Umjetnička se scena, unatoč svim preprekama koje joj postavljaju kulturne politike naših prostora, neprestano inovira i stvara još značajniju zajednicu. Karakteristično je za hrvatsku i regionalnu umjetničku scenu sve intenzivnija interakcija između nas kao publike, umjetnika i samih umjetničkih djela
Htjeli smo se pridružiti tom pozitivnom trendu i otvoriti dodatan prostor za interakciju. Donosimo Screensaver, digitalnu rubriku zamišljenu kao prostor predstavljanja umjetnika i njihovih radova s kojima se čitateljice i čitatelji portala i časopisa Grazia mogu izravno upoznati.
Svako izdanje donosi ilustraciju umjetnika koju publika može preuzeti i koristiti kao screensaver na svom mobitelu. Uz ilustraciju donosimo i razgovor s autorom, priču o ilustraciji te uvid u inspiraciju koja stoji iza njihovih vizualnih svjetova.
Radove Marine Mesar, potpisane pseudonimom “OKO”, mogli ste susresti u javnim prostorima i na ulicama, kao i u domaćim i svjetskim galerijama. Multidisciplinarna umjetnica i predavačica, ona je prije svega iznimno otvorena osoba koja životu pristupa s fascinacijom, o čemu govori i u razgovoru za novo izdanje rubrike Screensaver. Ovih dana izlagala je u čak tri galerijska prostora – u Etnografskom muzeju, Klovićevim dvorima i galeriji Kovačić Macolić u Varaždinu. Ipak, to je ne sprječava da već radi na novoj seriji crteža na papiru. U tom dinamičnom rasporedu pronašla je vrijeme i da za čitatelje časopisa i portala Grazia pripremi crtež čiji je original bio izložen na izložbi u Londonu.
Razgovarali smo s Marinom o tome kako se njezin rad razvijao kroz godine, o ulozi mitologije i svakodnevne fascinacije u njezinom likovnom jeziku, kao i o važnosti igre, discipline i sanjarenja kroz umjetnost koja istovremeno može provocirati maštu i utješiti promatrača.
Screensaver #4: Sanjarenjem protiv straha
Marina o crtežu:
“Originalni crtež bio je izveden na svili od dva metra i izložen na izložbi u Londonu. Cijelo to otvaranje bilo je doista fascinantno zato što je bilo na poznatoj ulici Oxford street. Ljudi su ulaz čekali oko cijelog bloka zgrada. Takve situacije super su kad se radi o velikim gradovima i uvijek kad ga vidim se nasmijem jer me podsjeti na to iskustvo. Želim da nas crtež sve malo podsjeti da sanjamo više i maknemo si granice koje se javljaju iz straha.”
Kad pomislimo na Vaše radove, neizostavna prva asocijacija su antropomorfizirani životinjski likovi. Je li to oduvijek bilo tako i otkud ta fascinacija?
Kao i mnoga djeca, crtala sam životinje i sve što me fasciniralo. Vjerujem da je to način na koji si djeca pokušavaju objasniti svijet oko sebe, samo što se kod mene ta fascinacija prenijela i u odraslu dob. Svi smo kroz lektiru prošli gomile basni, gledali crtiće u kojima su životinje glavni likovi i bilo je logično da – kad ja odrastem, i one odrastu sa mnom. Shvatila sam da je ponekad teške životne poruke lakše prenijeti kroz medij koji u nama pobuđuje emocije koje smo razvili kao djeca. Baš zato što osjetimo da je to nešto prirodno, s čime smo odrasli. Čini mi se da ljudima pružaju utjehu i vesele ih, daju im hrabrost ili im pomažu da prođu kroz neke sumnje, a to je najljepši kompliment. Kad si svjestan da si nekome utjecao na život, makar se nikad niste upoznali ili sreli.
Kako biste saželi promjene u svom radu kroz vrijeme? Kako se on mijenjao – koje su bile Vaše tinejdžerske i adolescentske fascinacije, a što vas danas zaokuplja?
