Je li smijeh uistinu najbolji lijek? Može li se ostati pozitivan u neizvjesnim situacijama poput ovih? Imaju li Hrvati uopće šansu koristiti optimizam kao oružje s obzirom na našu reputaciju? Pitali smo jedine relevantne sugovornike na tom polju: agente humora koji dolaze u obliku stand up komičara i ujedno saznali malo više o našoj stand up sceni
U vrijeme kad se gotovo svi slažemo da se čini kako živimo u najgorem mogućem trash filmu u kojem bi i najveći ljubitelji ovog žanra mogli reći: “Dobro, ajde, ovo je stvarno pretjerano”, pokušavamo se zajednički boriti kako bismo što brže i lakše ovu noćnu moru stavili iza sebe. U ovim teškim vremenima možda najviše pomaže staronarodni lijek – smijeh, barem ako je suditi po količini novonastalih memeova na temu karantene, profila na Instagramu kao što je @quentin.quarantino ili TikTok plesnih izazova koje odrađuju čak i liječnici nakon tko-zna-koliko-satne smjene. Moramo se smijati, ako ništa barem da nakratko bude sve pozitivnije iako se svi trudimo biti što manje (COVID 19) pozitivni.
U početku bijaše… humor
S obzirom na činjenicu da postoji oduvijek, zašto je smijeh, a samim time i humor, tako važan, a tako premalo istražen? Čak je i bebama jedan od prvih načina interakcije s okolinom upravo smijeh. Brojni znanstvenici slažu se kako se smisao za humor kod čovjeka smatra imunološkim sustavom mozga – on štiti naš mozak od negativnosti, depresija. Smijeh utječe na izbor knjiga koje čitamo, filmova koje gledamo pa čak i na izbor ljudi s kojima ulazimo u odnose, bilo prijateljske, poslovne, ljubavničke… Nedvojbeno je da humor ima brojne pozitivne aspekte – duhoviti ljudi su privlačniji, poželjniji u društvu, humorom se jednostavnije rješavaju neugodne situacije. Opet, s druge strane, neuspjele šale mogu imati teške posljedice, od narušenih privatnih odnosa do višemilijunskih poslovnih gubitaka (kao što može uzrokovati loša reklama gdje šala zapravo postane uvreda). No, glavno pitanje možda je – koje su to komponente savršene šale, tko odlučuje što će nekome biti smiješno? Je li to nešto univerzalno ili ipak nije? I dok se znanstvena istraživanja o humoru u većini ne mogu složiti, u jednome se svakako slažu – uvijek je bitno kome se šala priča/prema kome je humoristična situacija upućena.
S obzirom na navedeno, odlučili smo se malo pozabaviti te istražiti humor u Hrvata. Znamo da je oduvijek često postavljano pitanje (posebice ako se uspoređujemo s istočnim susjedima) – imamo li uopće smisla za humor? Znamo li se smijati na svoj račun? Koje su teme kojima se prosječni Hrvat nikad ne smije (ili se ne bi smio smijati ako se neke pita)?
Kako bismo pokušali dobiti odgovore na postavljeno, tko je bolji sugovornik od pojedinaca kojima upravo humor daje kruh u ruke – doajenka hrvatske komičarske scene, Marina Orsag, njezini kolege iz stand up comedy cluba “Studio Smijeha”, Miranda Lončar i Hrvoje Krmelić, te predstavnici ekipe projekta pod nazivom “Lajnap” – Goran Vugrinec Goc i Hrvoje Kozačinski Koza.
