U svijetu u kojem su blokiranje i ghosting svakodnevica, emocionalni odnosi sve više odražavaju throwaway kulturu
Ne znam kad sam posljednji put čula nešto što je Papa rekao a da mi je zvučalo uistinu zanimljivo i istinito. Ipak, nekako su do mene došle misli preminulog pape Franje o kulturi iskorištavanja i odbacivanja, tzv. throwaway culture. U jednom od svojih obraćanja, osudio je moderni mentalitet zbog olakog rješavanja svega što je naizgled neisplativo, neugodno ili oštećeno. U tom pogledu, mislio je jednako na bacanje materijalnih stvari, koje vodi do zabrinjavajuće količine otpada koji truje okoliš, kao i na ljude, pogotovo ranjive, nezaštićene skupine. Svoju teoriju, naravno, u duhu Katoličke crkve, koristi i kao argument protiv pobačaja, ali ona se može primijeniti i izvan okvira vrijednosti katolicizma.
Veže se za pitanja bitna za sve nas s obzirom na način života kakav tehnologija i ekonomija trenutačno od ljudi traže kako bi se ostvarilo rast i dobit. Inače, izraz throwaway culture ili pak throwaway society (društvo brzog odbacivanja) u ekonomiji se veže primarno za fast fashion, podivljali konzumerizam, planiranu zastarjelost proizvoda te cjelokupan utjecaj takve ekonomije na okoliš. Zanimljivo je da znanstvenici detektiraju 1950-e kao godine kad je započeo utjecaj konzumerizma na okoliš. Tada su se počeli masovno proizvoditi predmeti od sintetičke plastike koje svakodnevno koristimo, od pakiranja, preko kućanskih aparata, do odjeće. Velika, globalna analiza objavljena 2017. godine u časopisu “Science Advances” broji ukupno 8,3 milijarde tona plastike proizvedene u periodu od 1950-ih do 2015. godine. Od toga, manje od četvrtine te količine i danas se koristi, većinom za industrijske potrebe, a čak 6,3 milijarde tona te plastike postalo je otpad.
Potrošna roba ključ je kratkoročne uštede i isplativosti, kako u domu tako i u poslu, ali i u ljubavi, prijateljstvu i bliskosti
Usporedno, kad se vratimo u prošlost, na sâm izvor throwaway kulture, zanimljivo je vidjeti koliko se u 1950-ima potrošna roba dizala u visine. Tragikomično zvuči činjenica da je taj izraz prvi put objavljen u američkom časopisu Life 1955. godine, uz fotografiju obitelji koja veselo u zrak baca ono što izgleda kao doslovno sav pribor za jelo koji imaju u kuhinji. Naslov ispod fotografije glasi “Throwaway Living”, a podnaslov sugerira kako su potrošni predmeti tu da nas spase od kućanskih obveza. U tekstu se čak naglašava da kućanice mogu uštedjeti 40 sati čišćenja ako samo kupe predmete koje poslije lako mogu baciti. Vrijeme i rad u ovoj formulaciji ključni su elementi za današnju ekonomiju, koja traži da se radi brže! Potrošna roba ključ je kratkoročne uštede i isplativosti, kako u domu tako i u poslu, ali i u ljubavi, prijateljstvu i bliskosti. Ako se vratimo na Papinu tezu da su se isti obrasci prenijeli na međuljudske odnose, izvještavanje časopisa Life o kulturi odbacivanja možemo shvatiti kao metaforu i proročanstvo za aktualne romantične, prijateljske i obiteljske odnose u kojima su metode poput blokiranja i nestajanja iz nečijeg života kao duh (ghosting) postale legitimne i podržane od strane društva. To je isto društvo koje traži uštedu vremena i veću produktivnost. Zato takve akcije možemo opravdati kao brigu o sebi (self-care), a ekonomske pojmove štednje i produktivnosti prevesti u emocionalni kôd zaštite vlastitog mira, prostora i granica.
Napredak tehnologije, posebno u području komunikacije, imao je veliku ulogu u tome da nam je postalo lako bez prevelike grižnje savjesti odbaciti nekog bliskog i dragog zbog problema ili neugodnosti koje smo s njima proživjeli. Zajednice i odnosi, umjesto da se grade u fizičkim prostorima, uživo, prešli su u online sferu. Lako je pronaći ljude iz neposredne okoline, ali i bilo gdje na svijetu s kojima se možemo zbližiti na temelju neke teme, stava ili interesa koji su nam bitni. Ako u tim zajednicama ili odnosima naiđemo na nešto što nam smeta, na raspolaganju imamo brojne tehnološke kontrole i postavke kojima je lako isključiti se, izbrisati ih iz svog života, kako online tako i stvarnog.
Ona neugodnost razgovora o problemima uživo, vraćanja ili uzimanja svojih stvari od bivšeg, dug period prebolijevanja prekida, trpljenje života pod nečijim tuđim krovom, kod roditelja, primjerice, ili pak s dragim prijateljem koji nam kao cimer nikako ne odgovara – sve to redom ili je eliminirano ili minimalizirano uz pomoć niza digitalnih alata. Razgovor se ne mora uopće obaviti. Preko aplikacije za dostavu može se riješiti prijenos stvari od bivšeg. Preko jedne od dating aplikacija lako je odmah naći novog partnera ili barem onog privremenog, dok se bol uslijed prekida ne ublaži. Netrpeljivost života s obitelji istrpjet će se bijegom u binge na nekom od streaming servisa. Novi stan i cimere lako je naći u jednoj od hrpe online grupa ili oglasa. Posljedice za nas u našoj neposrednoj okolini posredovanjem tehnologije također su eliminirane ili minimalizirane.
