Realizacija ovog rada podrazumijeva „podizanje monumenta“ jednom vremenu u kojemu je politički angažman pojedinca često primarna kvalifikacija u izboru za određeni posao, pri čemu se uopće ne razmatraju kvalitete ili kompetencije ostalih prijavljenih kandidata
Rad iz novog ciklusa osječkog umjetnika Marija Matokovića pod nazivom “Kontinuitet tišine” posjetitelji su mogli zamijetiti još krajem prošle godine na 8. hrvatskom trijenalu grafike održanom u Gliptoteci HAZU. Zlatnim slovima izveden natpis “Dušo, za taj posao, mora me netko nazvati” u tehnici suhe igle na crvenoj podlozi intrigirao je kako likovnom izvedbom tako i konceptom koji stoji iza ciklusa započetog 2019. godine.
Kada sagledamo širi kontekst rada koji je još uvijek u nastajanju te se kontinuirano nadopunjuje novim iskustvima potencijalnih zaposlenika i radnika, gradimo sliku suptilnog, krajnje pronicljivog autorovog propitkivanja svijeta u kojem živimo kao i njegove dojmljive umjetničke reakcije na izmještene vrijednosti današnjeg društva.
O radu “Kontinuitet tišine” viša kustosica Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku Valentina Radoš je napisala: “Rad koji se sastoji od serije grafika i analognih fotografskih portreta, progovara o potlačenoj poziciji potencijalnih i stvarnih radnika u Hrvatskoj kojima šutnja postaje zlato, ili jedina prihvatljiva reakcija kao produkt egzistencijalnog i fizičkog straha za egzistenciju. Konceptualna osnova rada su citati nastali u situacijama gdje je pojedinac pogođen neočekivanim istupom „nepoznatog“ nadređenog u procesu zapošljavanja ili promaknuća, odnosno u situaciji u kojoj se odlučuje njegova/njezina poslovna sudbina.
Izgovoreni citati poput “Dušo, za taj posao, mora me netko nazvati!”, “Čujte, mi smo samo sitne ribe u cijeloj priči.”, “Kolegice, morate naučiti laskati!”, “Nisi timski igrač!” i aktualne “Radim nezakonito, i?!” od strane ljudi na određenoj i nadređenoj poziciji moći nameću se gotovo kao univerzalan obrazac ponašanja u kojemu nema potrebe i prostora za reakcijom.
Jasna je nemogućnost uspostave kvalitetnog dijaloga jer ukoliko se naruši kontinuitet nijemog (ne)odgovora ili ne pristanak na njega, u startu minorne prilike za zapošljavanjem ili zadržavanjem posla postaju još manje.Realizacija ovog rada podrazumijeva „podizanje monumenta“ jednom vremenu u kojemu je politički angažman pojedinca često primarna kvalifikacija u izboru za određeni posao, pri čemu se uopće ne razmatraju kvalitete ili kompetencije ostalih prijavljenih kandidata. Grafike, njih 20-ak, većeg su formata u tehnici suhe igle i otisnute u crvenoj boji. Površinu papira pokrivaju tragovi gravurne igle u fizičkom dosegu autorovih raširenih ruku i njegove vremenske izdržljivosti u urezivanju tragova na grafičkoj ploči. Boja otiska implicira crvenilo obraza koji se rumeni od srama, uzbuđenosti, uzrujanosti ili možda čak i od kolokvijalnog šamara.
Crvena koja također označava krv koja je kod svakoga iste boje, ali i simbol radničkog angažmana za svoja prava, ili pak srama nakon odluke o odustajanju od vlastitog poziva zbog nemoći. Na crvenu podlogu su nakon procesa dubokog tiska u tehnici sitotiska otisnuti gore navedeni citati, i to u zlatu poput najvrjednijih zapisa srednjovjekovnih zlatopisaca. Postavljeno na zid poput zastava i uz velike fotografske portrete govornika promatrača gotovo da prisiljavaju na konfrontaciju postavljajući nam svima pitanje. Odobravamo li svi mi šutnjom ovakvo stanje stvari? Uzimajući u obzir sada već svakodnevne primjere ovakve „prakse“ čini se da odobravamo, no pitanje je do kada ćemo to činiti.”
Rad participativnog karaktera
Iako je ciklus još uvijek u nastajanju već je privukao pažnju inozemnih kustosa, te je rad “Kolegice, morate naučiti laskati” trenutno predstavljen u sklopu projekta “Art Off Screen” na poziv kustosice i idejne začetnice projekta Eileen Jeng Lynch (Wave Hill, NY), a možete ga istražiti ovdje. Važno je napomenuti kako je rad participativnog karaktera, te se očekuje da će se s vremenom količina izjava povećavati. Naravno, shodno tome koliko smo spremni “odobravati” ovakav obrazac ponašanja. Svi zainteresirani mogu se javiti na Facebook stranicu Mario Matoković ili poslati mail na adresu: mmatok6@gmail.com
S radom Marija Matokovića mogli ste se susresti kroz brojne domaće i inozemne izložbe na kojima je do sada sudjelovao. Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, finalist nagrade Radoslav Putar za mlade umjetnike do 35 godina u organizaciji Instituta za suvremenu umjetnost, a 2017. godine nagrađen je 3. nagradom na “5. Biennalu suvremene umjetnosti u Novorossyisku” u Rusiji za rad “Zastava” te 2018. godine nagradom “Ex Aeuqo” na 26. slavonskom biennalu u Osijeku. Mario Matoković profesionalno se bavi umjetničkom djelatnošću u području suvremene vizualne i likovne prakse kroz medij grafike, videa, instalacije te umjetničke fotografije. A svakako valja istaknuti da je i inicijator umjetničke rezidencije u sklopu projekta MMML Studija koji je zamišljen kao platforma za vizualna istraživanja u vidu kratkih umjetničkih rezidencija, ali i projekata koji doprinose unaprjeđenju kreativno-kritičkog mišljenja unutar zajednice.
Fotografije: Matej Florschütz
