Govoriti o utjecaju Orfeja i Euridike, nesretnog čuvenog para grčke mitologije, zahtijevalo bi mnogo duži format od jednog članka. Od književnog kanona, preko opernih i baletnih reinterpretacija koje smo mogli gledati i u hrvatskim kazalištima, pa sve do pop-kulture i suvremenog filma i serija poput Apple TV-jeve “Severance” ili filma “Portrait of a Lady on Fire”. Jedno zanimljivo izvrtanje ove priče uskoro će se odviti i u predstavi “Euridika izlazi”, u kojoj šumska nimfa doslovno izlazi iz pozicije sporednog lika i transformira se u silu koja postavlja pitanja o sumnji, ustrajnosti i prolaznosti.
Predstava će premijerno biti izvedena u Zagrebačkom plesnom centru 19. i 20. lipnja, a ponovno će se moći pogledati 1. srpnja u Muzeju suvremene umjetnosti, u sklopu programa Antisezona. Izvedbu potpisuju plesačice Ana Kreitmeyer i Ana Novković te glumac Silvio Mumelaš, dok je autorica koncepta i režije Silvia Marchig, koja također nastupa u predstavi. Riječ je o jednoj od najaktivnijih akterica hrvatske plesne scene, koja djeluje više od 25 godina, osnivačici umjetničke organizacije Kik Melone i jednoj od inicijatorica programa Antisezona. Na predstavi još rade dramaturginja Nina Gojić, skladateljica Ana Kovačić, oblikovateljica svjetla Lana Nežmah, autorica dijela tekstova Iva Nerina Sibila, videoumjetnica Iva Gavrilović, fotografiju i kolaž radila je Sanja Bistričić Srića, a grafički dizajn Mia Štark.
Sa Silvijom smo razgovarali o procesu nastanka predstave i idejama koje otvara, posebno o ustrajnosti i prolaznosti, te o njezinu radu i hrvatskoj plesnoj sceni.
U samom predstavljanju predstave za referencu se koristi i rad Anne Carson i njezino preokretanje sudbine Euridike. Zašto baš ona kao polazište?
Predstava je krenula iz pitanja koja me već dugo zaokupljaju, kako živjeti sa sumnjom, kako nastaviti stvarati, kako se nositi s prolaznošću i konačnošću. Tek sam kasnije prepoznala da mit o Orfeju i Euridici u sebi već nosi mnoga od tih pitanja. To je priča o ljubavi, gubitku, smrti, ali i o sumnji. U jednom trenutku Orfej posumnja i upravo ga ta sumnja košta Euridike.
“Interesira me što se događa kada osoba koja je stoljećima bila objekt tuđe priče postane njezin subjekt, no nisam željela ispričati mit nego otvoriti pitanja koja su me zanimala od samog početka.”
Anne Carson mi je bila zanimljiva jer i sama uzima poznati mit i otvara prostor za njegovo novo čitanje. Mene i inače me u radu privlače takvi pomaci perspektive. Ne zanima me reprodukcija poznatih priča niti igranje na sigurno, nego propitivanje onoga što uzimamo zdravo za gotovo. Tako je bilo i ovdje. U većini verzija mita Euridika je zapravo sporedan lik. O njoj ne znamo gotovo ništa osim da je lijepa, da umire i da je Orfej želi spasiti. Zanimalo me što se događa kada pogled pomaknemo prema njoj i kada osoba koja je stoljećima bila objekt tuđe priče postane njezin subjekt. No nisam željela ispričati mit o Orfeju i Euridici, nego kroz njega otvoriti pitanja koja su me zanimala od samog početka.
Predstava je multimedijalna, a uz to spaja ples s elementima dramskog kazališta. Zašto ste se odlučili za takav hibridni pristup, vjerujete li da može približiti ples širem krugu publike?
Polazim od pitanja što je najbolji jezik za određenu temu. U svom radu zapravo često radim na granici plesnog i dramskog kazališta. Zanimaju me i tijelo i glas i tekst i glazba i načini na koje oni mogu graditi značenja zajedno. Tako je bilo i ovdje. Predstava je tražila više različitih medija i načina izražavanja. Ako takav pristup nekome otvori vrata prema suvremenom plesu, tim bolje, ali to nije bio primarni motiv.
Zanimljivo nam je i kretanje kroz prostor ZPC-a – u kojem se kontekstu to fizičko putovanje odvija i kako prostor oblikuje samu predstavu?
Predstava se odvija kroz više prostora Zagrebačkog plesnog centra, a publika se kreće zajedno s izvođačima. Ne vide svi gledatelji u svakom trenutku isto i ne prolaze svi kroz potpuno identično iskustvo. To kretanje nije samo organizacijsko rješenje nego dio dramaturgije predstave. Postoji i jedna osobna poveznica sa samim prostorom. Često govorim o spiralama u vlastitom radu. Vraćam se određenim temama, interesima ili postupcima, ali nikada na isti način. To nisu kružnice nego spirale, vraćanje uz pomak, iz neke nove životne ili umjetničke pozicije.
“U predstavi publika doslovno prolazi kroz različite prostore, perspektive i stanja, pa i samo iskustvo gledanja postaje svojevrsno putovanje.”
Zagrebački plesni centar za mene je jedno od takvih mjesta. Ovdje sam prije godina radila predstavu Ovo (ni)je moja šuma s Darkom Japeljom i Natašom Govedić, koja mi je vrlo važna. I ona se odvijala kroz dva različita prostora i sastojala se od dva dijela. Kada sam počela raditi Euridika izlazi, shvatila sam da se na neki način vraćam toj ideji, ali iz potpuno drugačije perspektive i s drugim pitanjima. Zanimljivo mi je kako prostor oblikuje način na koji gledamo, krećemo se i doživljavamo izvedbu. U ovoj predstavi publika doslovno prolazi kroz različite prostore, perspektive i stanja, pa i samo iskustvo gledanja postaje svojevrsno putovanje.
