Dok se društvene mreže često povezuju s osjećajem otuđenosti, one istodobno otvaraju prostor za brže i snažnije povezivanje oko društveno relevantnih pitanja. Među platformama koje dominiraju ističe se My Voice My Choice, koja je nastala kao građanska inicijativa koja se zalaže za pristup sigurnom i zakonitom pobačaju u Europskoj uniji

Prošle su godine uspjeli prikupiti 1,2 milijuna potpisa u 19 zemalja članica i predali su ih Europskoj komisiji koja će konačnu odluku objaviti 26. veljače. Kao koordinatorica međunarodne kampanje My Voice, My Choice, neprestano je aktivna slovenska aktivistica Nika Kovač, antropologinja i sociologinja, koja je ujedno i osnivačica slovenskog Instituta 8. mart. Neprestano izvještava o događanjima u Europskoj komisiji i svim novostima vezanim uz inicijativu, a pritom uvijek zadržava dozu prisnosti i osobnog angažmana kroz koji objašnjava često kompleksne procedure. S njom smo razgovarali o aktivizmu i na aktualnim društvenim događanjima.

Govori nam da izvana aktivizam može djelovati gotovo glamurozno budući da sudjelovanje u raznim inicijativama dovodi do brojnih međunarodnih događanja, susreta s ključnim ljudima iz politike i aktivistima iz cijelog svijeta. “Postoje trenuci kad ono što radiš odjednom postane vrlo vidljivo, kad poruka dopre daleko izvan mjesta na kojem je započela”, govori nam i prisjeća se trenutka kad im je Barack Obama dao pristup svom Instagram profilu kako bi tijekom 24 sata mogli objavljivati storiese i s njegovim pratiteljima podijeliti tko su, ili kad ih je Mark Ruffalo javno podržao na Oscarima.

No stvarnost je u potpunosti drukčija, objašnjava Nika: “Aktivizmom se bavim u slobodno vrijeme, volonterski. Većinu vremena aktivizam je težak, spor posao. Dolazi s konstantnim pritiskom i izloženošću. U Sloveniji sam zbog svog rada s Institutom 8. mart, a kasnije i na inicijativi My Voice, My Choice primala prijetnje silovanjem i smrću. Fizički su me napali. Pokrenula sam nekoliko sudskih postupaka istodobno (koji još uvijek traju).”

Iako je My Voice, My Choice izrazito aktivan na društvenim mrežama, Nika ističe da većinom javnost ne percipira što znači živjeti s tim kao dijelom svakodnevice i koliko je zlostavljanje, posebice online, postalo normalizirano. Unatoč tome, dodaje da je dalje gura sve ono što su već izgradili: “Sjetim se najtežih mjeseci kampanje My Voice, My Choice, kad su na tisuće volontera diljem Europe stajale na hladnoći i kiši, razgovarale s ljudima, prikupljale potpise i vjerovale u istu jednostavnu ideju: da su prava žena ljudska prava, da je pristup sigurnom i dostupnom pobačaju zdravstvena skrb i da naša tijela moraju ostati naša.”

“Kada smo pokrenuli My Voice, My Choice, nismo imali pojma koliko će ovo biti teško. Gledajući unatrag, možda je to bilo dobro.”

Iako njihove odluke snažno oblikuju našu svakodnevicu, složene procedure često zamagljuju način na koji Europski parlament i Europska komisija utječu na naše živote. Zamolili smo Niku da demistificira ovaj proces, pri čemu objašnjava da su “europske institucije vrlo rigidne. To je prva stvar koju primijetiš kad im pristupiš izvana. Iskreno, kad smo pokrenuli My Voice, My Choice, nismo imali pojma koliko će ovo biti teško. Gledajući unatrag, možda je to bilo dobro”, govori kroz smijeh. Iako su znali u što ulaze, kao i da će inicijativu morati braniti unutar institucija, nisu percipirali razinu angažmana koja je bila potrebna.


“Ponekad smo bili izgubljeni. Nismo dolazili iz tih institucija i nije postojala jasna mapa puta. Učili smo radeći, često griješeći, postavljajući pitanja koja su vjerojatno zvučala naivno i pokušavajući ponovno sljedeći dan. Usput su nam neki možda pomogli i iz suosjećanja, i na tome smo vječno zahvalni”, dodaje.

