Glazbeni duo Side Project, koji čine Anja Papa i Luka Vidović, veliko je osvježenje na domaćoj glazbenoj sceni. Iza sebe već imaju dva albuma kojim su oduševili publiku i kritiku pa tako i nas. Niste se još upoznali s njima? Taj veliki glazbeni propust ispravljamo.
Prvi put sam ih upoznala jednog tmurnog, prohladnog dana. Sivog, kao da je bio iskočio iz same definicije duboke kalendarske jeseni. Ja sam nad vremenskim okolnostima očajavala no, njih dvoje, Anja i Luka, samozatajni i na prvi dojam dječje plahi, u crnom od glave do pete, nekako su se savršeno uklapali u tu sjetnu, jesensku scenografiju. Imali su tada svega dvadesetak godina i jedan album iza sebe. Publika ih je tek počela otkrivati, o njihovom se “projektu sa strane” počelo šuškati, i on im je polako postajao draži od fakultetskih smjerova koje su odabrali. Anja portugalski i povijest umjetnosti, a Luka švedski i engleski. Danas ime njihova benda znaju svi oni koji iole prate domaću glazbenu scenu. Iza sebe imaju samostalno izdana dva albuma, gomilu odrađenih intervjua, još toliko sjajnih kritika i nešto koncerata. Privatno su nešto blaži u stavu i estetici, nešto odrasliji u odnosu na ono naše prvo, jesensko upoznavanje, no još snažniji, mračniji, pročišćeniji i samouvjereniji u Side Projectu, svom bendu.
IZ STUDENTSKE SOBE DO POZORNICE
A kako je sve počelo? Pa, u skladu s imenom benda. Znali su se iz viđenja, jednom su se slučajno našli u istom društvu, Luka je izvadio gitaru, a Anja se pridružila. Dogodio se klik, što vokalni, što onaj afiniteta, i počeli su padati prvi coveri. Nije trebalo čekati dugo, i došle su prve autorske pjesme u kojima je Anjino i Lukino glazbeno obrazovanje svakako pomoglo. Oboje su, naime, završili osnovnu glazbenu školu, Luka klavir, a Anja flautu. Projekt “sa strane” je polako, ali sigurno postajao glavni projekt, a Luka i Anja su, na radost slušnih organa svoje sve brojnije publike, počeli intenzivnije stvarati u Lukinom improviziranom kućnom studiju. Godine 2015. na red je došao prvi album, “Things Which No One Else Should Know About”, koji su Anja i Luka napisali, producirali i samostalno izdali. Njihovi tekstovi isključivo su na engleskom jeziku, duboki, minimalistički zvuk u kombinaciji s elektronikom i bez kompromisa kad je riječ o glazbi koju žele proizvesti rezultirali su redom pozitivnim reakcijama i nizom sintagmi koje su u nekom dijelu uključivale “svjetski zvuk”. Doista, slušajući Side Project, jednostavno je nevjerojatno pomisliti kako je riječ o hrvatskom glazbenom proizvodu nastalom uz nešto opreme, u studentskoj sobi, između fakultetskih obveza. Ne znajući baš ništa o njegovim autorima i zemljopisnim im koordinatama, Side Project bismo na prvo slušanje mogli zamisliti na pozornici nekog velikog britanskog glazbenog festivala, u sumrak, dok ispred njih u gumenim čizmama gaca gomila fanova. A taj im se dojam, vjerujemo, sviđa. “Glazba nam je outlet za emocije i mislimo da bi nam bilo dosta teže nositi se sa stvarima kroz život kad ne bismo imali glazbu. Oboje dosta na materijalima radimo samostalno, ali kad se nađemo i radimo zajedno, to je više druženje nego rad, pa se u neku ruku svaki put nakon što završimo pjesmu opet zbližimo. Osim toga, bitno nam je unijeti što više emocije kako bi se slušatelji mogli povezati. Stvarajući glazbu, u 99 posto slučajeva osjećamo se jako dobro. Najljepše je kad satima radiš na nečemu, i onda kada budeš blizu kraja i vidiš okvirno što si napravio, osjećaš se jako ispunjeno.”
