Kad mu je bilo 26 godina, Aljoša Jurinić natjecao se na pijanističkom natjecanju Frederic Chopin u Varšavi, jednom od najprestižnijih pijanističkih događanja u svijetu. Onima kojima je svijet klasične glazbe ipak dalek, u opipljivom prijevodu, recimo da se radi o Olimpijskim igrama, Wimbledonu ili Nobelu u pijanizmu. Dodatno, maksimalna je dob za sudjelovanje 30 godina, a natjecanje se održava tek svakih pet godina. I dok bi činjenica da je postao prvi finalist iz bivše države u povijesti natjecanja nekima bila dostatna za života, Aljoši je, recimo, postala tek crtica u životopisu jer se ovjenčao brojnim drugim priznanjima.

Svestranost, inače prva stvar koju na njemu primijetite kad ga upoznate, odvela ga je do MIT-a u američkom gradu Cambridgeu, na kojem se bavi znanošću i proučava biomehaniku glazbe. Ranije je doktorirao u Torontu, a negdje je između uspio sudjelovati i u Potjeri s odličnim rezultatom.

Danas živi na relaciji Boston-Toronto-Zagreb, a upravo je početkom godine održao seriju koncerata u Hrvatskoj. U Hrvatskoj svira često pa nam govori, i da živi ovdje, ta se brojka ne bi puno mijenjala. Ulovili smo ga tik nakon probe sa Zagrebačkim solistima, s kojima tog dana ima koncert, i razgovarali o odrastanju uz klavir, promjenama u vlastitom izvođačkom pristupu, disciplini, Rosaliji, videoigrama i još mnogočemu.

Za početak, čovjek si od pregršt interesa, to se vidi iz tvoje karijere – od glazbe preko predavanja do znanosti, ali i privatnih pothvata. Jesi li takav bio oduvijek i ako da, kako je prevagnula glazba? 

Svestranost je oduvijek bila dio moje osobnosti, ali uvijek su to bili interesi za koje nisam planirao da postanu profesija. Dobro, poželio sam biti sportski novinar, i to me držalo nekoliko mjeseci, a osim toga, profesionalnih planova izvan glazbe nikada nije bilo.

Počeo si s osam godina, što se u svijetu profesionalne glazbe često smatra kasnim startom. Kako si kao dijete doživljavao disciplinu glazbenog školovanja, kako je izgledala rutina u odnosu na drugu djece ili tinejdžere?

Hm, mislim da je rutina malo preozbiljna riječ za taj dio života. Vježbao sam klavir, ali to je bilo više stihijski, pomalo kampanjski, a ozbiljno sam se toga primio tek sa 16, 17 godina. Tada su počele sportske rutine vježbanja.


Kad se usporediš s izvođačem kakav si bio prije desetak godina, što se danas najviše promijenilo – u tebi ili u načinu na koji doživljavaš glazbu? Tko su za tebe ljudi i umjetnici koji su te definirali i zašto? 

Kao i u svemu drugom – s vremenom male stvari postaju manje važne. Više mi nije ključno hoću li određenu frazu odsvirati točno na način koji sam zamislio, više se prepuštam trenutku i uživanju u prolaznosti glazbe. 

Od pedagoga koji su me obilježili prvenstveno profesorica Jasna Reba, koja me usmjeravala i poticala na tom putu. Nakon toga i svi drugi profesori s kojima sam radio – a bilo ih je dosta – pa do pijanista s određenim kvalitetama na iznimno visokoj razini. Jedan pijanist fascinirat će me jasnoćom u brzini, drugi mekoćom u tišini, ali ne njegujem kult nijednog izvođača. 

Kako bi opisao svoj izvođački stil?

Kao.. svoj. 

U našem susretu uživo složili smo se da je glazba nešto subjektivno i samo po sebi nestalno. Čak i kad na natjecanjima stručan žiri ocjenjuje izvedbe, vodit će se drukčijim kriterijima. Kad govoriš o “dobroj izvedbi”, što je presudno? 

Presudne su dvije stvari: prvo, spontana želja da tog izvođača čujem ponovno i, drugo, određena nepredvidivost tijekom nastupa. Kako je notni zapis poprilično definiran, za razliku od dramskih predložaka koji ne kontroliraju tempo ili glasnoću, u sviranju je razmjerno teško biti nepredvidiv a da se ne ode u nekakve kič krajnosti. Pronaći ravnotežu između poštivanja predloška i osobnog izričaja, to bi bio  ultimativni doseg pijanizma. 

Na društvenim mrežama si aktivan i otvoren. Kako u svijetu klasične i profesionalne glazbe pijanist može koristiti društvene mreže, algoritam i viralnost?

Zanimljivo mi je objavljivati na društvenim mrežama jer stvaranje videa kombinira preciznost i kreativnost, pa uživam u kreiranju, ali to ne radim zato da bih postao viralan. Naravno, svjestan sam da mi objave mogu profesionalno koristiti, no nit vodilja mi je kreirati sadržaj kakav ja volim gledati, bilo da se radi o analizi, o humoru, kompilaciji izvedaba drugih pijanista, a tu i tamo objavim i nešto svoje, ali tu mi je uvijek draže da ljudi žele više. 

Što misliš o modernim glazbenim hibridima poput Rosalijinog albuma? Bi li se ikad okušao u glazbi koja spaja klasične elemente s mainstreamom?

