Vizualna logika društvenih mreža transformirala je fotografiju u nešto svakodnevno i svačije. Bespuće fotografija učinilo je naš doživljaj iste letimičnim, zbog čega je znakovito kad nas određena fotografija ponuka da usporimo i ne dopušta stapanje s neprekinutim nizom drugih

Jedna je takva za mene bila ona fotografkinje Magdalene Wosinske, iz njezine serije “Mamusia”, posvećene dokumentiranju posljednjeg perioda života majke Wilhelmine. Na blago zagasitoj fotografiji, ispred pločica koje podsjećaju na komunističku eru dizajna, iz koje je Wosinska pobjegla sa svojim roditeljima 90-ih, sjedi u kadi s majkom kojoj pere leđa. Wilhelmina je preminula prije pet godina, no Magdalenini radovi ne pokazuju tek njezin kraj nego i uspomene na ženu kakva je bila prije razbolijevanja. U seriji postoji nešto karakteristično za cjelokupan rad ove 42-godišnje fotografkinje, doza surovosti i opiranja poliranju. Smežurana koža, staračke mrlje, pjegice, grudi, tijela.

Rad Magdalene Wosinske izmiče navici brzog i letimičnog konzumiranja sadržaja te podsjeća na fotografiju kao prostor bliskosti

Ovaj neobrađeni pristup njeguje otkad je počela fotkati u dobi od 14 godina, kad je s obitelji emigrirala iz Poljske i počela se, bez gotovo ikakvog znanja engleskog, polako infiltrirati u skejterske krugove. Gotovo 30 godina kasnije, živi u Los Angelesu, iz kojeg se spaja na Zoom poziv. “Prekrasno je jutro u Los Angelesu, probudila sam se, netko mi je došao popraviti internet, doručkovala sam s partnerom”, govori. No u jeku strelovitih političkih previranja u SAD-u, brzo se dotičemo aktualnih događanja povezanih s Trumpovim ICE-om. “Povijest se ponavlja. Amerika je sastavljena od imigranata, neki od najvrjednijih ljudi koji pokreću zemlju su imigranti. Ovo što se događa nema veze s prodavanjem droge ili zločinima”, dodaje i objašnjava: “Bolno je čuti da se ovakve stvari događaju zajednici koja je moju obitelj najviše prihvatila kada smo došli.” Ljudsko iskustvo u fokusu je njezinih radova. I to ono najrazličitije, od portreta Joaquina Phoenixa, Davida Lyncha, Georgea Clooneyja, preko kampanja za gigantske brendove, do umjetničkih projekata.

Otkrila sam tvoj rad u tri faze – najprije portrete Joaquina Phoenixa, potom “Mist” i na kraju seriju s tvojom majkom. Djeluju kao vrlo različita poglavlja tvog rada. Kako odlučuješ što tražiš u fotografiji?

Uvijek sam znatiželjna. Najdraže mi je kod fotografiranja drugih ljudi to što se osjećaju viđeno i kao da dijele mali dio svoje duše. Imigracija u Ameriku bila je golem kulturni šok. Nisam govorila ni riječ engleskog, a fotografiranje je postalo način pripadanja jer sam mogla govoriti jezikom bez riječi. Bila je to svojevrsna putovnica u novi način života. Trudim se da se ljudi koje fotografiram osjećaju isto. Želim im poručiti: “Razumijem te. Možeš spustiti gard.” Često moram podsjetiti ljude na to da je biti fotografiran privilegija. Samo zato što svi imaju iPhone i što nam se privatnost stalno oduzima, to nije ono što ja radim. Biti pozvan na intervju je privilegija. Želja da nekoga fotografiraš jer ga smatraš jedinstvenim je privilegija. Nažalost, ljudi su to zaboravili. Voljela bih da vratimo to razumijevanje – da je fotografija jednostavno umjetnička forma.

“Želja da nekoga fotografiraš jer ga smatraš jedinstvenim jest privilegija.”

Nikad nisam sagledavala fotografiju iz te perspektive. Kao netko tko je jako sramežljiv pred kamerom, tjera me i samu da preispitam što zapravo znači biti fotografiran, čak i na obiteljskim fotkama.

U obiteljskom kontekstu to je još snažnije jer obitelji nose toliko konflikata. Ako te netko želi istinski vidjeti i zabilježiti takvog kakav jesi, to je nešto posebno. Ni ja ne volim da me se fotografira. Mislim da jedina osoba koja može snimiti dobru fotografiju mene jesam ja sama jer se jedino tada mogu potpuno opustiti. Ono što najviše volim jest bilježiti trenutke koji se više nikad neće ponoviti. Zato, da – pusti tatu da uzme kameru. To je način da se poveže s tobom.

