Unatoč floskulama, granica između seksa i seksualnog napada, između svađe i obiteljskog nasilja, između “netipičnog” karaktera ili nasilnika – nije tanka. Što nam patrijarhalno društvo koje štiti nasilnike, što zakonodavstvom, što uvriježenim stereotipima, želi reći?
A govori puno i često glas daje onima koji njima manipuliraju – ne govorimo samo o otvorenim i medijskim popraćenim razgovorima poput nedavnog intervjua s redateljem Daliborom Matanićem nego i o senzacionaliziranju priča te stvaranju viralnog contenta od nasilja. Luigi Mangione svjetska je senzacija, Netflix daje planetarnu pozornicu Mikeu Tysonu streamanjem borbenog spektakla, a Kevin Spacey igra u hrvatskoj filmskoj produkciji. Njihova su lica prisutna u viralnim reelsima i na promotivnim plakatima – što, dok su “bombardirane” takvim sadržajima, proživljavaju žrtve seksualnog, rodno uvjetovanog i obiteljskog nasilja? Posljedice nisu samo fizičke, a trauma ne završava onda kad progovore i potraže pomoć.
O tome nam anonimno govori i žrtva nasilja: “Željela bih da ljudi bolje razumiju kako posljedice nasilja traju dugo i da se ne mogu jednostavno “preboljeti”. Takva iskustva ostavljaju duboke emocionalne i psihološke rane te se često ponovno javljaju kroz različite okidače.”
Sve što dijelimo i guramo u medijski, ali i bilo koji prostor – onaj obiteljski, među prijateljima, na društvenim mrežama – ima posljedice. Druga nam sugovornica objašnjava da je osjetila učinke retraumatizacije “čitajući osuđujuće komentare po raznim portalima, ili kroz neku vijest, događaj, pronalaženjem nekog predmeta ili fotografije koja bi me vratila u trenutak kad sam bila izložena verbalnom i psihičkom nasilju. Tada bih razmišljala, analizirala ponovno jesam li možda nečim izazvala takvu reakciju, preispitivala bih samu sebe.” Treća nam dodaje da se kod nje javljaju “strah, tuga i osjećaj bespomoćnosti kada vidim koliko se nasilnicima daje prostora dok se žrtve i njihovi osjećaji zanemaruju.”
U želji da glas i platformu damo žrtvama, u suradnji s Centrom za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, anonimno smo razgovarali s pet žena te Vendi Kesericom Tomičić, socijalnom radnicom i stručnom suradnicom udruge CESI i glasom koji žrtve čuju kad nazovu SOS telefon i savjetovalište.
Ima dana kad telefon, kako nam priča Vendi, zazvoni par puta, ali i onih kad ne prestaje zvoniti. U prosjeku tjedno prime oko dvadesetak poziva, a u prvom kontaktu sa žrtvom ističe kako ne traže žrtvu da govori o nečemu o čemu ne želi i ako još nije spremna govoriti o tome. “Jako nam je važno poslati jasnu poruku da smo tu za nju, da nije sama i da ćemo biti uz nju, dan po dan. Prioritet nam je da svaka žena, koja nam se obrati dobije potrebnu podršku i informacije. Tu, naravno, govorimo o prvom kontaktu u kojem nam je najvažnije ženi osigurati siguran prostor i dovoljno vremena kako bi s nama podijelila razloge zbog kojih nam se obraća. Izrazito nam je važno pravilo povjerljivosti i anonimnosti, također izrazito poštujemo odluke koje žena donosi tijekom našeg rada s njom. To znači, primjerice, da radimo dokle god ona to želi, da se zadržimo na temi o kojoj ona želi govoriti, odnosno završavamo kontakt u trenutku kad ona donese odluku.”
Svaka odluka u tom procesu nosi breme suočavanja prije svega sa samom sobom, a potom i s okolinom, sustavom i zakonodavstvom. Kako bismo razbili stigmu o tome zašto se žena “samo ne makne”, zamolili smo žrtve da nam kažu kako bi društvo moglo učinkovitije podržati žene u procesu napuštanja nasilne okoline te kakav bi oblik razumijevanja i podrške zapravo trebale.
