Postoje mjesta koja ne posjećujemo samo zato da bismo nešto posjedovali; posjećujemo ih da bismo potvrdili tko smo. Za mene, ta je potvrda oduvijek dolazila s mirisom novog tekstila i onim specifičnim, prigušenim žamorom robne kuće Nama. Moja osobna kartografija Zagreba nije iscrtana samo koordinatama ulica, smjerom tramvajske pruge ili onim vječnim “preko mosta” nego i punktovima potrošačke intimnosti koji su definirali odrastanje generacija
Nama
Odrasla sam u novozagrebačkom Sigetu i prirodno sam gravitirala prema Nami u Trnskom. Bila je to moja prva lekcija iz neovisnosti, onaj drhtavi osjećaj kad prvi put samostalno zakoračiš u prostor u kojem se, kako su nas učili, nalazi baš sve: od igle do lokomotive. Ne radi se ovdje o pukom shoppingu, nego o inicijaciji u svijet predmeta i težinu kvalitete koju u djetinjstvu ne znaš artikulirati, ali je nepogrešivo osjećaš pod prstima. Kad se kupovalo važno, planski i s predumišljajem, išlo se u Namu.
Danas, kao ženi, moju dnevnu rutinu ispisuje Nama na Kvatriću. I dok se globalni trendovi mijenjaju brzinom algoritma, ona ostaje tvrdoglavo dosljedna, gotovo subverzivna u svojoj odluci da u 2026. godini i dalje nudi donje rublje s domaćim potpisom poput onog iz domaće proizvodnje, tvornice Nede Senj. Postoji nešto duboko intelektualno, pa čak i provokativno, u tom povjerenju prema tekstilu koji prkosi konceptu fast fashiona. Nama nikad (meni) nije bila samo “robna kuća”. Ona je institucija koja je preživjela sustave, ratove i ideologije, zadržavši pritom onaj fini, građanski dignitet koji polako iščezava iz modernog konzumerizma.
Ako je Trnsko bilo moja dječja baza, a Kvatrić moja zrela svakodnevica, Nama u Ilici ostaje arhitektonski i mentalni manifest. Njezina povijest, započeta vizijom Carla Kastnera i Hermana Öhlera, u Zagreb je donijela modernitet, onaj profinjeni bečki duh koji je kroz načelo “posjeta bez obaveze na kupnju” prvi put demokratizirao luksuz. Ta zgrada na adresi Ilica 4, izrasla iz nekadašnjeg hotela “K’ caru austrijanskom”, evoluirala je u istinsku arhitektonsku ljepoticu čiji vitraji, svodovi te elegantne ograde i rukohvati nisu puka dekoracija. Oni su dokaz vremena kad je trgovina imala obraz i etiku, kad su izlozi bili magneti za oči svih uzrasta, a blagdanski dekor bio lekcija iz mjere i ukusa.
Nama je desetljećima bila puno više od estetike, ona je bila i sociološko ljepilo. Tijekom 70-ih i 80-ih, njezine podružnice u Trnskom, na Trešnjevci, Dubravi ili Kvatriću bile su mikrocentri urbanog života, jamstvo civilizacijskog standarda u kvartovima koji su tek gradili svoj identitet. Dok su se drugi trgovački lanci pretvarali u hladne hale samoposluživanja, Nama je ljubomorno čuvala figuru trgovca kao savjetnika, njegujući filozofiju ophodnje zapisanu još u kućnim redovima iz 30-ih godina. U Namu nisi išao samo kupiti toliko potreban predmet, artikl, u Namu si išao po kvalitetu, trajnost i s njom su se gradile mnoge obiteljske tradicije i karakteri kućanstava.
