Moram priznati da mi je bilo mučno čitati komentare svih vrlih gospoda, gospođa, urednika, urednica, novinara, novinarki, glazbenika, glumaca i inih veličina i akademika na jedan promašeni post jedne dvadesetogodišnjakinje
Sve što sam osjećala je bilo susramlje. Apeliranje da se uništi influencing scena, prosipanje pameti o “profesionalizmu u prodaji”, nazivanje dvadesetogodišnjakinje pogrdnim imenima, protjerivanje iz grada… Ukratko, bullying jedne djevojčice ili djevojke, kako vam drago, u javnom prostoru. Sram vas bilo! Vi niste griješili s dvadeset?
Prije svega, ima gorih stvari na svijetu od influencera. Na primjer, zlostavljanje među mladima, ili kontinuirano maltretiranje i teroriziranje naroda raznim aferama od strane stranaka na vlasti. Osim toga, u tom svijetu ima i onih koji rade kvalitetno, vrijedno i zaista “influencaju”. Ima žita i kukolja, baš kao i u svakom poslu. Zato mi je ovo lamentiranje o influencingu, huškačka retorika i šikaniranje influencera, bez preuzimanja odgovornosti, potpuno degutantno.
Svaki fenomen i svaki trend, nije se rodio iz vakuuma, već je reakcija na stanje društva, koje se gradilo puno prije. Zašto se djeca i mladi toliko posvećuju društvenim mrežama, skupljaju brojke, nadajući se tituli influencera koja danas ima veću snagu od doktora, profesora i znanstvenika? Jer im mi, stariji, “pametniji”, “mudriji”, nismo pokazali nikakav bolji put.
MI im nismo pripremili svijet u kojem se cijeni znanje, znanost, dobrota, iskustvo, trud i rad.
MI nismo stavili epitete kul, uspješno, cijenjeno, ispred požrtvovnosti doktora, predanosti znanstvenika ili trudu učitelja. Već smo ih stavili, i prije društvenih mreža, ispred svijeta realityja, zvijezdi bez pokrića – svakim svojim klikom, svakim kupljenim primjerkom novina jer je na naslovnici vrištao trač o Paris Hilton, svakim neodlaskom na umjetničko događanje ili u kazalište, gdje smo kao alternativu odabrali ostati doma i “baciti oko” na Big Brother. Pomalo smo kreirali jedan iskrivljeni svijet koji je u njihovoj generaciji dobio steroidni oblik.
MI se nismo potrudili osigurati im bolji svijet od ovog, skrivajući se iza svojih ekrana, veliki Facebook ratnici.
MI smo izabrali čak i u ovom trenutku, kada jedna mlada osoba napravi grešku, odgovoriti s uvredama, psovkama, užasnim i groznim i odvratnim diskursom, nekonstruktivnim pametovanjem “Trebaju se naučiti komunikaciji, poslu…”, trebaju ovo, ono.
MI smo tu da im pokažemo a ne da se iščuđavamo što su trebali. Nismo MI vs. ONI. Tu smo da ih vodimo i da im objasnimo. Čini se da nismo uspjeli, a po komentarima velikih boraca za pravdu, jasno je zašto.
Vi ste s dvadeset znali što je život i kako svijet funkcionira? Iz svog iskustva bih rekla da je većina nas pokušala pronaći svoje mjesto u svijetu kako smo znali i umjeli, s nadom da će nas svijet validirati.
Činjenica je da smo dopustili da ode predaleko i da se ta validacija danas traži u digitalnom, u mnogočemu opasnijem svijetu. Nemamo se pravo ljutiti i kritizirati, to je naš propust i naša odgovornost. Ne uči se iz teorije, uči se iz prakse, iz primjera kojeg gledamo.
Djeca u društvu, ali i samo društvo, ogledalo je nas samih. Ako nam se ne sviđa što vidimo, bilo da je to influencing ili sutra neki deseti trend ili fenomen, prvo dobro pogledajmo prema sebi i što smo mi mogli napraviti da to spriječimo, napnimo te moždane vijuge, osmislimo konstruktivni komentar koji sadrži 0% liječenja vlastitih frustracija preko leđa mladih, a onda se uhvatimo tastature.