“Voljela bih da sam se prije odlučila izboriti za sebe i svoju djecu. Da sam tražila pomoć od svoje obitelji prije, ili bilo koje bliske osobe. Žene ne traže pomoć jer se boje odbacivanja od strane institucija. Nikako se ne smije osuđivati, podcjenjivati žene koje su zlostavljanje jer nas se sputava u tome da tražimo pomoć koja nam je potrebna.”
“Kao društvo mislim da bi trebalo otvoriti oči i postati suosjećajniji. Voljela bih da sam u svojoj okolini imala podršku koja bi mi jasno otvorila oči, koje su to situacije i stvari koje ne moraš trpjeti. Da su mi rekli kako mogu imati pravo na slobodu i govora, i ponašanja, i odabira stila života…”
“Osobno mogu reći da sam u cijelom svom procesu nailazila na podršku, od one obiteljske koja mi je bila najvažnija pa do institucija gdje mi je pružena podrška i savjetovanje gdje se mogu obratiti u svakom trenutku. Zakon i proces jesu spori jer se i na žrtvu i nasilnika gleda iz domene ljudskih prava dok se ne dokaže krivnja. Psihičko zlostavljanje teže je za dokazati jer nemate fizički dokaz i zato je za žrtvu takav proces mukotrpan. Borila sam se s onim “moja riječ protiv njegove”, ali uspjela sam.
“Voljela bih da sam u svojoj okolini imala podršku koja bi mi jasno otvorila oči, koje su to situacije i stvari koje ne moraš trpjeti.”
Vendi objašnjava da sve počinje time da se osobu osnažuje, a informiranje je od najveće važnosti jer tako možemo osvijestiti žrtve da prolaze nasilje i kad ono nije isključivo fizičko: “Važno je poslati jasne poruke da nikad, apsolutno nikad nasilje nije rješenje i da za nasilje nema opravdanja. Poruka za sve žene je ta da vjeruju vlastitoj intuiciji, da ne pristaju na neke radnje ili odluke samo zato što to traži partner pod izlikom.“Ako me voliš, dat ćeš mi svoju lozinku za, recimo, Instagram…” ili “Ako me voliš, poslat ćeš mi fotografiju u donjem rublju”… To su sve poruke koje nam mogu ukazivati kako se radi o manipulativnom ponašanju koje pokazuje kako odnos nije zdrav niti kvalitetan. Voljela bih se nadovezati i na prijašnji odgovor i otvoriti pitanje izoliranosti žrtava nasilja. Naime, vrlo često zlostavljač traži od žrtve da smanji kontakte s prijateljicama, roditeljima i svima iz bliže okoline. Vrlo često jedan od argumenata bude: “Nemoj ići na kavu s njom, ostani doma sa mnom.” Ili: “Nemoj zvati mamu, ona ti ionako samo puni glavu glupostima”.
Način na koji govorimo o nasilnicima u medijima ima utjecaj na one žrtve koje još nisu prijavile nasilje, kao i na one koje su u procesu oporavka.
“O toj temi trebalo bi se izvještavati uzimajući u obzir specifičnosti nasilja, uzimajući u obzir posljedice izloženosti nasilju, uzimajući u obzir prisutnost patrijarhalnih obrazaca ponašanja i vrijednosti koje su nezdrave i neljudske, a koje su itekako prisutne u našem društvu”, dodaje.
Kad eksponiramo nasilnike u pozitivnom pa i neutralnom svjetlu, indirektno dajemo odobrenje, gotovo i pohvale i tapšanje po leđima, za sudjelovanje u javnome životu. “Takvi javni nastupi poručuju mi da se doživljeno nasilje ne shvaća dovoljno ozbiljno od strane institucija i društva te se samim time praktički potiče i podržava nasilnike, dok žrtva zbog toga pati i gubi vjeru u sebe, preispituje se te se time daje sloboda nasilnicima, a žrtvama se nabija osjećaj da su si same krive, što može dovesti do toga da bude sve više takvih slučajeva jer se žrtva neće usuditi prijaviti nasilje iz straha i zbog toga kako se opravdava nasilnika”, priča nam jedna sugovornica.
