Ova glumica trenutačno je jedno od najpopularnijih francuskih lica. Međutim, njezina uloga u hitu “Pinokio”, kao i nastavak suradnje s Chanelom, bez sumnje će je ubrzo lansirati u filmsku orbitu i onu ostatka svijeta. Grazia je dobila ekskluzivnu priliku razgovarati s ovom fantastičnom glumicom
Neki ljudi misle da se njezino ime izgovara Marina, a neki da se izgovara Marine. Isprepleteni suglasnici njezinog imena gotovo svakom jezičaru mogli bi zadati glavobolje. Pomalo aristokratsko lice Marine Vacth ostalo je urezano na našim retinama otkad je glumila u filmu Françoisa Ozona, “Young & Beautiful”, ali ipak imamo osjećaj da ne znamo previše o njoj. Što je posebno neobično, kad uzmemo u obzir da su je filmski kritičari i zaljubljenici svrstali u Panteon kultnih glumica uz Bardot, Bellucci i Monroe. Naizgled niotkuda, ovo stvorenje očaralo je filmske setove kao da su je čekali oduvijek, i utjelovilo problematične ženske likove s nevjerojatnom predanošću i lakoćom. A ja sam imala sreću susresti je, uživo, u svoj njezinoj gracioznosti, jer se susret odvio prije lockdowna.
Marine nije pohađala nikakav glumački konzervatorij, niti je izravni potomak neke filmske kraljevske loze. Kako se osjećala prvi put na setu? Svidjelo joj se biti dio tima.
Marine Vacth referira se na filmove u kojima je glumila u množini, podsjećajući nas na to kako film nije jedan glumac ili samo redatelj. Nema pravih riječi kojima bi mogla opisati što se dogodilo kad je glumila po prvi put u životu. I to je ono što je toliko paradoksalno i dragocjeno kod Marine Vacth dok se očajnički trudi objasniti svoje pomiješane osjećaje što je preciznije moguće. Ono što je najprecizniji opis je točno ta njezina neodlučnost, nemogućnost da se izrazi, njezine sekunde promišljanja u tišini.
Postoje dva tipa glumaca na ovom svijetu: oni koji su svjesni da glume, i oni koji se izgube u likovima koje glume. Marine se čini kao onaj tip koji se drži podalje od same egzistencije likova koje portretira, da jako dobro razaznaje svoje emocije i emocije likova, da nauči svoje rečenice i da, kad snimanje završi, ode kući i živi svoj život neopterećena likovima koje glumi. Ali teško je ostati pomiren s time, kad sve što nam daje na platnu toliko snažno rezonira i ostane s nama. Preostaje nam samo da se potrudimo navigirati bez kompasa između ambivalentnih ženskih likova koje je utjelovila.
Među njima je i Isabella u ostvarenju “Young & Beautiful”, drska ledena kraljica koja se nepotrebno prostituira između satova u srednjoj školi; zatim Chloé u filmu “Double Lover”, koja svojom kratkom kosom i ontološkim trbušnim bolovima pada u naručje dijaboličke braće. Ona je vila s plavom kosom i tamnim očima u “Pinokiju” Mattea Garronea, filma koji je doživio fantastičan uspjeh u Italiji, a koji će izvan granica zemlje biti otkriven tek kad se ukinu mjere zabrane. Fantastični “Pinokio”, koji je probudio našu pomalo zaboravljenu povezanost s pričama iz djetinjstva.
Marine Vacth na isti način također potpuno nonšalantno ulazi i u svoju bajkovitu “haljinu” Chanel muze. Priča mi o vjernoj povezanosti nje i Chanela. Više nego brend, Chanel joj je obitelj, obitelj koja slavi slobodnu i emancipiranu ženu. Marine je suradnju započela kao muza kuće za Beige make-up liniju. Očekivano. Čarolija Beigea takva je da usavrši prirodan izgled dok u isto vrijeme otkriva naše unutarnje, skriveno “ja”. A ono što će ponovno utjeloviti jest CHANEL 19 torba, posljednji genijalni dodatak koji je došao iz kuće, rođen, kao što mu i ime kaže, 2019. godine. Ono što joj se sviđa kod tog modela torbe jest to da je može nositi bez razmišljanja, kao i to što odgovara njezinu karakteru. “Savršene je veličine, a može se u nju ubaciti i notes i olovka.“
Marine ima veliku dozu poštovanja i divljenja prema Virginie Viard: “Ona emitira nevjerojatnu snagu.” Rock’n’roll, a besprijekorna, baš kao i CHANEL 19 torba koju nose tri glumice: Marine iz Francuske, Margaret Qualley, koju je otkrio Tarantino, te Taylor Russell iz Kanade.
Kod Marine je vjerojatno najviše upečatljiva njezina rezerviranost, dok je diskrecija paradoks u današnje vrijeme s njezinom ljepotom. Zapravo, o Marine je uistinu teško nešto konkretno zaključiti. Ona nema društvene mreže i ne želi biti megafon za potrese koji drmaju filmsku industriju.
Bila je jednako dostojanstvena i diskretna kad sam je iznova kontaktirala, nekoliko tjedana nakon našeg prvog susreta: svijet je sada u lockdownu, potresi višu nisu metafora u ovoj globalnoj pandemiji, u kojoj je svijet stao. Ne želi pričati o svojoj izolaciji, previše je svjesna koliko je sretna u usporedbi sa zdravstvenim radnicima na prvoj liniji, i u usporedbi s onima koji tuguju za najbližima. I dalje je šutljiva i jednako skromna. Dok tražim sinonim za pojam “diskrecija”, nalazim riječ “misterij”.
Tako je François Ozon odabrao opisati svoju glumicu u jednom intervjuu. Misterij. Ime koje se također davalo kazališnim predstavama koje su se bavile epizodama iz Biblije, potkraj srednjega vijeka, a kojima su tadašnji autoriteti pozivali glumce da se bave i metafizikom s mišlju da i glumci “trebaju nahraniti dušu“, svjesni, baš kao i danas, da nisu svi filmovi i predstave iste. Kako smo se približavali kraju intervjua, široko mi se nasmijala – sada napokon možemo stvarno razgovarati. Tako je i bilo. Ali drago mi je, draga Marine, što ću misterij oko tebe održati i dalje gotovo netaknutim.
Razgovarala: Claire Berest
OVAJ EKSLUZIVNI INTERVJU OBJAVLJEN JE U TISKANOM IZDANJU ČASOPISA GRAZIA 251.
