Kad je odjeknula vijest da je film “Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa” ušao u širu konkurenciju za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg dugometražnog animiranog filma, odmah smo zamolili autora, multimedijskog umjetnika Dalibora Barića za razgovor o tom “kolažno-rotoskopskom te filozofsko-revolucionarnom fotokrimiću”, ali i o glazbi, stripu i filmu
Kad prvi put pogledate djelo iz manufakture Dalibora Barića, nesumnjivo ćete njegove radove odmah prepoznati. Bilo da vam se ukažu kroz izrezane fotografske filmove, zalijepljene na pokoju festivalsku špicu ili videospot; ili možda na kakvom festivalu, kada će vam se bez pogleda na raspored filmova, učiniti da vam već njegov prvi kadar, zbog prepoznatljivosti maše. Specifičnost i prepoznatljivost njegova rada na domaćoj je sceni vidljiva već cijelo desetljeće. Autor je stotinjak kratkometražnih animiranih i eksperimentalnih filmova, instalacija, kolaža i crteža. Radio je i glazbene spotove za Pips, Chips & Videoclips, Bilk, Vunenog, Antu Perkovića, Ivanu Rushaidat, Mayales, Kojote, Nipplepeople, Jana Klinča, Kensington Limu, Borisa Belea, njemački elektronički duo Stimming x Lambert… Prestižni festival Montréal još je 2013. godine priredio retrospektivu njegovih filmova “Ghost Porn in Ectoplasm”, dok je trailer za Motovun film festival 2008. godine iz njegove škrinjice zapeo za oko i Kenu Russellu, oskarovcu koji je prilikom preuzimanja nagrade za životno djelo u svome govoru pohvalio Barićev uradak. Danas ga se ne spominje više u kontekstu pohvale od strane nekog oskarovca nego od strane Oscara – naime, sredinom prosinca “Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa”, film koji je Barić režirao, za njega napisao scenarij, animirao, montirao i skladao glazbu, ušao je u širu konkurenciju za Oscara u kategoriji najboljeg dugometražnog animiranog filma, a nedavno se objavilo još jedno priznanje – nominiran je i za nagradu Satellite koju dodjeljuje Međunarodna novinarska akademija – IPA.
Na pitanje gdje su ga ove vijesti dočekale odmah je okrenuo na šaljiv ton citiranjem kultnog filma Wesa Andersona “Life Aquatic with Steve Zissou”, kad Bill Murray izgovara: “That’s your first question? I thought this was supposed to be a puff piece!”, šarmantno se šaleći što je činjenicu da je 80-minutni film ušao u konkurenciju čuo okružen obitelji u svome rodnom Pirovcu. Njegovo dosad najambicioznije djelo, koje je nastavak eksperimentalne animirane SF trilogije, filmova “Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji”, “Amnezijak na plaži” i “Astronaut od perolaka”, a za koje su glasove dali Rakan Rushaidat, Ana Vilenica, Frano Mašković, Nikša Marinović, Mario Kovač, Željka Veverec, Boris Bakal i Pavlica Brazzoduro Bajsić, radilo se u prekidima.
“Scenarij za film napisao sam još prije dvije godine. Trebalo mi je nekih pola godine, s time da sam radio kad sam mogao s obzirom na druge komercijalne poslove koje sam u međuvremenu obavljao. Dosta isprekidano, najčešće noću, ali budući da radim od doma, i da imamo malu djecu koja se bude vrlo rano, noću bih radio najkasnije do sat ili dva iza ponoći, što bi najčešće značilo da baš kad bi postalo najzanimljivije, morao bih prestati. Najveći problem mi je predstavljalo zadržati kontinuitet ideje. Svaki put bih se ponovno trebao vratiti tamo gdje sam stao i to je ponekad znalo biti dosta naporno i frustrirajuće.” Iako svi volimo pročitati radnju prije gledanja filma, u Barićevu opusu zajedničko je to što se njegovi filmovi gledaju da bi se osjetili, a ne shvatili. Oni su ocean multimedijalnog iskustva koji će vas natjerati na to da oči držite širom otvorene, a ako se ulovite prilike, pogledat ćete njegova djela i nekoliko puta samo kako biste uočili još koji detalj. Tako vam činjenica da se u “Slučajnoj raskoši…” prati priča Martina i Sare, borca protiv sustava u bijegu i konceptualne umjetnice koja se pridružuje revolucionarnoj komuni na selu, može činiti, pa, sekundarna. Kako uopće napisati najavu takvog filma? “Kad sam trebao napisati kratki sinopsis, malo sam se zamislio. To je više film iskustva nego zapleta i raspleta. Jedino što mi se tada učinilo zgodnim bilo je da se pravim lud i da idem s najjednostavnijim sažetkom radnje koja u filmu i nije u prvom planu i nije najvažnija, a ostalo da sačuvam za gledanje.”