Ustrajnost je jedna od tema koje se provlače kroz predstavu, ali i vaš dugogodišnji rad na sceni. Kada je ona vrlina, a kada može postati osobna prepreka ili težina – i u kontekstu predstave i u vašem vlastitom životnom iskustvu?
Mislim da bez ustrajnosti ne bih mogla raditi ovo što radim više od dvadeset pet godina. Ali da, ponekad treba znati i odustati. Mene više zanima pitanje kako stalno preispitivati i unatoč sumnji nastaviti dalje. S godinama sam naučila da je zdravo sumnjati. Mislim da ne postoji jedna dobra ili loša odluka. Postoji odluka i njezine posljedice, a to je život.
Preokrećete priču o Euridiki – zašto vam je bilo važno razmontirati mit i ponovno ga sastaviti iz njezine perspektive? Koliko je dugo nastajala predstava i kako je krenula čitava ideja?
Ideja je krenula iz istraživanja koje se zvalo Kako spasiti Euridiku? Strategije i metode ustrajnosti u koje sam krenula iz potrebe za osvještavanjem vlastitih metoda rada nakon 25 godina karijere. Tijekom tog procesa pitanje se počelo mijenjati i sve manje me zanimalo može li se Euridika spasiti, a sve više što uopće znači “spašavanje” i kako nastavljamo živjeti nakon gubitaka, pogrešaka ili razočaranja. U tom procesu Euridika je postajala sve važnija. Kao lik, ali i kao metafora za sve ono što pokušavamo sačuvati – odnose, smisao, nadu ili mogućnost stvaranja.
Kako je izgledao proces rada i kako ste se povezali s drugim izvođačima? Jeste li od samog početka znali koga priželjkujete u izvedbi?
Nisam unaprijed imala potpuno definiranu sliku ansambla, ali sam znala da želim ljude koji su spremni zajedno istraživati i ulaziti u neizvjesnost procesa. Neke suradnje proizlaze iz dugogodišnjeg zajedničkog rada, a neke iz želje da se susretnem s novim umjetničkim iskustvima. Ana Kreitmeyer jedna dugi je niz godina moja velika prijateljica, suborkinja, iznimno cijenjena izvođačica i autorica koja je za ulogu u našem prvom zajedničkom projektu, predstavi Oh, Mary Shelley osvojila nagradu za najbolju izvedbu suvremenog plesa u 2023. godini zbog čega sam presretna. S Anom Novković, također nagrađivanom plesačicom najmlađe generacije prvi put sam surađivala u prethodnoj predstavi Urobor. Tu mi je zanimljiv susret različitih generacija i iskustava između dvije Ane. A Silvio Mumelaš je vrhunski mladi glumac koji donosi potpuno drugačiji izvođački senzibilitet.
Predstava se bavi i sumnjom, ustrajnošću i prolaznošću, svime onim što zapravo obilježava većinu kreativnog stvaranja, posebno kada nam je ono i profesionalni poziv. Koliko je taj aspekt intenzivan u karijeri na plesnoj sceni?
Mislim da je vrlo intenzivan. Na nezavisnoj plesnoj sceni stalno se susrećemo s pitanjima smisla, vidljivosti i uvjeta rada. Uvijek postoji pitanje koja je vrijednost toga što radimo i zašto to radimo. Ali možda upravo zato ta pitanja ostaju važna. Ne zato da bismo jednom zauvijek pronašli odgovor, nego da bismo nastavili otvarati prostor za umjetnost i za susret.
Što biste voljeli da publika ponese sa sobom nakon gledanja predstave?
Ne očekujem da publika izađe s istim dojmom ili istim zaključkom. Voljela bih da predstava otvori prostor za pitanja. Da možda nekoga potakne na razmišljanje o tome što pokušava sačuvati u vlastitom životu, kako se nosi s prolaznošću ili što ga tjera da nastavi dalje. I naravno, voljela bih da publika ponese sa sobom iskustvo susreta s izvođačima, prostorom i samima sobom.
Jedna ste od pokretačica projekta Antisezona i tijekom cijele karijere aktivno sudjelujete u oblikovanju plesne scene. S tolikim iskustvom, što je danas potrebno da bi ples došao do šire publike?
Mislim da publiku ne treba podcjenjivati. Potrebni su kontinuitet, vidljivost i prostor za susret. Ples je umjetnost koja se događa uživo i koja traži vrijeme. Važno je da ljudi imaju priliku susresti se s njim više puta, u različitim kontekstima. Čini mi se da publika postoji, ali joj treba omogućiti da do tog sadržaja dođe.
Kako biste opisali promjene na plesnoj sceni u Hrvatskoj kroz posljednjih desetak ili dvadesetak godina – što se razvilo u dobrom smjeru, a što i dalje ostaje isto?
Danas postoji više produkcije, više međunarodnih suradnji i više obrazovanih plesnih umjetnika nego prije dvadeset godina. U tom smislu scena je sazrela i razvila se. S druge strane, mnoga pitanja ostala su ista, od uvjeta rada i financiranja do pitanja prostora i dugoročne održivosti. I dalje velik dio scene počiva na ogromnom entuzijazmu i ustrajnosti ljudi koji je grade. Ponekad kažem da smo poput pauka: sami pletemo svoje mreže i onda u njima živimo.
Foto: Sanja Bistričić Srića
