“Moje dijete prohodalo je sa šest pol mjeseci”, “moja mala već sa sedam mjeseci sama jede koristeći pribor“, “moj mali je do godine dana već koristio tri strana jezika” – bez brige, karikiram, ali takve izjave nisu daleko od istine kad se roditelji nađu u vrtlogu usporedbi svoje djece s drugom djecom. “Moje dijete mora biti najbolje” – potpuno je društveno nametnuta premisa koja je u današnje vrijeme, nažalost, prečesta. Naravno da svi želimo biti uspješni roditelji ili, još važnije – odgojiti uspješnu djecu, no pod koju cijenu? Evo što kaže naša Zrinka Kelčec na tu temu
Roditeljstvo je, jednako kao i priroda, prošlo svojevrsnu evoluciju. Ako pitate starije generacije, svi se slažu u jednome – nekoć se “nije imalo vremena odgajati djecu” jer se puno radilo, trebalo je priskrbiti krov nad glavom i hranu na tanjuru. Ni danas nije ništa puno drukčije, no razvojem tehnologije, čovjeku je ipak nešto lakše. Negdje oko 70-ih godina 20. stoljeća stvari su se počele mijenjati. Roditelji postaju manje fokusirani na posao, a više na svoju djecu, čitaju se i primjenjuju metode iz knjiga o odgoju te se jednaka pažnja posvećuje i njihovim fizičkim potrebama i njihovom mentalnom zdravlju. Razlozi za takav zaokret su mnogobrojni, no možemo istaknuti činjenicu da se ljudi odlučuju za manje djece te imaju više vremena za posvetiti im se. Osim toga, razvoj ekonomije i gospodarstva ima velik utjecaj – društvo napreduje, a osnovni resursi su dostupniji pa je samim time i manja briga kako do njih doći.
Evolucija ne staje te se početkom novog milenija sve češće moglo čuti za novu vrstu roditelja – “helikopter-roditelji”. Termin se pojavljuje u Americi još krajem 60-ih, no popularizira se početkom 2000-ih. Iako na prvu zvuči moćno i zaštitnički, a i sumnjam da postoji dijete koje bi se bunilo da im se roditelje uspoređuje s nečim tako cool, ipak se takve roditelje prikazuje u negativnom svjetlu. Naziv su dobili zbog svoje predanosti da neumorno lebde nad svojim djetetom u svakom trenutku njegova života. Radi se o roditeljima koji su djetetu uvijek na usluzi, koji se trude predvidjeti svaki djetetov korak i tako ga zaštititi od boli, nezgoda, patnje, koji na neki način žive njegov život. Sve to jest ljubav, no gdje je granica između ljubavi i opsesije? I kako se takvo ponašanje roditelja odražava na budući karakter djeteta i njegov razvoj?
Brojna istraživanja pozabavila su se ovom temom i struka je manje-više jednoglasna – previše angažirano roditeljstvo nikako nije dobro za djetetov razvoj. Anksioznost, produljeno djetinjstvo i adolescencija, povećana ranjivost, ovisnost o drugima, nesamostalnost, manjak samopouzdanja, prevelika samokritičnost pa čak i depresija samo su neke od odlika koje pokazuju djeca “helikopter-roditelja”. Činjenica je da su takvi roditelji svjesni toga da se u današnjem svijetu treba istaknuti, biti kompetitivan da bi se uspjelo te da vrijedi zakon jačeg. Cilj je jasan, ali sredstvo je loše i dugoročno radi više štete nego koristi. Često se zaboravlja da dijete mora pasti kako bi se naučilo podići; da dijete mora iskusiti bol (kako fizičku tako i emocionalnu) kako bi se naučilo s njome nositi; mora se izlagati naizgled nerješivom problemu da bi naučilo doći da najboljeg rješenja. Dijete mora završiti u konfliktima s drugim osobama kako bi naučilo komunicirati i nositi se s problematičnim ličnostima. Ograditi ih od toga je fatalno za djetetov razvoj. Rješavati probleme umjesto njih za roditelja znači ići linijom manjeg otpora, odabrati “prečicu”, ali za dijete to znači lutati u budućnosti. Djeca moraju postati svjesna da je ponekad moguće dosegnuti zacrtano, ali i da ponekad stvari ne ispadnu onako kako smo željeli. Vrlo je vjerojatno da će oni koji su u djetinjstvu previše zaštićeni puno teže primiti kritiku, teže će samostalno donositi odluke te će biti puno razočaraniji ako ne dosegnu previsoka očekivanja (kako svoja tako i ona svojih roditelja).
Možemo primijetiti da raširenost “helikopter-roditelja” nije svugdje u svijetu ista. Neki stručnjaci povezuju to s ekonomskim nejednakostima – gdje su izraženije razlike između bogatih i siromašnih (kao što je to primjer u SAD-u), prisutniji je i natjecateljski duh. On je neizmjerno važan, jedan je od glavnih pokretača u sportu, zaslužan je za tehnološki napredak (sjetimo se samo rivalstva Stevea Jobsa i Billa Gatesa), ali u slučaju “helikopter-roditelja”, pretvara se u opasan alat. Tako se djeca upisuju na milijune hobija, stranih jezika, pohađaju najskuplje privatne škole, pretrpavaju im se rasporedi te im se ne ostavlja vremena za djetinjstvo. To može itekako opterećivati dijete. S druge strane, u državama gdje su stanovnici ekonomski ravnopravniji, kao što su npr. Danska i Švedska, takve pojave puno su manje prisutne. Djeca se odgajaju na način da sama istražuju, dozvoljava im se da im bude dosadno jer to razvija maštu te ih se što manje zatrpava aktivnostima. Tjera ih se da budu djeca. Tjerati je možda malo preoštra riječ. Pušta ih se da budu djeca. Da trče, da padaju, da prljaju ruke i odjeću, da raskrvare koljena kad padnu. Možda je to jedan od razloga zašto su Skandinavci jedni od najsretnijih ljudi na svijetu.
Naravno da svi roditelji žele da im djeca budu sretni, uspješni i sposobni ljudi kad odrastu, da izbjegnu traume zbog kojih bi patila, ali pod koju cijenu? Nitko pri zdravoj pameti neće dozvoliti svom djetetu da se ozbiljnije ozlijedi, ali lebdjeti nad njime svake sekunde također može uzrokovati ozbiljne ozljede koje se ne vide. Koliko je zaštite doista potrebno? Kako najbolje zaštititi djecu? Naučiti ih da nitko nije savršen, da svi griješe i da je to u redu? Naučiti ih da je važno učiti na tuđim pogreškama, ali je isto tako neprocjenjivo i učiti na svojima? Tko smo mi da im to uskratimo i zašto bismo im to uopće željeli uskratiti? Mi smo oni koji smo tu da bismo im pružali podršku, hrabrili ih, pomogli im ako nas to traže i da bismo ih voljeli više od sebe bez obzira na sve. A oni? Ako ćemo poslušati mudre Dance – oni su tu da nam ispunjavaju životne prostore svojim smijehom i igrom. Oni su tu da trče.
OVAJ ČLANAK OBJAVLJEN JE U TISKANOM IZDANJU ČASOPISA GRAZIA NO. 244
