“One Battle After Another” besprijekornog je tempa. Timothée Chalamet neurotično je zabavan u filmu “Marty Supreme”, a “Hamnet” će ostati zapamćen kao jedna od najvećih filmskih adaptacija aktualnog desetljeća. Ipak, koliko je god njihov uspjeh i značaj neosporiv, toliko je koncept već viđen, a Yorgos Lanthimos otkačen
“Poor Things” prošle je godine Emmi Stone prisvojio drugog Oscara u karijeri, što je bio tek jedan od čak četiri kipića koje je kreativni tim odnio. Bila je to potpuno uvrnuta priča u kojoj je Stone pokazala raspon glumačke forme, dok je redatelj Yorgos Lanthimos ponovno kreirao svoj gotovo luđački, a tako nam blizak svijet. Činio je to i prije filmovima kao što su “The Lobster”, za koji se i dalje govori da je najjači adut njegova opusa, “The Favourite” ili nešto lošije prihvaćenom “Kinds of Kindness”. Uvijek na atraktivnoj granici apsurda i groteske te uvijek s brdom crnog humora, Lanthimosovi filmovi nerijetko su i ambivalentni.
“Bugonia” to nije. Najnoviji uradak grčkog redatelja ekstremno je direktan i potencijalno njegovo najviše mainstream film. “Bugonia” je sve što mislite da jest, a onda i puno više.
Na Zlatnim globusima film je bio nominiran za najbolji film u kategoriji mjuzikla ili komedije (nagradu koju je ponio “One Battle After Another”), a Jesse Plemons i Emma Stone bili su u utrci za najbolje izvedbe. Iako nije osvojio niti jednu od navedenih nagrada, “Bugonia” je i dalje jedan od najoriginalnijih filmova iz 2025. koje možete pogledati.
Teorije zavjera, korporativna moć i osobna trauma
Radnja, koja se relativno brzo razvija, vrti se oko usamljenih bratića, Dona (Aidan Delbis) i Teddyja (Jesse Plemons), od kojih je ovaj potonji duboko ogorčen svijetom u kojem živimo, a koji je nepovratno obilježen korporativnom kulturom i idealima, uništenjem prirode i zdravog razuma. Utjelovljenje ove propasti vidi u Michelle Fuller (Stone), hladnoj milijunašici na poziciji CEO-a farmaceutske tvrtke, koja je slika i prilika svega što je u svijetu pošlo po krivu. Opsjednuta vlastitim zdravljem i profitom, Michelle svojim zaposlenicima u jednom trenutku uvodi novo “pravilo” po kojem su “slobodni” otići u 17:00 s posla. Ako su sve dovršili. I ako baš moraju.
Teddy je uvjeren u dvije stvari – u to da može spasiti svijet otmicom Michelle. I u to da je Michelle svemirac koji dolazi s planeta Andromede kako bi uništio svijet. Uvjerenje je to koje je inspirirano, pa i učvršćeno, silnim teorijama zavjera s interneta koje je Teddy doveo do razine opsesije, kao i osobnom traumom u kojoj je svoje mjesto našla i Michelle, a što otkrivamo postupno tijekom filma.
Jesse Plemons i Emma Stone u psihološkom duelu
Lanthimos se pobrinuo za to da je gotovo svaka sekvenca mali biser apsurda – od Teddyjeve ideje, preko činjenice da su bratići za otmicu nabavili maske s licem Jennifer Aniston iz prosječne kvartovske trgovine, pa do toga kako će Michelle baš sve napraviti da se oslobodi. I koliko god krvav ovaj projekt bio, koliko god se poigrava crnim humorom karakterističnim za Lanthimosa, toliko je u suštini – jednostavno tužan. Ispred nas se zapravo raspliće priča koja je vrlo opipljiva u današnjem svijetu fragmentiranom dezinformacijama, u kojem znanost više nije prioritet ili ultimativna istina. Razlika između prosječnog “teoretičara zavjere” i Teddyja jest potencijalno tek jedan novi osobni pad. Unatoč tome što se fundamentalno ne slažete s tim što radi, s (ponekad uistinu grotesknim) nasiljem koje počinjuje, potencijalno ste za života osjetili upravo takav isti gnjev prema sustavu u kojem postojimo.
Jesse Plemons igra uvjerljivo svoju najbolju ulogu karijere jer ples na granici empatije i zgražavanja izveo je trijumfalno. I u tome ima nenadmašnu partnericu, s kojom taj ples na žici postaje još uzbudljiviji. Sve što Teddy kaže poremećeno je, a svaki Michellin novi odgovor na to još je luđi. Emma Stone potpuno se transformira pa nas fizionomijom i nikad jasnom karakterizacijom neprestano motivira na to da se i mi pridružimo ovoj psihozi – je li moguće da je ipak svemirac?
Pritom kroz lik Dona (kojeg igra glumac Aidan Delbis) Lanthimos podsjeća na to da će u svakoj igri moćnika uvijek stradati onaj najranjiviji. Puno je poanti i ideja koje možete izvući iz “Bugonije”. Ona može biti satira o paranoji koja je postala nit vodilja u našem navigiranju modernim svijetom. Može postati ona klišejizirana ideja da se zlo ne može tamaniti zlom. No i priča o tome kako, koliko god želimo biti u strahu od stranog i nepoznatog, koliko nam je god lako prstom uprijeti u drugoga, iskonski problem (a potom i rješenje tog problema) zapravo leži u nama samima.
“Bugonia” nije Lanthimosov najbolji film, nije ni najčudniji, a svakako ne najsmješniji. No svakako jest jedan od najboljih prošle godine. Ako ga nećete gledati zbog priče, gledajte ga zbog jednostavno, u nedostatku bolje riječi, genijalnog Jesseja Plemonsa.
Foto: IMDb
