Na planu brige o mentalnom zdravlju događa se promjena paradigme. Nakon desetljeća zabrana, kliničko iskustvo i znanstvena istraživanja pokazuju nevjerojatan potencijal psihodelika u ublažavanju ljudske patnje, čineći ih potencijalno spasonosnim lijekom za milijune ljudi

Svijet potresaju brojne krize. Klimatska, gospodarska, migrantska i koronakriza, ratovi i genocid naličje su sveobuhvatne, duboke krize mentalnog zdravlja koja ih dodatno raspiruje. Strelovit razvoj tehnologije donosi nove etičke i moralne dvojbe, a sintagma “novo normalno” pretvorila se u ciničnu opasku kojom se podsjećamo na to koliko nije “normalno” očekivati od ljudi da bez posljedica po svoje mentalno zdravlje podnose tjeskobu neizvjesnosti sutrašnjice. Istodobno, uz sva teška i zlosretna zbivanja, obećavajući potencijal primjene psihodelika u liječenju mentalnih poteškoća donosi nadu mnogima kojima medicina do sada nije uspijevala pomoći.

Što su psihodelici?

Psihodelici su supstance koje djeluju na granici biologije i psihologije. Iako u mozgu proizvode snažne biokemijske reakcije, njihov je učinak u velikoj mjeri rezultat pritom doživljenog iskustva, koje otvara vrata promjeni percepcije. Farmakološke klase koje se obično nazivaju psihodelicima uključuju klasične spojeve poput psilocibina, koji se nalazi u više od 200 vrsta “čarobnih” gljiva; DMT koji sadrže deseci biljaka i koji je važan sastojak uvarka pripravljenog od biljaka ayahuasce i chacrune ; kao i LSD te meskalin, koji se nalazi u kaktusima, od kojih su najpoznatije vrste peyote i San Pedro . Zbog sličnih učinaka, iako drukčijih mehanizama djelovanja, tu su i klase spojeva koje znanstvena zajednica često svrstava uz psihodelike, poput ketamina ili MDMA.

Od lijeka, preko otrova, do lijeka

Ljudska kultura poznaje i koristi psihodelike, poznate i pod nazivom enteogeni (“božanske” supstance) već tisućljećima. U društvima Srednje i Južne Amerike, kao i Starog svijeta, šamani su ih koristili za iscjeljivanje, kao sakrament u religijskim obredima i za proricanje. U grčkim eleuzinskim ritualima kuhao se i ispijao napitak kykeon , čiji je glavni sastojak bila raž, za koju se smatra da je sadržavala gljivu ergot, istu onu iz koje će 1938. godine švicarski kemičar Albert Hofmann sintetizirati LSD. Farmaceutska tvrtka Sandoz, za koju je Hofmann radio, počela je ubrzo besplatno slati LSD znanstvenicima diljem svijeta, uz napomenu da bi mogao imati terapeutski potencijal u psihijatriji. Zlatno doba istraživanja uslijedilo je 50-ih, kad je psihijatar Humphrey Osmond utvrdio da LSD pokazuje obećavajuće rezultate u liječenju alkoholizma. Tih je godina i harvardski psiholog Timothy Leary otputovao u Meksiko, gdje je isprobao psilocibinske gljive; duboko impresioniran iskustvom, izjavio je da je u pet sati pod utjecajem “čarobnih” gljiva naučio više o ljudskom mozgu negoli u 15 godina bavljenja psihologijom.

Šezdesetih LSD postaje gorivo američke kontrakulture. Poticati ljude na to da misle svojom glavom i propituju društvene vrijednosti značilo je otvoreno izazvati establišment. Vlasti su strahovale od subverzivnog potencijala psihodelika na šire slojeve društva, stoga ih je administracija predsjednika Richarda Nixona 1970. godine zakonom zabranila. Tako su praktički zaustavljena i sva istraživanja o mogućim dobrobitima korištenja psihodelika u medicinske svrhe, a američka politika uvelike je utjecala i na odnos ostalih zemalja svijeta prema tim supstancama. Početkom 90-ih privatna financijska ulaganja omogućuju ponovno pokretanje istraživanja, prvo na sveučilištu Johns Hopkins, koje do danas ostaje jedan od vodećih svjetskih centara za proučavanje psihodeličnih tvari i mogućnosti njihove primjene.

Terapijski potencijal


U godinama koje su uslijedile nastupio je procvat istraživanja o mogućnostima korištenja psihodelika u terapijske svrhe, a rezultati brojnih studija i kliničke prakse dokazali su da u podržavajućim uvjetima korištenje psihodelika može dovesti do niza pozitivnih promjena u ponašanju, zdravstvenom i emotivnom stanju pacijenata. Psihijatar dr. Igor Salopek u liječenju pacijenata oboljelih od terapijski rezistentne depresije primjenjuje lijek esketamin, po svojstvima sličan ketaminu. Salopek pojašnjava kako su anesteziolozi, koji ovaj lijek već niz godina koriste kao anestetik, primijetili da pacijenti nakon operativnih zahvata nisu imali samo uredan fizički oporavak nego su se i psihički osjećali bolje. “Esketamin koji koristimo u radu s pacijentima pokazuje izuzetnu antidepresivnu učinkovitost. Statistički, njih otprilike trećina na lijek reagira vrlo brzo, a s određenom odgodom reagira još dodatno trećina pacijenata”, govori Salopek.