Smrt obojenog programa
Da mu to stvarno ide dobro možete se uvjeriti i sami – pa samo pritisnuti pause gumb na bilo koju scenu njegovih filmova i može vam se učiniti da bi baš dobro funkcionirala uokvirena u vašem domu. Forme koje koristi za svoje uratke, pa tako i “Slučajnu raskoš”, koristili su nadrealisti i dadaisti, a je li odluka odlaska u tom smjeru bila socio-politička ili estetska, Dalibor za to kaže da je jedno proizašlo iz drugoga. “Dadaizam se pojavio kao anti-umjetnost, revolt protiv društva i uvjeta koji su doveli do Prvoga svjetskog rata. Nadrealizam je krenuo u smjeru istraživanja svijeta ispod površine – kakvi konflikti i kratki spojevi se događaju u čovjeku da je sposoban za takva pomračenja? Nešto od toga je odredilo smjer razvoja umjetnosti 20. stoljeća, a nešto je otišlo u spektakl i bilo apsorbirano sustavom i pretvoreno u robu. Estetika nadrealizma se već tada sasvim dobro uklopila u Hollywood. Zatim, europski avangardni film utjecao je na američki underground, autore poput Kennetha Angera, Maye Deren, Stana Brakhagea, Andyja Warhola i drugih. Ne zaboravimo ni Davida Lyncha, zbog kojeg je nadrealizam postao opće mjesto u široj popularnoj kulturi. Današnja pozicija u odnosu na prošlost počiva na tome da smo svi već vidjeli sve, da su već i “Simpsoni” odavno prožvakali postmodernizam.
Danas mi više ne gledamo filmove (i serije), nego filmovi gledaju nas. Mi smo poput perilica s programom u koje se ubacuje ovo i ono, dok ostalo sami odrađujemo. Možda je to nagovještaj dolaska algoritama i anorganske inteligencije u naše živote. Čovjek danas više nije ušće u koje se sve blagodati i nedaće ulijevaju, više nije krajnji korisnik/top predator sustava, nego samo jedna usputna postaja na putovanju.
Možda ne gledam dovoljno filmova, možda sam rob nekih svojih krutih uvjerenja, ali živimo u vremenu postfilma, gdje je jedan strogo tehnološki baziran medij završio svoj ciklus te prekoračio prag svoje smrti. Na stranu što je jedan od najjačih argumenata i dalje zabava i zarada, simptomi smrti filma evidentni su u njegovom ekstremnom pretjerivanju koje je samo paravan za poricanje. Još više, još glasnije, još spektakularnije, samo je dokaz odbijanja prihvaćanja stanja stvari. Pretjerivanjem, isticanjem nekih svojstava uvijek se skriva suštinski nedostatak istog. Dobar primjer su reklame. I što još tako lupa, zvecka i zavija po ukletim kućama, isprazno uprizorujući privid vlastitog života?”
Dijalog svijesti i podsvijesti
Iako je prikaz njegovih briljantnih atmosfera smjesa prošlosti, sadašnjosti, budućnosti i alternativne stvarnosti, Dalibor smatra da je, kad je o budućnosti riječ, problem taj što je i sama stvarnost nepoznanica pa da bismo je mogli olako uokviriti. “Ja pripadam valjda zadnjoj generaciji djece onog starog svijeta popularnog modernizma i TV školskih programa, koja su s uzbuđenjem čekala 2000 i početak 21. stoljeća. Idemo u budućnost, gledajući prošlost u retrovizoru. I tako smo došli do omiljene igračke današnjice, retro-budućnosti. Takozvane “otkazane” budućnosti, koje su futuristi, futurolozi prognozirali nisu podbacile samo u iščekivanju jet-packova, orbitalnih stanica i latex odijela, nego u neispunjenu jedne vjere u snagu kontinuiranog napretka koji će donijeti boljitak čovječanstvu na svim poljima bez obzira na ideološko-politički ili ekonomski predznak iz kojeg se ta budućnost predviđala. Ono što smo naslijedili, ili što nam se dogodilo, jest samo segment distopijskog, kataklizmičnog upozorenja iz znanstveno fantastične literature. Upravo na taj način moji filmovi tretiraju prošlost prema sadašnjosti poput duha koji, ni živ ni mrtav, i dalje proganja.”