Konačno prostor gdje se može doći ponajprije smijati
Aktivna hrvatska stand up scena postoji već 15-ak godina. Upravo je toliko godina karijere Marina Orsag nedavno proslavila. “Imala sam priliku živjeti u Americi godinu dana pa sam tamo otkrila stand up kao izvođačku disciplinu. Kada sam se vratila u Hrvatsku, naravno, ničeg takvog nije bilo dok Slavica Knežević i Marko Torjanac nisu pokrenuli glumačke stand up radionice. Nakon prvog nastupa, znala sam da je to ono što želim raditi u životu i postavila sam si sedam jasnih ciljeva. Jedan od ciljeva je definitivno bilo i otvaranje prvog comedy kluba u Hrvatskoj, a jedna od najvećih motivacija stvaranje povijesti.” I doista, stvorila je povijest pokrenuvši “Studio Smijeha” kao prvi hrvatski i regionalni stand up comedy club. Iako Marina smatra da prilikom otvaranja “Studija Smijeha” nije bilo većih problema te da je hrvatska umjetnička scena vapila za nečim takvim, problema ipak ima, pogotovo u današnje vrijeme kad je “Studio Smijeha” zbog razornog potresa ostao bez prostora:
“Činjenica jest da ne možemo dobiti prostor od grada ili države sve dok ne dobijemo status umjetnika ili barem da stand up bude priznat kao dio kulture u Hrvatskoj”, što je nevjerojatna činjenica ako uzmemo u obzir da taj isti klub godišnje odrađuje oko 550 predstava i što zanimanje za ovakav vid razonode svakim danom sve više raste. A i, budimo realni, doista nam je potreban, posebno u ovo današnje neizvjesno doba.
Klub okuplja doista šaroliko društvo komičara, a princip kojim se vode u “Studiju” je – ako je nešto duhovito i prolazi kod publike, a nije plagirano, nego je autorsko djelo, to je to. “Iako imam uzore u komičarima kao što su Robin Williams i Bill Hicks, trudimo se inzistirati na originalnosti. Ono što je posebnost naših komičara jest uvjet da svaki mjesec imaju barem 15 minuta novog materijala, što se ne radi nigdje drugdje u svijetu. Uz to nam je važna i odgovornost prema publici u smislu osjetljivih tema i šala. Smatram kako je humor u Hrvata kao i u svih drugih naroda.”
“Tabua nema ako znaš temu upakirati kako treba i izvesti je na duhoviti način, ali opet nekome neke teme ne odgovaraju, no to nije generalno, nego pojedinačno. Nećeš pozvati gospođe koje su velike vjernice na stand up show “7 smrtnih grijeha” jer je očito da neće dočekati ni kraj prvih 10 minuta showa. Svi se ljudi smiju na iste stvari, samo ćeš se prilagoditi pa im nećeš pričati o stvarima koje ne znaju ili nemaju iskustva s tim. Recimo, nećeš pričati u Amsterdamu o Bandiću jer nemaju pojma za njega, ali isto tako nećeš ni pričati o Coffee shopovima i Crvenoj četvrti jer im je toga već preko glave.”
Humor – oružje za bolje sutra
Marina smatra kako nema neke “čarobne formule” za nasmijati ljude, nego je bitno biti što raznovrsniji komičar i “imati tu neku kost u sebi za biti duhovit”. Doduše, brojna istraživanja navode kako se humor i reakcije na humor povezuju s povećanom razinom inteligencije, posebice ljubav prema crnom humoru. Zato, ako se jedva suzdržavate da ne puknete od smijeha na nešto neukusno, ozbiljno ili groteskno, ne morate. Ne samo da najvjerojatnije imate viši kvocijent inteligencije, nego ste vjerojatno i znatno manje agresivna i konfliktna osoba.Tako je barem utvrdio bečki psiholog Willinger promatrajući reakcije tri skupine ljudi formirane na temelju slične razine inteligencije te stupnju agresivnosti na temelju upitnika koje su ispunjavale. Rezultati su otkrili kako su se na animirani film prepun crnog humora smijali upravo oni najviše razine inteligencije i najmanje razine agresivnosti. Takve odlike pokazuje i Marina, kao otvorena gay žena u svijetu komedije koja koristi humor da bi svijet bio jedno ljepše mjesto i ljudi povezaniji:
“Humor je doista jako oružje, njime možeš mijenjati svijest ljudi i izazivati promjene. Jednom prilikom nastupala sam u Zaboku, neposredno prije referenduma kojim se odlučivalo o Ustavnoj definiciji braka kao zajednice isključivo muškarca i žene. Nakon nastupa, javio mi se neki mladić i rekao je da nije planirao izlaziti na referendum na kojem bi ionako zaokružio da, međutim, moj nastup ga je ponukao da ipak izađe na referendum i zaokruži protiv.