Element izostanka vidljivosti ključan je za stvaranje i cvjetanje kulture iskorištavanja i odbacivanja, kako ljudi tako i stvari. Bila su nam potrebna desetljeća zagađenja da bismo doživjeli globalan utjecaj potrošne plastike na zrak koji udišemo, hranu koju jedemo te naša vlastita tijela, puna mikroplastike. Sve je bilo u redu dokle god je oku bilo nevidljivo. Smetlišta se s razlogom nalaze na rubovima ili izvan naselja. Isto tako, nevidljivi su nam ljudi koje blokiramo ili ghostamo. Ne mora nas biti briga niti za njihov život niti osjećaje. Još važnije, nevidljive su nam njihove nesavršenosti, mane i nesposobnosti od kojih moramo “sačuvati svoj unutarnji hram”.
Danas pod utjecajem manipulativnih algoritama mislimo da imamo neiscrpan izbor ljudi koji nam služe kao izvor sreće, koristeći mobitel u ruci kao neku vrstu emocionalnog bodeža
Pitanje je koliko će i to trajati. Prisjetimo se entuzijazma kojim je časopis Life u 1950-ima izvještavao o potrošnoj robi. On zvuči apsurdno u usporedbi s posljedicama takve proizvodnje i potrošnje s kojima se danas suočavamo. Stoga, zašto bismo pretpostavili da se sav taj otpad od ljudi koje smo odbacili negdje ne nagomilava?
Slika koja mi dolazi ona je iz epizode “Futurame” u kojoj se smeće redovito bacalo na neki nasumični planet koji je bio odaslan daleko u svemir kad je njegov kapacitet bio premašen. Stoljećima kasnije istom putanjom vratio se kao jedna od najvećih i najsmrdljivijih ugroza za čovječanstvo. Dok se mi osjećamo kao bogovi koji vladaju tipkanjem, swipeanjem i scrollanjem te imaju apsolutnu kontrolu nad svojim svijetom, negdje u tom svijetu naš otpad se gomila. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) upozorava da su upravo usamljenost i izolacija među najvećim skrivenim prijetnjama za zdravlje na globalnoj razini. Svaka šesta osoba pati od usamljenosti. Od 2014. do 2019. godine usamljenost je bila povezana s čak 871 000 smrtnih slučajeva godišnje. To znači da je svakih sat vremena preminulo sto ljudi pod utjecajem samoće.
Treba uzeti u obzir da se radi o periodu prije pandemije virusa COVID-19, koji je zasigurno dodatno utjecao na globalnu razinu usamljenosti. Na to utječe i svaki swipe, block i ghosting. Treba imati na umu i da isti mehanizmi funkcioniraju dvosmjerno. Tako i sami često završimo kao nečiji neželjeni otpad nakon što nas iskoriste i doprinosimo rastućoj statistici usamljenosti. Nažalost, u istom začaranom krugu tražimo “rješenje”. Pod utjecajem tehnologije, manipulativnih algoritama i psihološke podloge korisničkog iskustva, mislimo da imamo neiscrpan izbor stvari i ljudi koji nam mogu poslužiti kao izvor sreće i zadovoljstva. Kratkoročno to sigurno vrijedi jer inače se ne bismo masovno posvetili toj praksi, stavljajući na stranu svoj moral, zdravlje i okoliš. No kad sagledamo činjenice, radi se mrvicu o zlouporabi moći koja nam je svima na raspolaganju dok držimo mobitel u ruci kao neku vrstu emocionalnog bodeža.
Baš kao i u modi, dugoročna vrijednost leži u brizi. Bilo bi dobro promisliti možemo li odnose cijeniti kao onu najdražu igračku iz djetinjstva koju, unatoč tome što je izgubila sjaj, nikada ne bismo bacili
Dugoročno, mislim da je važno vratiti se u svoju prošlost, u svoje djetinjstvo i prisjetiti se stvari koju smo tada najviše voljeli. Svi smo imali onu jednu najdražu igračku od koje se nismo odvajali, koja nam je bila posebna i uvijek smo je držali uz sebe. Za to nismo trebali imati razlog, jednostavno nam je bila najdraža srcu. Vjerujem da je i dan-danas čuvamo negdje, na nekom zaštićenom mjestu iako je izgubila svoj sjaj, prašnjava je, možda oštećena i prljava. Ne igramo se više njome, ali NIKAD je nećemo baciti. Bilo bi dobro promisliti možemo li i odnose cijeniti na isti način: prihvatiti da se troše i svejedno ih staviti na ono posebno mjesto u srcu koje zaslužuju. Živim ljudima valjda dugujemo veće poštovanje i odgovornost nego jednoj igrački koja, na kraju krajeva, jest stvar koja se može baciti u smeće.
Foto: Ksenia Chernaya, Lukas Hartman, Dupe Photos