”Takvi javni nastupi poručuju mi da se doživljeno nasilje ne shvaća dovoljno ozbiljno od strane institucija i društva te se samim time praktički potiče i podržava nasilnike.”
Još nam jedna sugovornica objašnjava kako se često čini da je važniji ugled, karijera ili imidž nasilnika nego posljedice koje su njihove radnje ostavile. “To mi govori da sustav još uvijek nema dovoljno razumijevanja, empatije ni odgovornosti prema žrtvama nasilja. Umjesto da se šalje jasna poruka kako nasilje ima posljedice, često se normalizira i prešućuje, što dodatno obeshrabruje one koji su već prošli kroz traumu.”
Zamolili smo žrtve da nam, ako su otvorene prema tome, opišu kako se kod njih manifestiraju učinci retraumatizacije – bilo kroz medijske sadržaje, komentare ili društvene reakcije. “Ponekad se javljaju i tjelesne reakcije poput ubrzanog disanja, stezanja u prsima, nemir – kao da se ponovno vraćam u trenutke vlastitog iskustva. Komentari ljudi koji umanjuju ozbiljnost nasilja ili prebacuju krivnju na žrtve dodatno pojačavaju taj osjećaj nepravde i nemoći. Sve to me ponekad navede da se povučem, izbjegavam vijesti i pokušam se emocionalno distancirati od svih i svakog da bih sebe zaštitila”, objašnjava sugovornica.
“Komentari ljudi koji umanjuju ozbiljnost nasilja ili prebacuju krivnju na žrtve dodatno pojačavaju taj osjećaj nepravde i nemoći.”
Još jedna dodaje da bi se, uslijed izloženosti takvim sadržajima, javila tjeskoba, tuga i nemoć. “Trebalo mi je puno vremena i puno pozitivnog rada na sebi da shvatim tko sam, tko želim biti i kojim putem želim u svom životu i taj rad još uvijek traje. Najteži su prvi koraci, svaki sljedeći je lakši.”
U srži društvenog tretmana ove teme leži i samo razumijevanje odnosno nerazumijevanje psihološke dinamike nasilnih odnosa. “Važno je razumjeti da do nasilja rijetko kada dolazi preko noći, da se nasilje događa vrlo promišljeno, planirano i podmuklo. I tada je vrlo jasno da govorimo o svjesnoj odluci zlostavljača koji bira nasilne obrasce ponašanja. Za to nitko nije kriv – osim njega. Niti alkohol, niti odrastanje u obitelji u kojoj su bili narušeni odnosi, niti stres na poslu”, objašnjava Vendi.
Jedna od žrtava govori nam da je “prvi korak zapravo osvještavanje samog sebe i prihvaćanje istine kako život koji živim zapravo nije život koji sam željela ni za sebe, a ni za svoju djecu te da i oni i ja zaslužujemo bolje, u smislu mira, ljubavi, podrške i poštovanja.”
Na to se izvrsno nadovezuje Vendino objašnjenje dinamike nasilja: “Moramo imati informaciju da kada dođe do eskalacije nasilja, žrtva već ima narušenu sliku o sebi i smatra da za nju nema tko pomoći, da je nasilje posljedica onoga što je i zaslužila. Jer je njoj zlostavljač iskrivio sliku realnosti, udaljio ju je od svih izvora podrške, kontinuirano ponavlja kako to što ona radi nije dovoljno dobro, kako ona nije dovoljno dobra. U nekom trenutku, žrtva u to počne vjerovati.”
“Kada dođe do eskalacije nasilja, žrtva već ima narušenu sliku o sebi jer je njoj zlostavljač iskrivio sliku realnosti. Udaljio ju je od svih izvora podrške i ponavljao kako nije dovoljno dobra. U nekom trenutku, žrtva u to počne vjerovati.”