Spomenula si da te privlače trenuci kad ljudi spuštaju gard. U tvom radu – posebno na fotografiji “Mist” – to vidim u načinu na koji prikazuješ ljudsko tijelo. Sve djeluje vrlo sirovo: grudi, izbočine, stara koža, mlada koža, tekstura. Ništa ne izgleda ispolirano. Odakle dolazi taj pristup, posebno u svijetu koji nas stalno potiče na to da se predstavljamo što uglađenije?

U promjeni ima toliko ljepote. Primijetila sam da me duboko privlače starija tijela – mudrost, stabilnost i sigurnost. Volim fotografirati mlade, osobito unutar supkultura u kojima su ljudi potpuno neopterećeni i vjerni sebi. No kad je riječ o vrlo mladim izvođačima ili glumcima, osobito ženama, razina nesigurnosti je značajna. Vidi se kako se počinju udaljavati od vlastitog tijela, što u potpunosti razumijem. Imam puno empatije prema njima. Internet to samo dodatno pojačava stalnim seciranjem ljudi. Razumijem te reakcije, ali danas je rijetko vidjeti tijela koja nisu izmijenjena. Mlade djevojke izgledaju starije jer starije žene imaju iste usne, noseve i obraze. Počinje djelovati kao da postajemo AI – mali roboti ili bića iz iste kapsule. Jedva čekam da ponovno počemo slaviti sijedu kosu, opuštenu kožu i bore – kad se može dogoditi nešto stvarno. Naravno, ostanite zdravi, ali nemojte se bojati prirodnog starenja. Starenje je jedna od najljepših stvari koje vam se mogu dogoditi.

Kad fotografiraš ranjivost – na nagim fotkama – kako pomažeš ljudima da se otvore? Primjećuješ li razlike između mlađih i starijih u tome koliko se ugodno osjećaju u vlastitoj koži?

Ljudi obično dolaze k meni. Za mnoge žene to djeluje osnažujuće, pa rijetko ja kažem: “Želim te fotografirati golu.” Češće one pitaju: “Hoćeš li me fotografirati na taj način?”. To je vrlo specifično pitanje, osobito u američkoj kulturi gdje je golotinja i dalje veliki tabu. U Americi se golotinja automatski seksualizira – čak i kad je riječ o umjetnosti. Nevjerojatno je teško imati gole fotografije na web-stranici te istovremeno biti ozbiljno shvaćen u komercijalnom radu. Većina ljudi koji mi se javljaju žele iskusiti način na koji ja bilježim golotinju – sirovo, prirodno, često u prirodi. Vrlo se fluidno krećeš između brendiranog rada i osobnih projekata.

Kako se tvoj kreativni proces mijenja između to dvoje te kako osiguravaš da komercijalni rad i dalje ostane ljudski?

Nevjerojatno sam sretna zbog svoje karijere jer između toga nema razlike. Komercijalna fotografija je uglađenija jer se obično snima digitalno i jer je riječ o vrlo specifičnom proizvodu. Ali ljudske emocije iste su kao i u mojim analognim fotografijama koje snimam dok putujem i povezujem se s ljudima različitih kultura. Zapravo, snimam istu fotografiju već 30 godina. Jedino što se mijenja jesu lokacija i subjekt, bilo da netko drži proizvod ili ružu na livadi. Komercijalni rad izgleda drukčije jer klijenti trebaju veću uglađenost, ali energija je ista. To je najveći dar koji sam mogla dobiti u svojoj karijeri.

Jesi li ikada doživjela napetosti oko editiranja ili retuširanja, posebno u kontekstu brendova i očekivanja savršenstva?

Najveći problem trenutačno jest AI. Mnogi klijenti izrađuju AI primjere u briefu i kažu: “Snimi ovako.” Kad snimaš u vlastitom stilu, kažu: “Ne, snimi kao primjer.” A kad primjer slijediš doslovno, postaješ robot – samo pritišćeš gumb. Potom, kada dobiju slike koje izgledaju točno kao referenca, kažu: “Ovo ne izgleda kao Magdalenina fotografija. Nema života, nema duše, nema energije.” Brendovi se moraju sjetiti zašto uopće angažiraju fotografe. AI bi trebao biti alat, a ne kreativni direktor. Moramo nastaviti usavršavati svoj zanat. Ne bismo se trebali bojati ljudske pogreške. Neka se dogode pogreške – neka budu lijepe – a onda koristimo AI kao podršku procesu. To je nevjerojatan alat, ali nikad ne smije biti gospodar.