Stručna javnost, od povjesničara umjetnosti do urbanih sociologa, na Namu nikad nije gledala isključivo kroz prizmu prometa i profita. Za arhitekte, Nama u Ilici predstavlja jedan od najvažnijih slojeva zagrebačke trgovačke memorije. Povijesničarka umjetnosti Snješka Knežević i brojni istraživači modernizma često ističu kako je ona utjelovljenje prodora velegradskog duha u Zagreb. Njezina unutrašnjost, s prostranim atrijem i galerijama, nije bila dizajnirana samo na način da bi se roba izložila, nego da bi se stvorio “unutarnji trg”. To je prostor u kojem se svaki građanin, bez obzira na “dubinu džepa”, osjećao dostojanstveno. Arhitektonski je ona bila most između bečke secesije i funkcionalizma, simbol vremena u kojem je arhitektura služila ritualu kupnje kao društvenom događaju nasuprot pukoj kupnji, transakciji.
Sociolozi, s druge strane, naglašavaju Naminu ulogu u demokratizaciji potrošnje. U doba socijalizma, Nama je bila ključni akter urbanizacije novih naselja. Arhitekt i urbanist Ivan Čižmek, koji je radio na vizijama Novog Zagreba, vjerojatno bi potvrdio da su robne kuće u Trnskom ili Dubravi bile “sekundarna gradska središta”. One su kvartovima davale težinu grada; bez Name, to bi tek bila spavaonica. Sociološki gledano, Nama je stvarala osjećaj sigurnosti i kontinuiteta. Ona je bila mjesto susreta generacija: bake koje poznaju prodavačice po imenu i unuke koji uče o materijalima, kvaliteti i “pametnoj kupnji”.
Stručnjaci upozoravaju na to da njezinim nestankom gubimo “treći prostor”; onaj između doma i posla koji nije sterilan, generički “shopping mall” na rubu grada, nego integralni dio uličnog, kvartovskog tkiva. Dok moderni trgovački centri počivaju na konceptu “non-lieux” prostora koji su svugdje isti, ali i ničiji (tzv. ne-mjesta, “non-places” kako ih je nazvao francuski antropolog Marc Augé), Nama je bila duboko lokalizirana, “mjesto s adresom” koju su svi znali. Arhitekti naglašavaju da je njezina tipologija robne kuće u samom srcu grada vitalna za očuvanje života u jezgri; njezino pretvaranje u urede ili luksuzne stanove značilo bi definitivnu gentrifikaciju i “muzealizaciju” Ilice, čime bi centar izgubio svoju autentičnu, pulsirajuću funkciju.
Ipak, danas svjedočimo trenutku u kojem ta, njezina povijest dobiva svoj brutalni epilog, a miris tradicije zamjenjuje miris završetka. Gledati natpise u medijima i na društvenim mrežama o posljednjoj rasprodaji asortimana koja traje do 13. veljače stvara onaj specifičan gorak okus, oštar grč u trbuhu. Čim sam pročitala da se radi o “takvim” popustima, momentalno sam pomislila da je to rasprodaja jednog identiteta.
Bolna je spoznaja da sve, pa i najvrsniji simboli grada ima svoj rok trajanja pod oštricama društvenih odluka koje često ne mare za emocionalni ili kulturni kapital. Nakon tog datuma, Name kakvu poznajemo više neće biti. Svaki prodani predmet s njezinih polica sada nosi težinu oproštaja i upozorenje na krhkost prostora koji su nas oblikovali.
U svijetu generičkih shopping centara koji izgledaju identično gotovo po cijelom svijetu, Nama je ostala zagrebački unikat, utočište domaće proizvodnje i čuvar duha staroga grada. Ona nam je bila potrebna kao podsjetnik na to da se stil ne kupuje, nego baštini. Za mene koja sam odrasla u Sigetu, starim na Kvatriću i gotovo svakodnevno prolazim Ilicom i “preko Trga” ona je bila fiksna točka u promjenjivom svijetu.
Dok brojim zadnje dane do tog sudbonosnog 13. veljače, preostaje mi, preostaje nam samo da udahnemo preostalu autentičnost, svjesni da Nama nije bila samo zgrada (bilo ona u Trnskom, na Trešnjevci, Kvatriću, Dubravi ili Ilici). Ona je naša kolektivna memorija materijalizirana u najfinijoj tkanini, koja upravo sada polako, ali nepovratno, klizi kroz prste sadašnjosti, ubrzo postajući prošlost.
Fotografije: Sanjin Kaštelan