MRAČNE TEME I DESTIGMATIZACIJE
Nakon prvijenca “Things Which No One Else Should Know About”, u prosincu 2017. stigao je i drugi album Side Projecta, “Lonely Boys”. Ponovno snimljen u Lukinom stanu, opet bez imalo pomoći izdavača, no sada s većom bazom fanova koji su ga nestrpljivo iščekivali i pohvalama kritičara spremnima da im ispadnu iz pera. “Razvili smo se kad je riječ o produkciji i s vremenom smo, naravno, napredovali. Nekako se sigurnije osjećamo s novim materijalom, draži nam je od starog jer smo nekako došli bliže zvuku koji smo i prije htjeli dobiti, ali jednostavno nismo znali kako. Stil koji smo htjeli oformiti još na prvom albumu napokon smo mogli i ostvariti i pokazati drugima. Pisanje i stvaranje pjesama je dolazilo prirodnije, svaka pjesma je jako intimna i uz cijeli album smo se puno više vezali stvarajući ga. Najviše smo pisali o prekidima veza. Što prijateljskih, što ljubavnih. Tematika je dosta mračna s obzirom na to da je bilo poprilično stresno prolaziti kroz takve stvari. Također smo odlučili pisati o mentalnim problemima s obzirom na to da je mentalno zdravlje iz nekog razloga još uvijek tabu tema. Mislimo da je ovaj način približavanja istog široj publici dosta dobar način da se takve teme destigmatiziraju. To je vrlo bitno jer znamo i sami koliko su te stvari rasprostranjene, a ljudima je često vrlo teško otvoriti se, zato što se susreću s osuđivanjem drugih ljudi. Mi im samo želimo poručiti da nisu sami.”
MALIM KORACIMA
Kad je riječ o zvuku Side Projecta, drugi je album, kažu autori, donio napredak na području produkcije i miksanja. Više je elektro, mrvicu je prljaviji, mračniji i plesniji od prvog, no ono što je ostalo nepromijenjeno jest Anjin i Lukin stav glede izdavača. On im, barem u Hrvatskoj, ne treba, no ono do čega itekako drže jest vizualni identitet, zbog čega su genijalne suradnje ostvarili s redateljem Filipom Filkovićem u vidu glazbenih spotova, ali i suradnje na redateljevom filmu “The Last Well” za koji je Side Project potpisao glazbu, a tu je i ona nezaobilaz a, s modnim dvojcem Coded Edge. “Lako je biti inspiriran kad smo navikli pisati o vlastitim životnim situacijama i iskustvima. Toliko toga nam se konstantno događa da nam trenutačno ne bi bio problem napisati pjesmu o odlasku u pekarnicu. Također, okruženi smo prekrasnim ljudima, pa čak i kad nemamo inspiracije, imamo nekoga tko nas motivira i gura dalje. Naravno, i sami sebe guramo do krajnjih granica i motiviramo jedno drugo na to da učinimo još jedan korak dalje. Najvažnija stvar koju smo naučili tijekom svoje karijere jest ne odustati. Glazbena industrija je teška općenito, a pogotovo kod nas u Hrvatskoj. Međutim, mi smo dovoljno zaljubljeni u glazbu da smo uspjeli ne odustati unatoč svim nedostacima na domaćoj glazbenoj sceni. Teško je gledati što većina hrvatske publike smatra uzbudljivim, pogotovo ako se radi o pjesmuljcima za koje je vrlo očito da nije uloženo ni djelić truda koji ulaže underground scena. Lako je izgubiti motivaciju jer alternativni izvođači rijetko budu primijećeni i nagrađeni za svoj trud. Čak i na underground sceni postoji zvuk koji publika preferira pa treba biti oprezan, ovisno o tome koju vrstu glazbe želite izvoditi, da se ne dogodi da izgubite volju. Ne možemo reći da je lako, jer nije. Ali opet, onda se dogode stvari zbog kojih znate da je vrijedno i vremena i truda, ali i svega lošega.”
I dok se Luka i Anja pripremaju za promociju novog albuma, priželjkuju više nastupa i još više ljudi koji će osjetiti ono što stvaraju, dok svoj talent i nepresušnu kreativu šire i na neke nove zanimljive glazbene projekte te stvaraju “neke druge side project”, jedino što mi želimo jest da doista nikada ne odustanu od glazbe. Koliko god glazbena industrija bila teška.
