Kao unuka Meyera Guggenheima, prvog čovjeka jedne od najbogatijih obitelji 19. stoljeća, i nećakinja Solomona R. Guggenheima, zaslužnog za pokretanje vodeće svjetske zaklade za očuvanje i istraživanje moderne umjetnosti, Peggy Guggenheim lako može pasti u sjenu svoje renomirane obitelji. No, ova je obožavateljica umjetnosti itekako ostavila svoj trag na istoj, odredivši karijere i živote mnogih pisaca i umjetnika
L’ultima dogaressa“, nije se prestajalo šaputati po venecijanskim kuloarima otkad se u palaču na Grand Canalu uselila Peggy Guggenheim. Dok skrivena pod svojim prepoznatljivim sunčanim naočalama s potpisom Edwarda Melcartha, i u društvu svojih obožavanih pasa, nije plovila venecijanskim kanalima svojom privatnom gondolom, ostavljajući iza sebe znatiželjne poglede, “dogaressa” (dužd op. a.) je lebdjela odajama svoje famozne Palazzo Venier dei Leoni. Da zidovi ove palače iz 18. stoljeća, današnjeg muzeja Peggy Guggenheim Collection i mjesta gdje je pepeo preminule Peggy raspršen tik do njezinih pokopanih kućnih ljubimaca, kojim slučajem mogu pričati, o svojoj bi posljednjoj vlasnici mogli ispričati čuda. Jer, poput kakvog boemskog skloništa kojim vladaju dekadencija i manjak tabua, palačom su za Peggyna 30-godišnjeg boravka, osim turista očiju gladnih impresivne umjetničke zbirke madame Guggenheim, “bauljali“ i brojni prijatelji slavne nasljednice, poput Chagalla, Stravinskoga, Cocteaua, Capotea… Svoje je posljednje, talijansko sklonište Peggy Guggenheim pretvorila u umjetničku oazu i “svratište” renomiranih imena, uostalom, kako je činila i tijekom cijelog svog života, gdje god obitavala. U danas jednu od najpoznatijih venecijanskih atrakcija, Palazzo Venier dei Leoni, strastvena je kolekcionarka uselila 1948., u potrazi za smirajem i zaklonom od “konstantne agonije“, kako je sama nazivala vlastiti život, i netom nakon što je svoju impresivnu umjetničku zbirku prikazala na Venecijanskom bijenalu, i to u vlastitom paviljonu. Venecija je bila svojevrsna kulminacija turbulentnog života legendarne američke nasljednice i jedne od najpoznatijih kolekcionarki čija se zbirka moderne europske i američke umjetnosti smatra i jednom od najrelevantnijih zbirki uopće, dok je njezina protekcija odredila živote i karijere brojnih, danas poznatih umjetnika.
“CRNA OVCA“ OBITELJI GUGGENHEIM
Malena je Peggy, unuka Meyera Guggenheima i jedna od tri kćeri Benjamina Guggenheima i Florette Seligman, odrastala u svoj raskoši koja dolazi pod egidom imena Guggenheim, ali i pod budnim okom dadilja, učitelja i njegovatelja. Naznaka života koji će biti ispresijecan raznim tragičnim događajima bio je gubitak njezinog obožavanog oca koji je na povratku kući u New York potonuo zajedno s “Titanicom“. Peggy je bilo svega 13 godina kad je od oca naslijedila malo bogatstvo, kojem će se kasnije pridružiti nasljedstvo koje je na njezin račun stiglo nakon smrti majke Florette, čija se bankarska obitelj smatrala još imućnijom od Guggenheimovih koji su svoje bogatstvo stekli pomoću rudarstva i taljenja. Želeći se pošto-poto “otrgnuti” od buržujskih pipaca svojih korijena, privučena boemstvom umjetničkih krugova, 21-godišnja Peggy zaposlila se kao ispomoć u avangardnoj knjižari Sunwise Turn na Manhattanu, okupljalištu tadašnjih umjetnika i intelektualaca. To je mjesto generiralo svu silu novih ideala koje je Peggy redom usvajala, udaljavajući se svakim odbacivanjem starih tabua još malo više od mindseta obitelji iz koje je dolazila. Mreža Peggynih prijatelja sve se više širila, jasno dajući do znanja da je umjetnost ono što “hrani“ ovu buntovnu djevojku. Preselivši se u Pariz, okružila se piscima i umjetnicima te je uz pomoć slikara i novog prijatelja Marcela Duchampa postala majstorica za klasičnu i renesansnu umjetnost, odnosno za prepoznavanje djela koja vrijedi kupiti. Ubrzo je u njezin život ušao i “kralj boemstva“, pisac Laurence Vail, za kojeg se, krajnje očarana, ubrzo udala i s kojim je imala dvoje djece, Sinbada i Pegeen. Nažalost, ovaj će odnos biti svojevrsna špranca gotovo svakog sljedećeg ljubavnog odnosa Peggy Guggenheim – ispunjen konfliktima, nevjerom i fizičkim zlostavljanjem. Nedugo nakon što je pri porodu preminula njezina sestra, a potom i dvoje male djece njezine druge sestre, Peggyn je sljedeći suprug, pisac John Ferrar Holms, preminuo tijekom rutinske operacije, nakon čega se na još nekoliko godina uselila u dom i u život Douglasa Garmana.