Oduvijek sam bila fascinirana Tolkienovim “Gospodarima prstenova” i ilustriranom dječjom Biblijom. Enciklopedije i knjige koje nas uče nova znanja najbolji su poligon za razvijanje mašte i igru.
Mislim da se nije puno promijenilo, samo su se znanja produbila, a znatiželja postala još jača. Svijet u kojem živimo i načini na koji si ga pojedinci pokušavaju objasniti su fascinantni. Najviše me zanima na koji način pružiti ljudima utjehu i osjećaj zaštite. Čovječanstvo od svog postanka prolazi uspone i padove, i nije ni čudo da su ljudi razvili toliko simbola i vjerovanja. To je polje meni glavni fokus. Religije, praznovjerja, neka znanja koja smo usmenom predajom naslijedili od svojih baka i djedova. Ljudi se snalaze najbolje što mogu u ovoj magiji zvanoj – život.
“Svijet u kojem živimo i načini na koji si ga pojedinci pokušavaju objasniti su fascinantni.”
Koju ulogu tradicija i mitologija ima u vašem likovnom jeziku i što Vas potiče da koristite njezine motive i simbole?
Puno informacija nedostaje kroz klasično obrazovanje, vjerojatno se za njih nema vremena. Ali zapravo su tradicija i mitologija fascinantne stvari i željela bih što više toga prenijeti drugima. Povijest ovog podneblja – od paganskih vjerovanja do katoličkih priča – nema kraja informacijama. Kad se to proširi na ostatak svijeta onda postaje jasno da ti nikad ne može biti dosadno jer shvaćaš koliko toga ima. Zato se najčešće i šalim da neću nikada ostarjeti jer mi je interes za životom stalno prisutan. Ljudima je zabavno kad im kroz šalu preneseš neke informacije, a stvarno ih ima nevjerojatnih.
U jednom ste intervjuu, osvrćući se na svoj upis na Akademiju osam godina nakon srednje škole, objasnili da ste jednostavno mislili kako je to za neke druge ljude. Što je stajalo iza tog osjećaja da je umjetnost namijenjena “nekim drugim ljudima” i kako danas gledate na tu percepciju?
Kako su životne prilike bile dosta teške, nije bilo puno vremena za “zabavu” te sam zapravo nakon srednje škole odmah počela raditi. Odvažila sam se na upis Likovne akademije tek s 25 godina. S odmakom, to mi se zapravo čini kao ispravna odluka jer sam do tada već svladala gradivo samostalnog i samoodrživog života. Definitivno korisna znanja, pogotovo ako se želiš baviti profesijom koja je sama po sebi nesigurna.
“Kad staneš pred nešto što je izvedeno kao rezultat stvarnog promišljanja, a ne ega, odmah to i osjetiš.”
Umjetnost sam uvijek smatrala nekim višim poslanjem, i to ne samo umjetnost koju prakticiram nego sve umjetnosti. Glazbu, književnost, zapravo sva polja na kojima ljudski um pokušava prevesti apstraktne misli u realan svijet, a to, naravno, uključuje i znanosti koje nas guraju prema naprijed. Fascinacija nije prestala niti danas. Iako ima različitih ukusa u umjetnosti i različitih mišljenja, nije sve za svakoga. Kad staneš pred nešto što je izvedeno kao rezultat stvarnog promišljanja, a ne ega, odmah osjetiš razliku. I to je ono što ljude privuče – znali oni išta ili ništa o umjetnosti.
Sve se češće govori o terminima poput greenwashinga i artwashinga, a istovremeno pritisci tržišta često, posebno mladim umjetnicima, ne dopuštaju da biraju s kim rade zbog egzistencije. Kako navigirate tim prostorom i što Vam je danas važno u komercijalnim suradnjama?
