta sam se dobro slagala s drugo dvoje članova žirija, tako da je sam proces ocjenjivanja išao glatko. Čula sam priče drugih da se znaju dogoditi duge rasprave, i različite neugodnosti, no mi to nismo imali, stvarno smo se dobro razumjeli. Definitivno mi je bilo zanimljivo i iz tog kuta sudjelovati u festivalu.
Razgovor bih privela kraju kratkim osvrtom na ono što si već spomenula, da radiš na novom filmu. Imaš li već okvirnu viziju kada bi mogao biti objavljen?
Jako mi je teško odrediti neki datum objave filma, budući da je sve u vrlo ranoj fazi. Ono što znam je da ne bih htjela razvući tu produkciju i da traje predugo, ali istovremeno ne bih htjela niti brzati. Ono što želim je da budem zadovoljna s finalnim rezultatom.
Fotografije: Maja Rašić
