U svijetu koji je postao opsjednut mekoćom, baršunastim filtrima i bježanjem od svake naznake nelagode, finski koncept sisu dolazi kao snažan šamar usred (finske) saune. Zaboravite na hygge, lagom i ostale umivene, ispolirane, skandinavske fantazije o svijećama i vunenim čarapama koje se godinama prodaju kao ultimativan recept za sreću
Dok smo mi ostali trošili bogatstvo pokušavajući dom pretvoriti u sigurno utočište od stvarnosti, Finci su usavršavali nešto puno sirovije – nešto što ne miriše na cimet, nego na željezo, snijeg i čistu, nepatvorenu (meni jako blisku i dragu) tvrdoglavost.
Sisu
Sisu je psihološka arhitektura naroda koji dijeli 1.350 kilometara granice s revanšističkim susjedom i kojemu je preživljavanje upisano u genetski kôd. Etimološki, pojam vuče korijene iz riječi “sisus”, što doslovno znači “utroba” ili “crijeva”. To je ono što imate u sebi kad sve ostalo zakaže; visceralni impuls koji se aktivira tek kada dođete do ruba svojih teoretskih mogućnosti, kad vaša inteligencija, talent i resursi kažu da je kraj, ali vaša “utroba” odluči da ćete napraviti još jedan korak. I onda još jedan. I još jedan. Sve dok ne stignete (ipak!) do cilja.
Zamislite sivo, helsinško jutro u veljači. Ledeni vjetar s Baltika ogoljuje do kosti, a nebo je boje hladnog betona. Dok bi ostatak Europe proglasio elementarnu nepogodu i povukao se u krevete, finski gradovi pulsiraju neometano. Djeca pedaliraju prema školama bez pratnje roditelja, učeći o dezinformacijama i nacionalnoj sigurnosti između satova matematike, dok poslovni ljudi u savršeno krojenim kaputima tretiraju arktičke uvjete kao puku scenografiju, a ne prepreku. To je ta tiha, gotovo arogantna prisutnost duha koja ne traži publiku. Sisu je onaj trenutak kad ne tražite tračak nade u oluji, nego skačete u nju znajući da ste vi ti koji donosite svjetlo.
Postoji nešto magnetski privlačno, gotovo pankerski u tom odbijanju biti žrtva okolnosti. Finska je povijest, uostalom, jedna duga lekcija iz prkosa. Od proglašenja neovisnosti 1917. do mitskog Zimskog rata, gdje su se finski skijaši s minimalnom opremom suprotstavili sovjetskoj sili, sisu je bio ljepilo koje je držalo naciju na okupu. Danas se taj duh transformirao u fascinantan društveni prestiž. U finskim visokim krugovima, najpoželjnija pozivnica nije ona za modnu reviju ili otvorenje galerije, nego za ekskluzivne sigurnosne tečajeve gdje elita uči kako funkcionirati u kriznim situacijama. Što ste ranije pozvani, to je vaš društveni kapital veći.
Međutim, kao i svaki pravi fetiš, sisu ima svoju mračnu, autodestruktivnu stranu. Postoji tanka linija između herojske ustrajnosti i toksične tvrdoglavosti. Istraživači poput Emilie Lahti upozoravaju na “štetni sisu”, onaj trenutak kad opsesija ciljem postane tolika da osoba prestane čuti signale vlastitog tijela ili potrebe ljudi oko sebe. To je onaj hladan, sjevernjački mazohizam koji ne dopušta odustajanje čak i kad je poraz jedini logičan i zdrav ishod. Finci su, paradoksalno, proglašeni najsretnijim narodom na svijetu, ali njihova sreća ne nalikuje onom euforičnom, mediteranskom suncu. To je tiha, stoička zadovoljština onoga tko zna da može izdržati bilo što. Na pitanje o svojoj sreći, oni često odgovaraju ciničnim protupitanjem: “Ako smo mi najsretniji, koliko li je tek svima ostalima loše?”
U današnjem svijetu koji pulsira od kolektivne tjeskobe, sisu djeluje kao najpotrebniji modni dodatak sezone; onaj koji se ne vidi, ali se osjeti u svakom pokretu. To je podsjetnik kako se otpornost ne gradi u zonama udobnosti, nego u onim neugodnim, granatnim pukotinama života gdje se testira od čega smo zapravo sazdani. Možda ne možemo svi biti Finci, ali možemo posuditi njihovu oštricu. Možemo prestati čekati da oluja prođe i naučiti kako plesati dok nam se led hvata za trepavice. Na kraju krajeva, ljepota nije u izbjegavanju borbe, nego u onoj nevjerojatnoj, gotovo magičnoj moći koja se budi u nama kad shvatimo da nas ništa ne može slomiti.
Foto: Marine Fleury, Ashley Singerling, Kelly McGlone, Pazao Thao
