Stvarna mimika lica, ožiljci injekcija, neuglađeni close-upovi i namrštene ekspresije. Ovako izgleda Trumpova administracija na fotografijama Christophera Andersona koje su otvorile pitanje granica političke reprezentacije
Moć političke fotografije oduvijek je bila važan alat u svakoj PR mašineriji političkih sustava, vođa i institucija. Portreti su tijekom povijesti bili alat samoprezentacije i sadržavali su vizualne kodove kojima bi aktualni režimi i vođe utvrđivali svoju nadmoć. Prisjetimo se portreta Henryja VIII. u raskošnim nošnjama ili Napoleonovih prizora iz uspješnih bitaka, pa i portreta vođa poput Josipa Broza Tita, Che Guevare ili Winstona Churchilla. Ni u recentnoj se povijesti politička fotografija nije zanemarivala, pa su nastajali kultni portreti Baracka Obame, ali i kraljevske obitelji. Možda je upravo i Trumpova administracija očekivala takav uglađeni i polirani pristup svojim portretima za Vanity Fair – nešto od čega stil fotografa Christophera Andersona odudara i zbog čega upravo svjedočimo priči o moći političke fotografije i krhkosti stvarnosti.
View this post on Instagram
Vanity Fair objavio je veliku priču u dva dijela koju potpisuju reporter i autor teksta Chris Whipple te fotograf Christopher Anderson. Nastala je na temelju desetaka intervjua, a opremljena je portretima i fotografijama koje vidno odudaraju od inače savršeno režiranih prizora političkih osoba. Neretuširana lica, stvarna mimika lica te jasne proporcije tijela J. D. Vancea, Karoline Leavitt, Susie Wiles i Marca Rubija gotovo imaju opčinjavajući efekt. Fotografije su prikazale Trumpovu administraciju na potpuno surov način, što je određene krugove bliske istoj potaknulo da Vanity Fair optuže za neetički pristup novinarskom zadatku, manipulaciju i pogrešno uokviravanje i predstavljanje tima. Fotografije su prikupile više od 20 tisuća pregleda i tisuće komentara u svega osam sati od objave. Glasnogovornica Bijele kuće Taylor Rogers komentirala je za People magazin da je Vanity Fair namjerno fotografirao Trumpovu administraciju na ovakav način kako bi ih ponizio i osramotio.
View this post on Instagram
View this post on Instagram
Što je zapravo drukčije na fotografijama Christophera Andersona? Članovi Trumpove administracije prikazani su onakvima kakvi jesu, bez želje da ih se ilustrira većima od njih samih, što je Anderson jasno i izjavio. “Svoj posao vidim kao odgovornost da prikažem ono s čime sam se susreo”, rekao je nakon silnih reakcija na photoshoot i zapravo dao jasan odgovor – ovo je Trumpova administracija bez uljepšavanja. Ne samo fizički, već i kroz interakcije i pristup kakav su ostvarili uživo. Anderson se ne bavi političkim PR-om, bavi se prenošenjem; ne slaže tuđi imidž. Ne prezentira on, već osobe same po sebi.
View this post on Instagram
View this post on Instagram
Ovo potonje zaključio je svojim komentarom na fotografiju Karoline Leavitt, koja je prikupila najviše reakcija zbog vidljivih injekcija botoksa na usnama: “Karoline Leavitt imala je svog osobnog vizažista na snimanju. To je šminka koju ona nanosi, injekcije koje je sama odabrala. Ako su vidljive na fotografiji, što želite da kažem?” Važno je naglasiti da je Anderson tijekom karijere pristupao brojnim političarima i strankama s jednakom preciznošću i surovim stilom, što se može vidjeti iz portreta Baracka Obame, Billa Clintona, Mitta Romneyja i Joea Bidena koji su dostupni ovdje.
Na više nas frontova fotografije izazivaju. Suočavaju nas s količinom nestvarnog sadržaja kojem smo izloženi i ilustriranom lažnom slikom koju danas bilo koja istaknuta osoba može kreirati o sebi. Ako su lica s mimikom, vidljivim ožiljcima i nesavršenom šminkom izazvala da najveći svjetski mediji o njima pišu, koliko smo zapravo naviknuti na prikaz stvarnosti u medijskom prostoru? U suštini, kada smo odlučili da moć mora izgledati dostojanstveno ili pozitivno, kada sama po sebi može biti akter upravo suprotnih akcija? S druge strane, ovaj “slučaj” svjedoči o kolektivno niskim očekivanjima od medija ili javnih aktera kada govorimo o vjerodostojnosti. Britanski fotograf Platon Antoniou 2010. je snimio 50 fotografija svjetskih vođa i komentirao: “Ovo je kolektivna osobnost svjetske dinamike”. Dodao je da je fotografija prazno platno: “To je poanta. Predodžbe zamagljuju našu prosudbu i ne vidimo detalje. Nije moj zadatak kritizirati ili uzdizati, nego prenijeti istinu. Kada sam fotografirao Putina, njegove hladno plave oči na fotografiji dale su nekima naslutiti da ga glamuriziram, a drugima da ga izlažem kao relikviju Hladnog rata.”
Anderson ovom prilikom ne kodira fotografije prema političkom PR-u, što bi značilo najzahvalniji kut, laskavo svjetlo i retuširanje. Kodira ih prema onome što je bilo i kako je bilo – što je možda nezahvalna pozicija za one koji energiju ulažu u suprotno.
Foto: Instagram / Vanity Fair, Christopher Anderson