Ili recimo, zahvaljujući predstavi pod nazivom “Kaj-bre”, koja se temelji na međusobnom podbadanju Srba i Hrvata, mogu reći da smo uspjeli srušiti podosta barijera u načinu na koji se doživljavaju Hrvati i Srbi međusobno, nakon rata. Održali smo turneju po cijeloj Hrvatskoj i Srbiji, i svi su govorili: ‘Ne možete vi to!’ Primjer rezultata – nakon nastupa u Nišu, srpski dio publike nas grli i kune se da više neće zajebavat Hrvate, nego ih ljubiti! Toliku moć ima humor.” Iako bi se u Hrvatskoj moglo smatrati drukčije, činjenica da je gay nije joj otežavala rast karijere koliko je to činila činjenica da je žena: “Kad ja nešto kažem, ne prolazi, dok muškarci mogu reći što god žele. Znalo se često dogoditi da imam zadatak najaviti kolegu i da me, koliko god koristila svoj najbolji materijal, pretežito muška publika ignorira i zabavlja žene za stolom, a tek se fokusiraju na pozornicu kad na nju stane muškarac. Što se tiče činjenice da sam gay, zapravo je velik broj komičarki u svijetu gay – Ellen Degeneres, Wanda Sykes, Martina Ipša, Ana Zlatanović”
“Jednom je prilikom kolegica Jelena Radanović izjavila znači li to kako mora postati gay da bi se bavila stand up komedijom (čime se i bavi), na što joj je Martina Ipša odgovorila da ne mora, ali ako želi biti DOBRA stand up komičarka, onda da. (smijeh)” Miranda Lončar iz “Studija Smijeha” također često u svojim nastupima priča o tome kako je biti žena i još k tome Hercegovka: “Ljudi vole tematiziranje stereotipa. Nastojim – koliko god je to moguće – ne potvrđivati nego razotkrivati uvriježene stereotipe.”
“Ipak, ponekad se prepustim i jednostavno publici dam primitivnog Hercegovca i histeričnu ženu jer tada je smijeh najjači i komičarka u meni dođe na svoje, na opće zgražanje liberalne feministkinje – također mene. Kvocijent inteligencije, stupanj obrazovanja, kulturne prakse jako utječu na tip humora u kojem se osoba prepoznaje. Humorom, kao valjda i većinom izražajnih formi, vlada klasni sustav, tako da po mom mišljenju razlike jesu goleme, ali čini mi se da nije riječ toliko o regionalnim ili nacionalnim razlikama, nego o tome kakva je netko osoba”, odgovara na pitanje smiju li se svugdje ljudi istim stvarima.
S druge strane, Hrvoje Krmelić ne libi se istaknuti koji dijelovi Hrvatske se “više smiju”: “U Istri, Zagrebu ili Varaždinu su nevjerojatni. Kod njih nema tabua nimalo. U nekim drugim dijelovima je malo ipak teže, ali opet samo ako je neki vanjski nastup u sklopu nekog eventa.
Kad dođeš na bilo koje mjesto u Hrvatskoj i imaš nastup u zatvorenom, na taj stand up će doći ljudi koji vole stand up, a ne netko tko ni ne zna što je to i planira se uvrijediti. Većinom su to već ljudi otvorenog uma spremni za smijeh. Zaključak – tabua ima, ali treba ih razbiti baš tako da pričaš o onome što je tabu. Ja recimo često koristim fore na temu toga da sam gay. “Outan” sam od prvog trena kad sam stao na pozornicu “Studija Smijeha” i nikad nisam zažalio ili se pokušao praviti da sam nešto što nisam. Pričam o tome što je meni bitno i imam neku svoju “misiju” s tim. Reakcije ljudi su odlične. Baš zato što nitko za mene ne bi rekao da sam gay, imam taj mali šok-efekt, a onda se u nastavku straight frajeri mogu poistovjetiti sa mnom jer se ponašam “normalno” (kako oni to zovu) i kuže da ja imam jednake probleme u vezama ili dejtovima kao oni sa ženama.”
