Godinama sam gutala povijest umjetnosti, disala kustoske tekstove i sanjala o tome kako ću starim majstorima vratiti dignitet izvan onog prašnjavog, hermetičnog kaveza u koji su ih ugurali muzeji. Iskreno? Puno češće osjećala sam se kao da kustosi rade izložbu za – sebe
Za uzak krug vrhunski educiranih, za nekoliko umjetnika i kritičara koji ionako sve razumiju. Što je s ostalima, sa svima onima koji bi i ušli u taj muzej ili galeriju, ali ih je strah, da ne kažem sram? Jer kao da ulaze u neki drugi svijet koji ne razumiju, a i svi oni iz tog svijeta ih gledaju svisoka.
Za koga je umjetnost
Izložbu, prečesto, prati tekst koji je toliko nabijen teorijom da je komunicira samo s doktorandima. A ako je umjetnost, čak i ona s najjačim aktivističkim, političkim ili socijalnim nabojem, nesposobna doprijeti do prosječnog čovjeka, onda je, oprostit ćete, “fulala fudbal”. Postala je sama sebi svrha, a to je u umjetnosti najveći grijeh. Umjetnost mora probuditi osjećaje, reakciju, potaknuti na razmišljanje i promišljanje. Kako će se to dogoditi ako je ne razumijemo? Ili još gore, mislimo da je bezveze, glupa (najčešća rečenica izgovorena: “Pa to i moje dijete može nacrtati!”)…
Kao netko tko je godinama radio kao vodič u jednoj zagrebačkoj galeriji, doživjela sam vrhunac sreće kad sam uspjela djela starih majstora, koja su obično drugima beskrajno dosadna, približiti publici. Uspjeti izazvati iskru znatiželje, maknuti taj zid predrasude, e to je za mene bio uspjeh. Jer, iskreno, značaj umjetničkog djela često je stvar konteksta i fame, a ne inherentne genijalnosti (prisjetimo se samo Mona Lise, slike koja je postala svjetska zvijezda tek nakon što ju je ukrao zaposlenik muzeja 1911. i kad su mediji stvorili famu oko nje. Prije toga bila je posve zanemarena, a i u muzeju su spoznali da je nema tek puna dva dana nakon krađe. Toliko o urođenoj važnosti.).
Grumpy Guide
I onda, u tom mračnom svijetu uzvišenih muzejskih šapata, Kunstpalast u Düsseldorfu napravi potez koji je genijalan u svojoj drskosti: lansirali su turu “Grumpy Guide” s fiktivnim povjesničarom umjetnosti Josephom Langelinckom. Ovo nije klasičan muzej s klasičnom vođenom turom. Ovo je satira na steroidima. Naprosto genijalno.
Joseph Langelinck, kojeg utjelovljuje performer Carl Brandi, zna – sve. I što je još važnije, zna da vi ne znate. I se ljuti zbog toga. Za 70 minuta brze šetnje muzejom posjetitelji dobiju salve prijezira, kolutanje očima i dojam da si se vratio u školu, ali onu gdje profesor urla na učenike. I naravno, nakon što sam krenula tražiti slobodne datume, ne bih li prema njima organizirala svoje vikend putovanje u Düsseldorf, vidim da je tura rasprodana do iduće godine. A termina ima stvarno dosta. Evidentno je ova tura popularna.
I dok sam čitala o njegovim metodama, shvatila sam zašto me ovo fascinira. On ne vrijeđa posjetitelja osobno, nego ih vrijeđa kao skupinu zbog njihove pretpostavljene ignorancije. On radi ono što se mi, službeni vodiči, nikad ne bismo usudili: ruši zid između arogancije umjetničkog establishmenta i zbunjenosti publike – tako što s obje strane pali dinamit. Zamislimo samo te scene (stalkajući profil muzeja na društvenim mrežama, posebno preko fotografija posjetitelja koji su objavili fotografije ture) prilično sma zorno zamislila te scene. Pokušat ću ih rekonstruirati.
Zamislite scenu: Stane Langelinck pred renesansnom skulpturom Herkula s toljagom. Netko iz publike tiho prošapće: “Herkul?” Langelinck ne da tiho odgovara, on urla. “Ako znate odgovor, zašto ga ne izgovorite tako da vas čuju i oni straga?! A sada, nabrojite mi svih 12 Herkulovih podviga, kronološkim redom!” (Fun fact: “Herkulovi podvizi” jest i zbirka 12 kratkih priča Agathe Christie gdje glavnu ulogu ima Hercule Poirot, a utjelovio ga je u popularnoj britanskoj istoimenoj seriji glumac poznat po svojim brčićima, David Suchet). Nakon toga slijedi pretjerano kolutanje očima, uzdah te objašnjavanje umjetnosti koja se nalazi pred publikom. Taj emocionalni rollercoaster ono je što ljude privlači. Konačno, netko se usudio biti toliko antipatičan da se sav teret neznanja pretvori u vic. Nema barijere, nema uljepšavanja. Samo brutalna, duhovita iskrenost.
Ono što se čini zapravo čak simpatičnim kod Langelincka je to da njegov bijes nije usmjeren samo na publiku, nas, neznalice. On, kao daleki rođak nekog plemića, mecene iz čije je zbirke nastao veći dio muzeja, prezire i kustoske trendove. Urlanje na posjetitelje jer provjeravaju mobitele? Naravno, to se podrazumijeva. No ispadi bijesa na muzejsko izlaganje običnih, svakodnevnih predmeta (koji su naravno izloženi u određenom kontekstu, ali zašto bi pobogu to bilo umjentost!?) ili originalne Volkswagen Bube pokraj ulja na platnu starih majstora (što bi tek rekao na Kožarićeve “Privremene skulpture” ili njegove Bube izlivene u bronci)? Apsolutni ispadi bijesa, bez iznimke! On juri kroz postav i urla, dere se na publiku da kako se odnosi prema umjetnosti, da nije ovo – salon namještaja! On zapravo kritizira ono što i mene i mnoge druge frustrira: banalizaciju i potrebu da se umjetnost pod svaku cijenu prilagodi. On istovremeno i prezire tu pomodnu ideju da se mora srušiti razlika između visoke i niske umjetnosti. Njegovo ogorčenje proizlazi iz povrijeđenog, čak plemićkog ponosa, ali u tom bijesu, on postaje glas i moje frustracije, i one kustoske, i frustracije publike. On pogađa sve strane.
Umjetnost ne smije biti hermetična, ali ne smije ni postati cirkus za selfije. Joseph Langelinck, taj arogantan i dosadan vodič, zapravo je najpametniji vodič za kojeg sam ikad čula. On dopire do publike nekonvencionalnim metodama: silom, uvredama i humorom. I uspješan je u tome. Taj njegov uspjeh dokaz je kako je ponekad jedini način da se probije zid između elitizma i puka taj da se stvori urnebesna drama i naglas kaže, ili bolje rečeno zadere: “Možda vi ne znate, ali ni mi ne znamo što radimo!”
Zato imam zabilježeno: Kunstpalast u Düsseldorfu, i bukirat ću prvo dostupno vodstvo. Želim čuti što će mi reći ili derati se, svejedno, dokle god je zabavno i pogađa “u sridu”.
Foto: Kunstpalast Düsseldorf, Michelle Wang, Rachel Elaine
Video: Mar Nott