UZ MALU POMOĆ PRIJATELJA
Nakon što je i odnos s Garmanom stigao svome kraju, još jednom je ostala sama, no Peggy nikad nije dopuštala da je životne tragedije slome. Stalno gledajući prema naprijed, uz malu pomoć i vodstvo prijatelja Duchampa, Peggy se opasno bacila na svoju drugu veliku ljubav – umjetnost. Prva je, sudeći prema brojnim šovinističkim napisima u medijima i mizoginim kuloarskim pričama koje je nisu štedile, bio seks, s mnogim i različitim muškarcima. Godine 1938. Peggy je otvorila Guggenheim Jeune galeriju u Londonu, gdje je prikazivala djela Jeana Cocteaua, Kandinskoga, Yvesa Tanguyja, Henryja Moorea, Wolfganga Paalena, Jeana Arpa, Picassa, Georgesa Braquea, Raymonda Duchampa-Villona i inih. Sljedeća muška figura koja će unijeti novu energiju, ali i novo znanje o umjetnosti u život Peggy Guggenheim, bio je zakleti pesimist i njezina nova srodna duša, Samuel Beckett, koji ne samo da ju je uveo još dublje u društvo umjetnika nego joj je odškrinuo vrata suvremene umjetnosti. Ova novopronađena ljubav urodila je slavnim kolekcionarskim pohodom Peggy, koji će njezinu zbirku djela pretvoriti u jednu od najvažnijih zbirki moderne umjetnosti 20. stoljeća. Naime, dok su Nijemci marširali prema Parizu, a Drugi se svjetski rat opasno “zakuhao“, Peggy je jednako žustro marširala na umjetnike sa svoje ultimativne kolekcionarske liste. Slavno je (i po vrlo niskim cijenama zahvaljujući ratu pred kojim su se svi sklanjali), kupovala po jednu sliku na dan, okupljajući pod svoj skut velebno društvo satkano od imena kao što su Picasso, Miró, Ernst, Man Ray, Magritte, Dalí, Chagall… Sa svojom je zbirkom prestižnih “kućanskih predmeta“, kako je za potrebe prijevoza nazvala svoje slike, godinu dana kasnije uspjela pobjeći iz okupiranog Pariza u New York, ruku pod ruku sa svojim sljedećim suprugom Maxom Ernstom. U New Yorku je otvorila inovativnu Art of This Century Gallery, gdje su se po prvi put pomiješala djela europskih i američkih autora, te je nastavila bivati mecenom mladih umjetnika, poput Jacksona Pollocka, čiju je karijeru gotovo pa pokrenula. Njezina je njujorška galerija, ujedno posljednja postaja prije Venecije, poslužila kao poligon cijelom jednom novom valu mladih umjetnika, a u njoj se održala i prva izložba posvećena isključivo ženama umjetnicama. Nažalost, u maniri i ironiji Peggyna života, s jednom od umjetnica s izložbe odšetao je i njezin tadašnji suprug, Ernst.
“Osjećajući se krivom, bez sumnje, što je naslijedila bogatstvo, uskraćivala je sebi neke raskoši na koje je bila navikla. Kao kompenzaciju, prikupljala je najnovije primjerke eksperimentalnog slikarstva te je davala novac i obroke siromašnim piscima i umjetnicima“, pisao je svojedobno kritičar Harold Loeb o famoznoj Peggy, dajući možda najtočniju skraćenu verziju njezina života. Uistinu, unatoč tome što nije imala formalno umjetničko obrazovanje niti je izvorno pripadala krugovima umjetničkih duša koje je tako silno voljela, i zahvaljujući njezinom iznimnom gravitiranju ka pravim saveznicima, mentorima i prijateljima, Peggy Guggenheim svoj je život, a posebno svoje bogatstvo, uspjela posvetiti onome što je doista voljela – prikupljanju umjetničkih djela. Negdje na tom strastvenom putu, “uvijek radeći baš ono što želi“, postala je i jedna od žena koje su obilježile umjetnost 20. stoljeća.