“S druge strane, žene vole gay frajere tak da njih nije teško dobit na svoju stranu. Najviše volim kad netko nakon nastupa dođe do mene da me pita jesam li gay samo za nastup. (smijeh)” Hrvoje obožava stand up i kao najbolji dio komičarske karijere ističe kako je “predivno vidjeti ljude koji te pažljivo slušaju i zainteresirani su za tvoje ideje i priče, a onda im ti vratiš tu pažnju humorom. Nasmijati pet osoba ili 500 je nevjerojatan osjećaj, čak postane i opsesija. Sad, nažalost, trenutačno nitko ne nastupa, ali siguran sam da se osjećaju kao i ja, tj. da bi dali sve za 5 minuta za mikrofonom. Ovo je ono što želim raditi, ovo je ono što volim raditi. Ne sjećam se ničega što me u životu ovoliko veselilo i frustriralo i živciralo i nije mi dalo mira. Pripreme za nastup su uglavnom nervoza i ponavljanje svega bezbroj puta. Kriza identiteta! Kaj meni ovo treba u životu? Ne znaš tekst! Osramotit ćeš se! I onda izađeš van, odradiš prvu, dobiješ dobar feedback i onda je lakše i uživaš.”
Posao – komičari bujanje stand up comedy scene
Uz Marinu i društvo, druga jaka struja stand up komedije u Hrvata su dečki iz “Lajnapa” koji su i sami nekoć bili dio “Studija Smijeha”: “Došlo je do trenutka u kojem sam osjetio da je za daljnji napredak potrebna promjena okoline. Nakon toliko godina u “Studiju”, nastupi su se pretvorili u rutinu i preplavio me osjećaj svojevrsne stagnacije. Želio sam više i znao sam da je vrijeme da pokušam nešto novo, nešto drukčije. Slično su razmišljali i kolege Aleks, Tomislav i Vlatko, s kojima sam pokrenuo “Lajnap Comedy” kolektiv. Bilo je teško na početku, kao što uvijek biva sa startupovima, ali nas je zajednička vizija gurala dalje”, prisjeća se Goran Vugrinec početaka. Ne čudi što inzistira na visokoj razini profesionalnosti i ne želi da publika osjeti ako se tog jutra dignuo na lijevu nogu jer je ovo nešto s čim se dugo želio baviti:
“Još sam bio klinac kad mi je prijatelj predstavio Eddie Izzarda. Bio je to moj prvi susret sa stand upom. Dok su drugi frendovi govorili da žele otići na stand up show i biti nasmijani, meni je u glavi bilo – želim biti taj koji nasmijava. Nikad prije nisam razmišljao o tome, no tada se rodila ideja koja se manifestirala u životni poziv.”
S obzirom na to da je Goran odlučio napustiti svoj klasičan posao “od 9 do 5” i potpuno se posvetiti stand upu, zanimalo nas je može li se od stand upa u Hrvatskoj živjeti. “Stand up je mlada disciplina u Hrvatskoj koja se tek sada profilira kao još jedan oblik alternativne zabave i kulture. Ljudi i dalje stand up percipiraju kao hobi te je vrlo često pitanje može li se živjeti od toga. Štoviše, teško je objasniti da se bavim isključivo time, a još je teže ljudima shvatiti da sam dao otkaz na “pravom poslu” kako bih se u potpunosti posvetio nastupima. Mislim da je spomenuta percepcija ljudi zapravo posljedice hrvatske prošlosti, socijalizma i tadašnjih vrijednosti, gdje je stalan posao, uz kredit i obitelj, bio kamen temeljac definiranog i društveno korisnog građanina. Vremena se mijenjaju i freelanceri, odnosno, slobodne djelatnosti tek sada probijaju okvire ustaljenih definicija.”