Ostala je iznenađena određenim zastupnicima koje je upoznala na putu: “Iskreno sam očekivala da će zastupnici biti distancirani od stvarnog života. Umjesto toga, upoznali smo mnoge koji iskreno brinu i ušli su u politiku jer žele poboljšati stvari. Neki su nam rekli da ih je rad na ovoj inicijativi podsjetio na to zašto su uopće vjerovali u demokraciju – da građani i dalje mogu potaknuti promjene do najviših razina EU-a. Nisam očekivala da će naša kampanja dati nadu i njima.”

My Voice, My Choice postala je prva europska građanska inicijativa koja je dobila toliku potporu i političku podršku Europskog parlamenta: “To pokazuje da se i vrlo rigidne institucije mogu pokrenuti kad ljudi odbiju odustati”.

Kroz rad u Institutu 8. mart, Nika nam objašnjava da ne biraju teme zato što zvuče dobro na papiru, nego pokušavaju detektirati gdje moć nanosi štetu ljudima i gdje se odluke donose bez onih na koje zapravo utječu. Govori nam o referendumu o pitkoj vodi u Sloveniji kad je njihov rad došao do velikog broja ljudi: “Putovali smo po Sloveniji, razgovarali s ljudima u gradovima i selima i objašnjavali što zakon može značiti u svakodnevnom životu. Mnogi su odmah razumjeli jer je pristup čistoj pitkoj vodi nešto nužno. Na referendumu su birači odbacili zakon, a taj rezultat pokazao je koliko se toga može promijeniti kad su ljudi informirani, organizirani i uključeni.” Tijekom godina su se uključili i u suočavanje sa seksualnim nasiljem te su se zalagali za promjenu definicije silovanja i seksualnog nasilja u slovenskom zakonodavstvu: “Promjena zakona nije bila samo zakonodavno pitanje. Radilo se o promjeni društvenog razumijevanja pristanka, odgovornosti i moći”, dodaje.

Inicijativa MyVoice,MyChoice nastala je iz iste težnje da se moć vrati u ruke onih na koje zakoni direktno utječu, ali na europskoj razini. “Kad je pala presuda Roe v. Wade, bila sam u SAD-u i iz prve ruke vidjela očaj na licima žena kad su shvatile što to znači. Tada sam znala kako ne smijemo dopustiti da Europa krene istim putem. Počeli smo istraživati situaciju i vidjeli da milijuni žena u Europi i dalje nemaju pristup sigurnom i legalnom pobačaju. Tu razinu nejednakosti nije se moglo ignorirati”, objašnjava Nika.

Razgovaramo i o situaciji u susjednim zemljama, o njezinom pogledu na duboke podjele u Hrvatskoj i stanju demokracije u Srbiji i Mađarskoj.

“U Mađarskoj situacija pod Viktorom Orbánom nadilazi reproduktivna prava. Više od desetljeća njegova vlada sustavno slabi demokratske institucije, preuzima medije, ograničava civilno društvo i sužava temeljne slobode – od medijskog pluralizma do prava LGBTQ+ osoba i neovisnosti pravosuđa. Orbánove političke i financijske mreže protežu se i izvan granica Mađarske te su pružale potporu krajnje desnim i autoritarnim akterima u drugim zemljama, uključujući i Sloveniju, gdje su povezani mediji i političko financiranje pomogli jačanju sličnih snaga. Čak i tamo gdje je pobačaj formalno dopušten, kao u Mađarskoj, mjere poput obaveznog slušanja otkucaja fetalnog srca prije zahvata povećale su prepreke i stigmatizaciju”, objašnjava.

Osvrće se i na situaciju u Srbiji, za koju govori da mladi ljudi traže ono osnovno – život u demokratskom društvu, što samo po sebi ne bi trebalo biti kontroverzno. Kad govorimo o Hrvatskoj, u kojoj je pobačaj na papiru legalan, Nika dodaje da “je pristup istom neujednačen i često blokiran u praksi. Tijekom kampanje My Voice, My Choice čuli smo bezbroj priča žena koje su odbijene, odgađane ili posramljivane. Neke su morale putovati u Sloveniju kako bi dobile skrb. U Italiji je pobačaj legalan desetljećima, ali u nekim regijama do 80 posto ginekologa odbija ga obavljati, što pristup u praksi čini gotovo nemogućim.”

