Novogodišnje odluke imaju poseban status. One dolaze s, uglavnom nerealnim, obećanjem resetiranja, osjećajem da se promjenom kalendara otvara i prostor za osobnu transformaciju
U toj simbolici nove godine, tijelo vrlo brzo postaje jedan od glavnih projekata, odnosno nešto što treba popraviti, disciplinirati i dovesti u red. Teretana se pritom nameće kao najvidljiviji alat promjene, gotovo ritualan odgovor na sve ono što se tijekom godine, a posebno blagdana, percipira kao višak. No upravo ta očekivanja čine siječanj jednim od najproblematičnijih mjeseci za započinjanje treninga.
Siječanj je mjesec u kojem se teretanu ne doživljava kao prostor kretanja, nego kao simbol. Ona postaje mjesto “iskupljenja” nakon blagdana, odgovor na osjećaj pretjerivanja, ali i društveni ritual u kojem se nova godina mora započeti ispravno. Odluka o treningu tada rijetko proizlazi iz stvarne potrebe tijela, a puno češće iz nelagode, krivnje ili pritiska da se nešto mora promijeniti čim se okrene kalendar. Kretanje ne započinje iz brige o sebi, nego iz ideje samokontrole.
View this post on Instagram
No fenomen siječanjskog kretanja više govori o našem odnosu prema produktivnosti nego o zdravlju. Naime, nakon razdoblja u kojem su “dopušteni viškovi”, spontanost i pauza, slijedi nagli rez: režimi, planovi, treninzi. Tijelo, koje se još nije vratilo u ritam sna i prehrane, odjednom bi trebalo izdržati intenzitet koji često nije realan. Umjesto prilagodbe, nameće se disciplina. Umjesto slušanja signala, traži se napor. Takav početak rijetko gradi naviku, a češće otpor.
Siječanj je i mjesec kolektivne koreografije. Teretane su pune, prostor zasićen, a atmosfera često neugodna upravo za one koji tek ulaze u taj svijet. Ideja da je siječanj “najbolje vrijeme za početak” stvara paradoks: početnici se nalaze u najnepristupačnijem okruženju, okruženi ljudima koji su jednako nesigurni, ali to rijetko priznaju. Problematična je i priroda motivacije koja pokreće siječanjsku navalu. Ona je najčešće vanjska, kratkoročna i vezana za ideju novog početka. A kad se prvi val entuzijazma povuče, ostaje realnost: umor, manjak vremena i izostanak brzih rezultata. Trening tada prestaje biti obećanje promjene i postaje podsjetnik na još jednu neispunjenu odluku.
View this post on Instagram
Općenito gledano, siječanj nije loš trenutak zato što ljudi ne žele vježbati, nego zato što se od njih traži previše u najnepovoljnijem dijelu godine. Kratki dani, manjak energije i mentalna zasićenost nisu neutralna pozadina, nego aktivni čimbenici koji oblikuju ponašanje. Stoga očekivati veliku transformaciju u tom kontekstu znači ignorirati osnovnu dinamiku tijela i svakodnevice. Možda je stvarni problem u tome što smo kretanje počeli doživljavati kao projekt s jasnim početkom i krajem, a ne kao praksu koja se gradi postupno. Siječanj je samo kulisa tog razmišljanja.
Potaknuti time, slobodni smo zaključiti da trening koji ima šanse opstati obično ne započinje spektakularno niti u najglasnijem mjesecu u godini, nego tiho, u trenutku kad odluka dolazi iz potrebe za boljim osjećajem, a ne iz pritiska da se mora krenuti baš sad.
Foto: Instagram/@rosiehw