Čini nam se važnim naglasiti da rodno uvjetovano, obiteljsko i seksualno nasilje nije stvar privatne sfere. Jer upravo je to što je to dio “privatnosti” često razlog zašto se “ne želimo petljati”. O tome smo razgovarali i s dramaturginjom Jelenom Kovačić uoči premijere predstave “Sigurna kuća”, koja tematizira upravo nasilje od strane bliske osobe. U razgovoru nam rekla kako je “lik zlostavljača u romanu sveučilišni profesor koji redovito ide u kazalište. Vjerujem da bi došao i na našu predstavu, duboko uvjeren u svoju verziju priče, da ne radi ništa loše, a i ako mu se koji put omakne, za to će već naći neko opravdanje.” Upravo nam to i Vendi, iz svog iskustva, objašnjava: “Zlostavljači mogu biti ljudi iz vašeg susjedstva, zgrade. Mogu biti vrlo šarmantni, ugodni za razgovor ili kolege s posla za koje nikad ne biste pomislili da su zlostavljači. I ako ćemo iskreno, lakše ćemo osuditi nekog zlostavljača kojeg ne znamo nego ugodnog susjeda iz zgrade za kojeg ćemo vrlo lako smisliti neko opravdanje jer nam je teško prihvatiti da se tako nešto događa na katu na kojem i mi živimo.”
View this post on Instagram
Nasilnici nisu stereotipizirani zlikovci iz visokoproduciranih filmova i serija, neće izgledati “sumnjivo” ili zvučati “grubo”, nisu određene boje kože kako bi dijelovi određenih javnosti očekivali niti pripadaju jednoj društvenoj skupini . “Svakako bih voljela da su ljudi imali više razumijevanja za moju situaciju, kroz iskren razgovor, bez osuđivanja, da su institucije vidjele da je osoba nasilna, a ne onakva kakvom se predstavlja”, govori nam jedna od sugovornica.
Iz cijelog ovog razgovora, osim jezgrovitim učincima retraumatizacije, ipak ponajviše možemo istaknuti jedno – promjena i oporavak su mogući. O tome nećemo pisati mi – nego žrtve čije vam poruke prenosimo u nastavku.
View this post on Instagram
“U tim situacijama čvrsto sam u sebi odlučila da točno znam koje stvari, događaje, situacije ne želim više proživljavati. Ne samo ja nego niti moja djeca.”
“Meni su najviše pomogli podrška bliskih osoba, terapija i spoznaja da oporavak nije lak, ali da svaki mali korak znači napredak. S vremenom sam se fokusirala na sebe, svoje ciljeve i nove ljude u svom životu te sam dopustila novom čovjeku da mi se približi. On je imao puno razumijevanja za sve kroz što sam prolazila, kroz što prolazim i strpljivo me čekao, što mi je pomoglo da ponovno osjetim sigurnost i povjerenje.”
“Bila sam 13 godina u toksičnom braku, te sam još pet godina nakon razvoda proživljavala jednako zlostavljanje i nakon toliko godina odlučila sam se obratiti savjetovalištu za žene žrtve nasilja, osobi od povjerenja te me je upravo gospođa iz tog savjetovališta osnažila i pružila podršku kako bih se obratila institucijama. Tada sam prvi put uspjela prijaviti nasilje. “
“Meni je dosta pomogla podrška obitelji, stručna podrška kroz razgovor. Dosta sam čitala slična iskustva drugih žrtava koje su već prošle isto i to mi je dalo snage da nastavim dalje.”
“Pomogla mi je podrška moje obitelji. Bez toga bi bilo mnogo teže, pomoglo mi je i to što sam financijski neovisna pa me se nije moglo na taj način izmanipulirati i ucjenjivati. Osobno sad osjećam mir i tek sad vidim koliko mi je bio potreban, ali tu su još mnoge druge stvari na kojima trebam puno raditi. Jedna od njih jest i vraćanje povjerenja prema nekome, graditi samopouzdanje koje mi je oduzeto do te mjere da se puno puta nisam mogla pogledati u ogledalo. Sada su dani lakši, ali bili su teški, iscrpljujući, kad sam mislila da ne mogu podnijeti više i da bi bilo najbolje odustati, no znala sam da povratka nema i da imam cilj ne samo za sebe nego i za one moje najvažnije koji me trebaju zdravu i sretnu.”
Foto: Freepik, Instagram