Iz tog razloga zaključuje da prava mogu postojati na papiru, ali nestaju kad su sustavi u kojima egzistiraju izgrađeni na ideologiji, kontroli i strahu. Upozorava na sljedeće: “Ovakvi sustavi uvijek prvo pogađaju iste ljude: žene, osobe s manje novaca, ljude izvan velikih gradova i one bez veza. Zato ove borbe nikad ne vidimo kao izolirana nacionalna pitanja. One su dio istog europskog pitanja: vjerujemo li doista da životi žena jednako vrijede posvuda ili smo spremni prihvatiti da tvoja prava ovise o tome gdje si rođen, koliko zarađuješ i smatraju li te dovoljno “poslušnim”?”

Dotaknuli smo se i općeg stanja u Europi i svijetu koje je obilježeno jačanjem autoritarnih vođa u različitim dijelovima svijeta. “Ono što me brine je to koliko je obrazac predvidljiv. Kad god politika krene u autoritarnom smjeru, prava žena među prvima dolaze na udar. Zatim slijede prava LGBTQ+ osoba, neovisni mediji i civilno društvo. Nikad ne stane na jednoj skupini”, dodaje.

Kao primjer uzima SAD i pad presude Roe v. Wade te objašnjava da to nije bio kraj priče, nego početak nečeg mračnijeg: “Ženama se uskraćuje osnovnu medicinsku skrb. Ljudi se kriminaliziraju zbog zdravstvenih odluka. Istodobno gledamo kako državna moć postaje nasilnija i manje odgovorna. To je kako autoritarizam izgleda u stvarnom životu.”

Ipak, ono što ističe je to da je, iako živimo u duboko polariziranom društvu, više onoga što nas povezuje nego dijeli i zbog toga “budućnost nije zadana.”

“Ono što me pokreće jesu ljudi iz svih sfera života i način na koji se pojavljuju jedni za druge u svakodnevnim situacijama. Volonteri koji su satima stajali prikupljajući potpise. Žene koje su se borile za to da pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece ostane u našem Ustavu nakon raspada Jugoslavije pridružile su nam se u borbi My Voice, My Choice i podržavale nas na svakom koraku. Bake i djedovi koji na našim štandovima razgovaraju o pravima na pobačaj, studenti.”

“Ljudi me često pitaju bojim li se. Naravno da se bojim. No važnije od samog straha jest razumjeti da prijetnje, napadi i pokušaji diskreditacije nisu slučajni.”

Guraju je naprijed i trenuci kad je osjetila da njezin rad uistinu čini razliku. “Vidjeti zastupnike iz različitih političkih skupina kako podržavaju inicijativu koja je započela s ljudima na ulicama koji prikupljaju potpise pokazalo je da se institucije mogu pokrenuti kad su građani organizirani i uporni”, govori i dodaje da su tu i manji trenuci poput poruka ljudi koji im se javljaju da im je nešto što su rekli ili napravili pomoglo i da se osjećaju manje sami.

Aktivizam ju je promijenio kao osobu i naučio da neustrašivost ne znači moć. “Ljudi me često pitaju bojim li se. Naravno da se bojim. No važnije od samog straha jest razumjeti da prijetnje, napadi i pokušaji diskreditacije nisu slučajni. Oni su mehanizam ušutkavanja. Njihova je svrha natjerati te da se povučeš, posumnjaš u sebe i na kraju utihneš.”

Govori nam da ju je naučio kako hrabrost nije odsutnost straha, nego ustati i učiniti korak unatoč toj blokadi: “Aktivizam mi je dao nešto drugo: osjećaj da čak i male akcije, kad se dijele i ponavljaju, doista pokreću stvari. Možda ne preko noći, možda ne pravocrtno, ali pokreću. I to znanje ostaje s tobom.”

Foto: Črt Piksi, My Voice, My Choice