Voljela bih se vratiti tvom osobnom radu. Ako ti je ugodno, možeš li podijeliti priču iza fotografiranja majke i kako se to iskustvo razlikovalo od fotografiranja oca?

Smiješno je, o tome sam govorila puno puta, ali nastavlja evoluirati. Moja mama preminula je prije pet godina i još uvijek otkrivam nove stvari o njoj. Nevjerojatno je koliko velikih istina o nečijem životu otkriješ tek kad ih više nema. Mama je imala moždani udar kad sam imala 24 godine. To je bilo jako rano da je izgubim na taj način. Ali i prije, dok sam bila tinejdžerica, udaljila sam se od nje zbog tinejdžerskog bunta. Danas shvaćam da se zapravo ne sjećam povezanosti s njom nakon osme godine. Prije toga živjeli smo u Poljskoj. Život je bio drukčiji i bila sam sretna. Kada smo emigrirali u Ameriku, sve je postalo teško – i za nju i za mene. Jezik, kulturni šok, osjećaj nepripadanja. U isto vrijeme ona je ulazila u menopauzu, a ja u pubertet. U dobi od 19 godina odselila sam se iz Arizone u Los Angeles da bih se bavila fotografijom. Bila sam fizički daleko od nje.

“Prvi put od djetinjstva mama i ja našle smo zajednički jezik kroz fotografiranje.”

A onda je doživjela moždani udar. Nikad to nisam rekla naglas, ali mislim da sam majku izgubila već kad sam imala osam godina. Nosila je toliko boli nakon dolaska u SAD – nije željela doći, ali je moj otac donio odluku u ime boljeg života. Nakon moždanog udara bila je paralizirana i tako je živjela 18 godina, sve dok nije preminula od raka. Tek u kasnim 20-ima shvatila sam da moram pronaći način kako se povezati s njom. Tada sam je počela fotografirati – i mrzila je to. Bila je snažna žena, life of the party, uvijek dotjerana. Odjednom više nije mogla kontrolirati vlastito tijelo i povukla se u svoj svijet. Shvatila sam da moram razumjeti njezinu krhkost jer je to bila i moja krhkost – ona je bila pola mene. Na kraju je popustila i rekla: “Dobro, valjda ćemo se ovako povezati.” Prvi put od djetinjstva imale smo zajednički jezik. Nije bilo puno razgovora – glasnice su joj bile paralizirane – ali bilo je dokumentiranja i prisutnosti. S vremenom je postala moja muza. Istovremeno sam fotografirala reakcije svog oca na sve to. Sestre su me ismijavale i smatrale da je to invazija privatnosti, što isto razumijem.

Tvoje su sestre starije? Jesu li tada razumjele što je za tebe značilo fotografiranje majke?

Nisu shvaćale da je to bio moj način povezivanja s majkom kakvu su one imale u tinejdžerskim godinama. Starije su, pa su imale zdravu majku tijekom svojih tinejdžerskih godina i u 20-ima. Nakon što je mama preminula, tata mi je rekao: “Mrzio sam to što si stalno fotografirala – i neizmjerno sam zahvalan na tome što jesi.” U pet godina nakon njezine smrti, moj je otac postao moja muza. No prošle godine dogodile su se neke stvari i više nisam osjećala potrebu da ga toliko dokumentiram. Shvatila sam da umjesto stvaranja novog rada moram početi objavljivati radove koje već imam. Čudno je reći da u dobi od 42 godine već imam retrospektivne izložbe, ali fotografiram od svoje 14. godine. Toliko je toga izgubljeno ili nikad viđeno. Tada sam shvatila da se moram vratiti i početi dijeliti ono što sam već stvorila – bez obzira na datume. Sve je to dio mog puta.

Kako se danas osjećaš kad se vraćaš na fotografije svoje majke?

Vrlo je teško. Sve te fotografije imam na telefonu pa ponekad, kad trebam raditi selekciju, moram prolaziti kroz arhivu. Uvijek naiđem na ono ljeto kad je preminula i znam točno kada dolaze te slike. Obično pokušavam brzo prijeći preko njih. Moram moći zadržati snagu kad se vratim tom radu. Radim knjigu o njoj, kao i film, i trenutačno knjigu predstavljam izdavačima.