Često doživljavamo kritike, i to onih osoba koje su nam bliske. Ljudi imaju određenu ideju nas kao osoba i ponekad je teško pustiti da se svatko razvija za sebe. Ne moramo biti isti ljudi koji smo bili i jučer. Moje je pravilo da stvarno ne radim iz računice. Postoje suradnje koje se dogode prirodno i neke koje odvedu u prijateljstva. Mislim da mi sa sobom samima najbolje znamo iza čega stojimo kao ljudi i koje stvari su ono što mi jesmo. Nema tu glumatanja te i dalje tvrdim da se istina uvijek osjeti koliko god je društvene mreže ili ostali akteri pokušali sakriti.
Odrasli ste u okruženju skateboarding kulture. Kako je to iskustvo oblikovalo Vaš pogled na svijet?
Urbane kulture kroz koje smo odrastali 90-ih i ranijih 2000-ih definitivno su oblikovale sve nas. Ništa se nije čekalo, sve si preuzimao sam i snalazili smo se kako smo god znali. Dobar dio je bio što smo se svi poznavali, većina grada i Hrvatske. Družili smo se i realno učili jedni od drugih o potpuno različitim stvarima. Mislim da je to bila najkorisnija stvar koju sam naučila kroz takvo odrastanje. Većina ljudi koji su mi tada bili prijatelji ostali su i danas. Razvili smo nešto sličnije osjećaju obitelji, nego dječjih poznanstava. Također, ovo da se nikad nije čekalo itekako se vidi u radu. Za sve situacije trudiš se biti spreman i rješavati ih brzinom svjetlosti. Nema čekanja, pisanja, moljenja nikoga. Samo preuzmeš stvar koliko god možeš u svoje ruke i ideš naprijed. Sretna sam jer je većina ljudi oko mene slična i zato mi se i čini da idemo stalno naprijed. Nema praznog hoda, niti nepotrebnog gubljenja vremena.
Vaš rad oscilira između izraženog kolorita i crno-bijelog likovnog izraza. Koliko Vam je boja važna u procesu i što presuđuje pri odabiru palete?
Obožavam boje i mislim da se to i vidi. Po prirodi sam grafičar, tako da koliko god veliko platno radila i koliko god kistovi bili široki, na kraju ipak uvijek završavam slike s onim najtanjim kistovima za bojenje mini maketa. Kad radim crteže na papiru, volim raditi crnim tušem i najtanjim metalnim perima koja mogu pronaći. Postoji određen zvuk grebanja papira kad se crta na njima jer su toliko tanki i oštri da zapravo grebu papir. Koliko god crtala i digitalno na tabletu, ručni crtež ima nešto magično. Čini mi se da nikad neću prestati raditi slike i crteže na papiru.
“Koliko god crtala i digitalno na tabletu, ručni crtež ima nešto magično.”
Koliko Vam je u radu važan osjećaj igre, zaigranosti i neopterećenosti?
U životu sam jako zaigrana i često djelujem puno mlađe nego što jesam baš zbog toga, ali u radu koliko god šareno ili “mekano” neki crteži ili slike izgledali, zapravo je provedeno puno sati radeći ih do najsitnijeg detalja. Obično dok slikam ili crtam slušam audio knjige, a pokrivaju sve teme. Od filozofskih i religijskih do onih o nastanku svijeta, svemira i povijesti. Zato je proces rada možda najozbiljniji dio mog života i vjerojatno sam baš zbog toga toliko zaigrana ostatak vremena.
Kako doživljavate publiku i koliko Vam je važna njihova interpretacija rada? Općenito smo kao društvo iznimno fokusirani na tzv. feedback – kako ga Vi interpretirate, što iz njega uzimate, a što ignorirate?
Postoje različite situacije. Koliko je ljudi, toliko je i mišljenja. Imam predivnih iskustava i zapravo toliko ljubavi i topline od ljudi koji vide moje radove. Često me ljudi grle ili mi pišu pisma i razloge zašto je nešto toliko utjecalo na njih. Čudan je osjećaj kad shvatiš da si toliko utjecao na neku potpuno nepoznatu osobu. Ovih negativnih zapravo i nema baš puno, ali kroz to sam naučila kako je na meni da samo radim i idem naprijed.