Na pitanje kako smišljaju fore, Goran za sebe kaže kako ima blagoslov da ima ovaj mozak koji se voli igrati s novim idejama te se u pisanju fora najčešće prepusti struji svijesti. “Moram biti iskren i reći da zapravo najveći dio fore razvijem pred publikom. Ideja je tu, no teško je točno znati koji će dio materijala i kad biti duhovit. Kako najbolje funkcioniram pod pritiskom, a možete zamisliti pritisak na pozornici pod reflektorima i publikom, na nastupu moj mozak radi na 200 posto i uz već pripremljeni materijal dodatni duhoviti elementi stvaraju se poput vatrometa.Najbolje od svega je to što su upravo ti trenuci improvizacije najduhovitiji i često postanu srž fore. Zašto? Jer su najiskreniji, a publika voli iskrenost. Kako drukčije biti iskren, nego pričati o svojem iskustvu? Nikad mi se nije dogodilo da se netko uvrijedio jer sam u njemu našao inspiraciju za foru. Realno, da moram ljudima oko sebe isplatiti tantijeme za inspiraciju za materijal, imao bih vrlo bogatu obitelj i prijatelje. :D.” Tomislav inspiraciju uzima “iz životnog iskustva, svojih opservacija i pogleda na određene aspekte društva koje nekako uobličim u humoristične stavove i kritike kroz svakodnevni razgovor s ekipom iz “Lajnapa”, prijateljima i, na njezinu žalost, sa ženom. No, ako se ona nasmije, umjesto da zakoluta očima, znam da imam nešto dobro za stage.”
Čemu se (ne) smiju Hrvati?
Ako se pita dečke iz “Lajnapa”, slažu se da su u Hrvatskoj ( a i šire) najveće tabu teme religija i nacionalnost, no, dok Goran nije imao demonstrativnih odlaženja publika s nastupa, Tomislav ima takvih iskustava: “Dogodilo mi se dva puta do sada da je ukupno četvero ljudi demonstrativno izašlo s mog nastupa kad sam rekao da ljudima koji mucaju nije lako biti javni govornik. Da je Isus mucao, ne bi nikad bio popularan.” Što se tiče šala koje više-manje pale kod publike, tu se ne slažu. Goran ističe:
“Ne postoji šala koja uvijek prolazi. Kao i u životu, ne postoji sigurna oklada. To je i element koji me najviše uzbuđuje u stand upu. Uvijek moraš biti spreman na fejl, imati asa u rukavu jer publika to ne smije doživjeti lošu foru. Naravno, postoje teme koje publika lakše prihvaća poput muško-ženskih odnosa (sex sales), ali osobno mi to nije izazov.”
“Više volim fore na temu svakodnevice jer uspijem nasmijati publiku detaljima koje nisu ni primijetili u životnoj rutini, a odmah se poistovjete. Mi Hrvati smo čudni što se humora tiče. Volimo se smijati, no zna se dogoditi da budemo u grču. Kao da se bojimo da će nas netko prozvati jer se smijemo na ovo ili ono. Šale na tuđi račun odlično primamo, no kad je riječ o komentaru na nas, znamo se malo ukočiti. Kako smo kolege i ja prošli cijelu Hrvatsku, i dobar dio regije, mogu reći da je kontinentalni dio zemlje puno opušteniji od južnih krajeva gdje su tradicionalne vrijednost puno snažnije ustoličene.” Tomislav pak smatra: “Univerzalno dobro prolaze propali pohodi iz mog ljubavnog života. Čak i crni humor prolazi dobro, kad se najavi unaprijed i kad se publika pripremi.”
I za kraj, dok Tomislav ističe kako kratke fore nisu njegova specijalnost, Goran je imao razumijevanja za najgore pitanje koje možeš postaviti komičaru, a to je da nam ispriča neku kratku foru: “Najdraže su mi zapravo “fore za mene”, one u kojima mi nije toliko važno hoće li je publika maksimalno doživjeti, nego da ja uživam u njoj. Npr., imamo premijera koji laže. Neki dan je premijer rekao da će naši računi za struju skočiti za 20 kuna. Dođem doma, dam računu 20 kuna i on nije skočio.”
Ne zaboravite…
Smijeh kao lijek možda nema snagu penicilina ili, recimo, cjepiva protiv koronavirusa, ali je, srećom, zarazniji od bilo kojeg virusa. Neki znanstvenici smatraju da podiže imunološki sustav, smanjuje razinu stresa u nama te da čak troši kalorije (ovo je zasigurno nakon karantene dobrodošlo). No, na stranu znanstveno dokazani beneficiji – kad se smijemo, jednostavno je sve bolje, pozitivnije (na onaj dobar način). I nekako se čini lakše i ljepše. Nemojte zaboraviti – optimizam, smijeh i topla riječ, tri su najbolja dodatka u danu. Bilo
da ste ih dali ili primili.