Strip i jazz su, osim nadrealističkog utjecaja, također prisutni u njegovom stvaranju iako često djeluju kao da su dobili nadrealistički filter. Oba povijesna underdoga svoje vrste umjetnosti započeli su od undergrounda i mentorstva s generacije na generaciju, a ne od formalnog obrazovanja. Kako je u jednom od svojih prijašnjih intervjua izjavio da su njegovi raniji filmovi nastajali iz neznanja o teoriji filma i da je to na njega djelovalo oslobađajuće, u čemu je na početku tražio utjecaje, kako se uopće latio stripa, pa onda i filma? “Stripove sam crtao još u osnovnoj školi. Već tada me jako zanimalo sve ono što prethodi stripu – tehnika, autori, stilovi… Volio sam jednako i europski, više autorski orijentiran izričaj, kao i američki komercijalni strip koji su radili DC Comics i Marvel. Puno sam išao u kino, koje smo nekoć, srećom, imali u Pirovcu. Tamo sam gledao svašta, od holivudskih blockbustera do zadnjeg eksploatacijskog horora i B-filma koji bi se prikazivao. Sjećam se kad sam prvi puta gledao “2001.: Odiseju u svemiru” Stanleya Kubricka. Mislim da pola toga nisam ni kužio, ali sam pogledao sve od početka do kraja, uključujući i famoznu eksperimentalnu Star Gate scenu. Na moj neopterećen dječački mozak taj film je sjeo vrlo ozbiljno. Djelovalo je na mene kao da gledam nešto što se pred mojim očima događa za stvarno. Od mojih filmova do danas, nije se nešto suštinski promijenilo. Danas možda više razrađujem i promišljam ideje, pišem scenarije i crtam knjige snimanja, ali samo zato što i u tome jako uživam. Dijalog između svijesti i podsvijesti. I dalje se “oglušim” na neka pravila filmskog jezika, “ako” mi ne odgovaraju. “Slučajna raskoš” počinje s pet minuta monologa, a zatim se u sljedećih nekoliko scena priča gradi sasvim polako. Nema početne ekspozicije, točke preokreta i cut to the chase momenta. Film ne završava praskom, nego šapatom.” Kako kaže, moglo bi se reći da je film eksperimentalan, ali opet ima radnju i narativnu strukturu.
“Prikazivan je na festivalima animiranog filma, iako za neke ljubitelje animacije, ovaj film vrijedan je prezira. Kako se nikad nisam trudio raditi klasične forme, tako nikad nisam ni pokušavao biti eksperimentalan samo da budem drukčiji.” Iako se dosad uspješno othrvavao komercijalizaciji, dodjela Oscara bi mu potencijalno mogla pomrsiti planove ili dati ponude “koje ne bi mogao odbiti”, kako to vole reći u Hollywoodu. Iako ne voli proricati budućnost, kako vidi sve što mu se u posljednje vrijeme događa? “Iako to sam sebi prije ne bih priznao, do sada bi me plasmani po festivalima ipak malo štrecnuli. Nakon ovog nadrealnog i neočekivanog događaja “probijanja plafona”, shvatio sam da mi je pao nekakav teret s duše. Ako to prije nisam mogao učiniti sâm, sada sam dobio nekakvo instant odrješenje, psihološki obrat koji mi je demistificirao sve nagrade svijeta. Sad stvarno mogu reći da me više nije briga i mogu nastaviti raditi filmove ili št već, u miru sa sobom samim.” Što nas tek čeka od Dalibora nakon ovakvog pada kamena sa srca jedva čekamo vidjeti, a vi pogledajte film o kojem se toliko priča u Zagrebu i Rijeci i uvjerite se (još jednom) da za uzore ne moramo gledati dalje od domaće “butige”.
Ovaj intervju objavljen je u tiskanom izdanju časopisa Grazia no. 258