Fotografija na kojoj pereš majčina leđa bila je prva slika iz serije koju sam vidjela. Mogu ti reći da je u meni probudila empatiju prema vlastitoj obitelji u sličnoj situaciji.

Doslovno zapisujem to što si upravo rekla jer je toliko posebno. Nevjerojatno mi puno znači znati da netko može osjetiti empatiju prema vlastitom iskustvu kroz sliku. U tim trenucima ne misliš da radiš nešto veliko – samo preživljavaš – ali u tom odrazu može biti puno iscjeljenja. Zanimljivo je da su mi se nakon objave te fotografije najviše javljali stariji muškarci koji su učili kako brinuti za svoje majke koje su pri kraju života. To je bilo predivno. To je iscjeljenje.

Putovala si puno kroz svoj rad. Koja su te iskustva najviše obilježila? Postoje li susreti ili anegdote koje su te definirale?

Jedno koje se ističe jest projekt s Lakota Two-Spirit zajednicom u Pine Ridgeu. Provela sam mjesec dana u rezervatu ujesen 2019. godine. Intervjuirala sam mlade ljude i snimala dokumentarac kako bih razumjela njihovu zajednicu i što znači biti Two-Spirit – osobe koje postoje izvan binarnih rodnih identiteta. Taj identitet u velikoj je mjeri izbrisan ili potisnut tijekom kolonizacije i nametnutih religijskih struktura. Postoji vrlo malo jurisdikcije, nasilje i kriminal su rašireni, a mnogi žive duboko ispod granice siromaštva. Ipak, ondje žive neki od najmudrijih i najnevjerojatnijih ljudi. Nisam bila tamo da dokumentiram nasilje, depresiju, alkoholizam, drogu ili trgovinu ljudima – iako je sve to stvarno i teško. Bila sam tamo da razumijem kako Two-Spirit zajednica uspijeva unatoč okolnostima. Taj kontrast učinio je rad posebno snažnim. Volim iskustva u kojima naučiš nešto što ne možeš u potpunosti objasniti kad se vratiš kući. Slično sam osjetila dva mjeseca nakon početka rata u Ukrajini. Bila sam u Varšavi kod oca i intervjuirala mlade izbjeglice. Jedna žena u svojim 20-ima – blajhana kosa, voli Billie Eilish, ima iPhone, uređene nokte – odjednom je bježala kroz šumu dok su joj bombardirali stan. Na kolodvoru su na vlak puštali samo majke s djecom. Kako nije imala dijete, odbili su je. Skrivala se u bunkeru, našla auto te pobjegla s punjačem za mobitel i komadom kruha. Da je to bila priča Amerikanke, cijeli svijet bi za nju znao. Ali zato što je Ukrajinka, većina ljudi nikad nije čula tu priču. U takvim trenucima osjećam odgovornost da podijelim te priče.

Misliš li da ti imigrantsko iskustvo pomaže dublje se povezati s ovakvim pričama i ljudima?

Mislim da je tako, ali istovremeno sam se uvijek osjećala kao autsajderica, a mislim da se tako osjeća puno ljudi – bez obzira na to jesu li imigranti ili nisu. Nekoć sam mislila da je to isključivo zato što sam iz istočne Europe i što sam odrasla uz nasljeđe komunizma i generacijske traume. I to je dio toga. Ali upoznala sam i mnogo ljudi rođenih i odraslih u Americi, iz bogatih obitelji, koji nisu prošli kroz takve borbe, a ipak nose dubok osjećaj neprikladnosti sličan onome koji sam ja nekoć imala. Taj je osjećaj univerzalan. Neki ljudi pričaju priče jer žele biti viđeni, a neki jer žele stvoriti prostor za druge.

Kako pronaći osjećaj doma kad se nigdje ne osjećaš kao kod kuće? Gdje tada tražiš dom?

Počela sam meditirati i to pomaže. Ne u potpunosti još, ali učim nešto u što prije nisam vjerovala – da sam dom ja sama. Moja majka bila je jedina osoba s kojom sam se osjećala sigurno. Kad sam je izgubila, nisam znala kako dalje bez tog dijela. A onda sam shvatila da ga ipak imam – jer sam ja pola nje. Od tada pokušavam naučiti da sam dom samoj sebi. Jako je teško izgraditi takav temelj u sebi, postaviti granice i izrasti u dobru osobu. Mnogi ljudi imaju ciljeve poput snimanja filma ili izdavanja knjige. I ja ih imam, ali moj je cilj također biti vlastiti dom i dobra osoba.

Foto: Magdalena Wosinska