I psilocibin je, primjerice, opetovano pokazao iznimne rezultate u liječenju osoba oboljelih od depresije i anksioznih poremećaja, ali i kod pušača s višestrukim neuspješnim pokušajima prestanka pušenja. Uz podržanu psilocibinsku intervenciju, šest mjeseci nakon tretmana njih gotovo 80 posto još uvijek je apstiniralo od pušenja. MDMA pokazuje obećavajuće rezultate u liječenju PTSP-a i kompleksne traume, a ispituju se i mogućnosti primjene psihodelika u liječenju poremećaja hranjenja. Osobito u studijama s psilocibinom, pokazalo se da su među pacijentima u terminalnoj fazi bolesti mnogi od njih uspjeli s mirom prihvatiti spoznaju o vlastitoj skoroj smrti, pod dojmom iskustva opisanog kao spoznaju o snažnom osjećaju jedinstva svih ljudi i svojevrsnom “ultimativnom stvarnošću”.

Djelovanje

Potpuno razumijevanje djelovanja psihodelika još uvijek je predmet znanstvenih istraživanja i polemike. Psihodelici poput psilocibina i LSD-a djeluju na serotoninske receptore, dok ketamin djeluje na glutamatni sustav, potičući neuroplastičnost i povezivanje moždanih krugova za raspoloženje, utječući na poboljšanje raspoloženja. Još jedan od dokazanih učinaka psihodelika je stišavanje ili deaktivacija “mreže zadanog načina rada” moždanog sustava. Kad zadani način rada utihne, dolazi do novih putova komunikacije između različitih područja mozga, što se u subjektivnom doživljaju osobe prevodi u uvide i percepciju sebe iz nove perspektive koja, bilo da je privremena ili trajna, može pomoći u prekidu destruktivnih obrazaca i potaknuti nove načine doživljavanja sebe, svijeta i svog mjesta u njemu. “Za razliku od standardnog praćenja pacijenata s depresijom, s mjesečnim ili rjeđim kontrolama, pacijenti kod kojih se primjenjuje esketamin dolaze jednom ili dvaput tjedno, pri čemu s njima radi multidisciplinaran tim stručnjaka. Svaki dolazak uključuje evaluaciju stanja, razgovor i proradu sadržaja, a psihoterapijsku podršku mnogi doživljavaju jednako važnom, pa čak i važnijom od samog biokemijskog učinka”, govori Salopek.

Primjena i mogući rizici

Psihodelici nose određene rizike, ali su znatno sigurniji od legalnih supstanci poput alkohola i duhana. Primjerice, psilocibinske gljive dosljedno se svrstavaju među najmanje toksične psihoaktivne tvari. Međutim, važno je istaknuti da u većini zemalja, pa tako i u Hrvatskoj, trenutačno ne postoje legalni oblici terapije psihodelicima izvan okvira kliničkog ispitivanja budući da se učinci psihodelika u terapiji još uvijek istražuju. Salopek ističe da je u slučaju liječenja depresije esketaminom na snazi procedura koja se strogo regulira i nadzire. “Pacijent prilikom primjene mora biti pod opservacijom u kliničkim uvjetima, prate se njegovi vitalni parametri i moguće nuspojave. Dodatan je razlog taj što struka, osiguravatelji i nadležne agencije žele spriječiti moguću zlouporabu. Tek kad pacijent zadovolji sve kriterije i kompletiramo formalan administrativni dio, možemo početi s primjenom”, pojašnjava Salopek.

Dodaje kako je od velike važnosti osvijestiti sve pacijente koji u liječenju depresivne epizode nisu reagirali na minimalno dva različita antidepresiva da se sa svojim psihijatrom ili liječnikom obiteljske medicine posavjetuju o mogućnosti liječenja esketaminom, koji se danas primjenjuje u mnogim psihijatrijskim centrima diljem Hrvatske. “Važno je senzibilizirati javnost o tome da ovakav lijek postoji i da je dostupan, a cilj ove terapije jest omogućiti ljudima koji pate noseći golem teret svoje depresije napokon osjetiti mentalno olakšanje”, kaže Salopek. Dodaje da lijek djeluje kao antidepresivni “vjetar u leđa” kroz mehanizam neuroplastičnosti, no ističe i da je za trajan dugoročan učinak i pravo izlječenje važno kombinirati biokemijski učinak lijeka s mehanizmima emocionalne korekcije u sklopu redovite psihoterapije.

Psihodelici imaju golem potencijal svojom primjenom otvoriti vrata u novu eru brige o mentalnom zdravlju, koje zbog svoje važnosti postaje jedna od središnjih tema društvenog opstanka. Odgovornim pristupom istraživanjima i primjeni možda se u rezultatima još do sada neistraženih područja primjene nalaze odgovori koji će pomoći mnogobrojnima ublažiti svoju patnju i živjeti ispunjenijim, zdravijim životom.

Foto: Pexels