Kino i streaming pejzažem ove su godine dominirale superherojske franšize, kao što je ljetos bio “Fantastic Four”, nastavci kultnih SF filmova poput “Avatara”, pa i animiranih blockbustera poput “Zootopije 2”. U tom sijasetu rebootova i remakeova profilirala se šačica horora, pa smo govorili i o stiliziranim “Sinnersima” i surovom “Weaponsu”. No negdje između svih tih narativno jasnih i preciznih priča nastao je sloj filmova koji su uzeli jedno univerzalno iskustvo – ono majčinstva – i o njemu ispisali sasvim individualne i osobne priče
Filmovi o majčinstvu dominirali su 2025. iz prikrajka. Ne toliko u razgovorima o najvećim box office uspjesima, koliko u onima koji su spominjali upečatljive i nijansirane izvedbe godine. Kroz njih smo svjedočili i povratničkim ili prvim velikim ulogama jakih glumačkih lica, kao što su Jennifer Lawrence ili Rose Byrne. No možda i važnije, svjedočili smo kompleksnom prikazu majčinstva koji ruši uvriježene konotacije. Zahvalnost, ispunjenost i sreća bili su prisutni i jednaki tuzi, odbijanju društvenih očekivanja ili osjećaju izgubljenosti.
Ove filmske priče ne mogu se staviti pod jedan tematski kišobran ili okosnicu – potpuno su različite. Pokrivaju široki dijapazon od akcijskih dramedija preko klasičnih drama pa sve do psiholoških horora, no povezuje ih drukčiji, nebrušeni pristup temi majčinstva. Iz perspektive nekoga tko to nije iskusio, važnost ovih filmova nije manja; štoviše, djeluju oslobađajuće.
Još smo u rujnu gledali Teyanu Taylor u ulozi aktivistice Perfidije Beverly Hills, zbog koje joj mnogi kritičari predviđaju Oscara. U filmu “One Battle After Another” Taylor utjelovljuje ženu koja se nalazi negdje između revolucionarnih ideala koje je definiraju, dužnosti koju osjeća kao majka, kao i želje da se oslobodi tradicionalnog života – čak i kad to ostavlja duboko žaljenje i rane.
Mjesec dana kasnije, u listopadu, kritika je zanijemila pred izvedbom Rose Byrne u američkoj drami Mary Bronstein. “If I Had Legs I’d Kick You” pokazao je suštu suprotnost Perfidiji Thomasa Petera Andersona. Mentalno zdravlje terapeutkinje Linde počinje pucati pod pritiskom svakodnevice u kojoj brine o bolesnoj kćeri s poremećajem u hranjenju, nakon što joj je kuća poplavljena, a njezin suprug odsutan. Njezine tjeskobe, ali i ljutnja, izvrpoljile su na površinu kao rezultat osjećaja krivnje za stanje svog djeteta i bijesa zbog životnih okolnosti. No je li sve što gledamo uopće stvarnost ili tek manifestacija Lindine intenzivno oslabljene psihe? Bronstein ne stvara priču o objektivnim događajima, već o psihološkom prostoru kojim Linda mora manevrirati.
U studenom je taj prostor postao prostor tugovanja izlaskom filma “Hamnet” Chloé Zhao. Istovremeno smo dobili još jednu potencijalnu dobitnicu Oscara, Jessie Buckley. Ako ga niste čitali, roman “Hamnet“ govori o obiteljskoj traumi i boli nastaloj uslijed smrti sina Williama Shakespearea i njegove supruge Agnes. Film je doživio snažan odjek zahvaljujući temi majčinske boli i procesuiranju gubitka. Gubitak pritom nije prikazan samo kad dječak premine, već pri samom porodu kad se njegova blizanka rodi, a ne diše – trenutak kad se majka Agnes zaklinje da će joj životna misija biti zaštititi djevojčicu. Film se poigrava prikazom ljubavi prema djetetu koja je oduvijek i zauvijek zaštitnička, ali pod cijenu emocionalne iscrpljenosti.
Nastavno na ove teme, pojavio se i “Die, My Love”, film Lynne Ramsay u kojem glavne uloge igraju Jennifer Lawrence i Robert Pattinson. Prezentiran je kao psihološki horor, no u stvarnosti se radi o prikazu postpartumske depresije na rubu sloma koji doseže svoj vrhunac u društvenoj izolaciji majke. “Die My Love” zapravo prati supružnike Grace i Jacksona koji se, ususret rođenju njihovog prvog djeteta, sele iz New Yorka u ruralnu Montanu. Nastaje praznina – i stvarna, kroz sve češće odsutstvo Jacksona iz kuće, i simbolička, kroz Graceino udaljavanje od stvarnosti i postpartumsku psihozu.
Ovi filmovi ne ilustriraju puninu majčinskog iskustva, ali to nije ni njihov cilj. Prikazuju one individualne djeliće u kojima ćete pronaći nešto univerzalno, nešto blisko vama ili sasvim daleko. Njihova je moć u tome što ih uopće prikazuju.
Foto: IMDb