“U poslu umjetnika nema romantiziranja – radi se svaki dan, ponekad i više od osam sati dnevno.”
Ponekad su stvari neshvaćene jer nisu doživljene u pravom kontekstu ili je osoba koja ih promatra u određenom trenutku zapravo u vrtlogu nekih svojih problema, osjećaja ili težine života, pa imaju i takav pogled na svijet. Jedna od najtežih stvari definitivno je bila izgraditi sebe. Izgraditi se da imaš toliku radnu disciplinu da te ništa i nitko ne može omesti u tome. Onda znaš da radiš pravu stvar. Zato često, kada držim predavanja, kažem da je umjetnički posao kao i svaki drugi. Nema tu romantiziranja – radi se svaki dan, ponekad i više od osam sati dnevno. I mislim da je to najbolji način – da ti glava bude u oblacima, a noge čvrsto na zemlji.
Nakon brojnih međunarodnih izložbi i projekata, osjeti li se za Vas razlika u načinu na koji se Vaša umjetnost doživljava u regiji i drugim dijelovima svijeta?
S godinama te ljudi sve više doživljavaju ozbiljno i to je prirodni proces dugogodišnjeg rada i prisutnosti na sceni. Ja svoj posao realno radim 20 godina. Čini mi se da je situacija sve bolja, ljudi uče nove stvari i otvoreniji. Puno toga ostaje na nama umjetnicima – da imamo otvorenu komunikaciju i da ne stvaramo diskriminaciju za koga je ta umjetnost nastala i zašto. Meni je najljepši dio i dokaz da nešto radimo kako treba kad su u publici na otvorenju izložbe sve vrste ljudi i sva godišta. Često se dogodi da osobe koje stoje u galeriji djeluju kao skupina ljudi koje nikad ne bi mogao svrstati u istu prostoriju – i baš mi je to cilj u životu. Često mi se u muzejima posjetitelji približe pa šapnu da oni ne razumiju ništa o umjetnosti. Samo im se nasmijem i kažem: “Pa ni ja, osjeti je i znati ćeš”. Odmah se makne ta težina i očekivanja. Ljudi onda počnu pitati sve više pitanja i umjesto straha, osjete znatiželju.
Radite li već na nekoj novoj seriji radova?
Trenutačno sam u periodu kad u isto vrijeme imam izložbu u Etnografskom muzeju, Klovićevim dvorima u Zagrebu i u galeriji Kovačić Macolić u Varaždinu, uz sve ostale projekte i gostujuća predavanja. Tako da je sad zapravo dosta aktivno. Već radim nove stvari – seriju crteža na papiru i puštam mozgu da razvija neke nove priče i načine kako ih prikazati. Mislim da za kreativne ljude odmor ne postoji.
Preporuke (5 stvari za 5):
- Knjiga: “Pisma starijeg đavla mlađem” (eng. The Screwtape Letters) C.S.Lewisa – jako poučna o puno stvari u životu.
- Film: “Perfect Days” Wima Wendersa – kako sam izlagala u Tokyu, meni osobno savršeno je prenijela atmosferu tog grada. Umirujući film za današnju svakodnevicu.
- Putovanje: Japan
- Pjesme: “Whiter shade of pale” Procol Harum jedna mi je od najdražih pjesama već godinama, a i Aurora je savršena kao pjevačica za slušati po kiši.
- Umjetnici koje biste istaknuli: Swoon, američka umjetnica koja me na početku kad sam krenula raditi jako inspirirala svojim trudom i novim pristupom radu. Činjenica da ona danas predaje posvuda, pa i u MOMA-i, lijep je dokaz da svi odrastamo.
Foto: Privatna arhiva, Marina Mesar “OKO”