Uživam slušati raznolike žanrove, uključujući Rosalijino kombiniranje klasike i popa, ali iz perspektive sviranja, ne stignem svirati ni sve Beethovenove sonate koje bih htio, tako da sviranje ostalih žanrova ograničavam. Valja istaknuti da sam ja isključivo izvođač, a crossover glazba u pogledu sviranja nije ni impresivna ni slojevita. Ona je to iz perspektive skladanja, ali to me zasad još ne intrigira.

Klasična glazba često se veže uz ideju savršenstva i velikog pritiska. Koliko je taj pritisak stvaran, pogotovo u natjecateljskom svijetu u kojem si se rano našao?

Pritisak je prvenstveno intrinzičan. Primjerice, prije odlaska na prestižno natjecanje, pijanist vježba stotine sati i na dan nastupa osjeća tremu, pritisak… ali zapravo zbog svega što je on uložio, a ne zbog toga što netko drugi očekuje. U tom smislu, sviranje klavira je individualan sport. 

Surađuješ na MIT-u na istraživanjima biomehanike sviranja klavira. Kako bi to objasnio nekome tko nema znanstvenu naobrazbu – što zapravo istražuješ i zašto ti je to uzbudljivo?

Biomehanika je znanost o kretanju i strukturi živih tijela. U kontekstu sporta, znanstvena istraživanja konstantno dovode do napretka u rezultatima i tretiranju ozljeda. Pa, kakve veze imaju ozljede sa sviranjem klavira? Oko 60 posto pijanista barem jedanput u karijeri doživi ozljedu od sviranja, pa bolje razumijevanje biomehanike može potencijalno smanjiti broj ozljeda, ali i unaprijediti tehniku sviranja. Istraživanjima tog tipa najprije sam se bavio na doktoratu u Torontu, a trenutačno na MIT-u kao gostujući umjetnik, visiting artist, zbog velike potrebe u našoj struci, ali i osobnog interesa.

Jesu li te rad sa studentima i znanstvena istraživanja promijenili kao izvođača?

Svakako. Oba aspekta pomažu mi razlučiti i vlastite sviračke probleme na proste faktore kako bih pronašao najefikasnije rješenje. Problem je jedino to što je problema uvijek više nego rješenja!

Rijetko koji razgovor može proći bez AI-ja. Kao netko tko se aktivno bavi znanošću, kako gledaš na tehnologiju u službi glazbe?

U kontekstu kompozicije zanimljivo je da skladbe skladane isključivo putem AI-ja zvuče potpuno realistično. Samo sviranje, recimo Chopina, teško da će AI dostići vrlo skoro jer trenutačni generativni modeli još ne mogu simulirati suptilnost brojnih adaptivnih reakcija koje svaki pijanist ima tijekom nastupa. U samoj znanosti je AI poput naivnog stažista: date mu zadatak, predloži vam hrpu ideja koje iskusni znanstvenik ne bi ni pokušao, ali onda jedna od tih naivnih ideja može polučiti briljantne rezultate. Problem su i dalje ljudi: prelijeni da provjere što im AI ponudi, pa se ljute na greške umjesto da budu zahvalni što mogu sve to dobiti jednim klikom. Jer nije poanta da je sve točno nego to što sve možemo dobiti u kratkom roku. 

Kakva je granica između tvog profesionalnog i privatnog života? Tko si u jednom, tko u drugom, kako se preklapaju? Što osobno voliš, kakve žanrove, kakve knjige, kakve filmove i filmsku glazbu?

Ma nema nikakve razlike! Profesionalno se moram malo više praviti pametan, sve ostalo je isto… ništa ne treba shvaćati preozbiljno u životu, pa tako ni profesiju. 

Uf, sve volim. Ne zanimaju me žanrovi nego konkretni umjetnički dosezi. Kad dođem u restoran, ne tražim jelo koje mi je teoretski omiljeno nego jelo koje taj restoran najbolje radi. Čitam znanstvenu literaturu, romane… gledam i horore i komedije i anime, slušam i punk rock i gangsta rap… Ali ako moram odabrati jedan omiljeni hobi, ako imam jedan sat u danu za bilo što osim posla, onda su to videoigre, koje se u široj javnosti većinom potpuno pogrešno percipiraju. One su jedan od najvećih dosega suvremene kulture – naravno, kvalitetne videoigre, ali kvaliteta se podrazumijeva kao i u drugim područjima.

Imaš li neki ritual ili naviku prije nego što izađeš na pozornicu?

Volim se zagrijati oko 60 minuta prije nastupa, ali ništa osobito. Pokušavam nastupe tretirati kao ekstenziju svakodnevice. Moj menadžer Danijel zna se šaliti da su veće šanse da ću mu brzo odgovoriti na poruku ako je pošalje minutu prije mog izlaska na pozornicu nego u nasumičnu srijedu popodne. 

Koji ti je najneočekivaniji ili najzabavniji savjet u karijeri zaista pomogao – od učitelja, kolege ili mentora? Nešto čega se često sjetiš?

Jedna profesorica na našoj Akademiji znala je govoriti da najviše nauči od svojih “loših” studenata. I, iskreno, savjet uopće nije za baciti, samo se nadam da ljudi ne uče od mene po tom receptu!

Postoji li nešto što jedva čekaš isprobati – glazbeno, znanstveno ili privatno?

Puno puno sitnica i doživljaja, ali zapravo, imam sve što želim. 

Foto: Kristina Josić